Ima jedan dječak koji je u prvom razredu osnovne škole izabran za predsjednika razreda, a već je sutradan dao ostavku, na opće iznenađenje ostalih prvašića, učiteljice, roditelja i uopće svih promatrača toga maloga političkoga sustava. Svoj je korak objasnio tvrdnjom da nema volje baviti se glupostima koje ga se ne tiču i rješavati nesporazume koje smatra nevažnima. Učiteljici nije bilo drago, druga djeca bila su uglavnom ravnodušna, ali našlo se ambicioznih kandidata koji su odmah bili spremni preuzeti odgovornost. Bilo je i onih koji su bili oduševljeni njegovom odlukom, čak ponosni jer su ju tumačili kao izraz odgovornosti, zrelosti toga maloga čovjeka koji je poredao svoje prioritete i jasno odredio u što se mora i hoće petljati, a u što ne želi; što je realno, a što nije. Nije se želio baviti onim što ne zna.
Taj dječak danas je uspješan student i predvodnik nekih korisnih i uspješnih društvenih inicijativa u svijetu u kojem živi. Bilo je potrebno više od desetljeća da odabere svoj put, da prepozna i razmotri načine ostvarivanja svojih ciljeva. Nije ni čudno, bio je dijete. Odraslima nije potrebno toliko vremena, oni odluče osnovati stranku i već sutra žele preuzeti vlast. Što je također razumljivo, barem u Hrvatskoj, jer društvo tvrdi da su potrebne promjene. No za sve je potrebno vrijeme, i u svijetu djece kao i u svijetu odraslih. Za uspjeh je potrebno znanje i iskustvo, kao u bilo kojoj struci u kojoj majstor nije onaj tko želi dobar proizvod nego onaj tko ga je u stanju proizvesti. Dobar stolar nije onaj tko zna kako izgleda dobar komad pokućstva, nego onaj tko je naučio kako ga napraviti. Pa i promjene, koje mnogi u Hrvatskoj tako glasno žele, nisu moguće dok mnoge stvari ne dozriju.
Nakon objave rezultata nedavnih parlamentarnih izbora, televizija je slala slike uglavnom sumornoga raspoloženja stranačkih vođa, uz nekoliko iznimaka. Vodstvo Mosta, koji je osvojio osam mandata, ponašalo se kao da je upravo posjetilo Ovčaru; izraz lica predsjednika Domovinskoga pokreta Miroslava Škore, s osvojenih 16 mandata, odavao je čovjeka koji kao da je nešto ljut ali to ne želi pokazati; SDP i njegov predsjednik Davor Bernardić demonstrirali su optimizam iz najtežih dana korone, u stilu »teško je, ali glavno da smo živi«. Bili pobjednici ili poraženi, teško je biti politički optimist na pragu teške krize u kojoj sva politička kreativnost mora biti usmjerena na očuvanje pukoga preživljavanja velikoga dijela građana.
Veselo je bilo samo u stožerima koalicije Možemo i HDZ-a. Jedni su izišli na pozornicu sa zaštitnim maskama, ali nedugo nakon toga, kad su skinuli maske, toliko su se predali trijumfalizmu kao da su u najmanju ruku upravo sravnili sa zemljom Bastillu ili barem zgradu zagrebačkoga gradskoga poglavarstva. HDZ je od početka odbacio maske, njegovi članovi nisu krili oduševljenje sjajnom pobjedom. Riječima i djelima pokazivali su što misle, da su glavni. Valjda se tako ponaša onaj tko čvrsto drži u ruci sudbinu naroda, bez obzira na to kakva ona bila. Jedino je njihov predsjednik Andrej Plenković, slavljen kao da se upravo vratio iz Rusije sa srebrnom medaljom finalista svjetskoga nogometnoga prvenstva, pokazivao suzdržanost. U kratkom govoru upozorio je na teška vremena u kojima mu je ponovno povjereno kormilo države i podsjetio na neke od glavnih naglasaka svoje misije.
Oni koji su sve to pratili na televiziji, mogli su biti poneseni tim emitiranim raspoloženjem, neki su slavili s HDZ-om, drugi su tugovali sa SDP-om, a neki su zabrinuto promatrali sva ta lica razmišljajući što će biti sutra. Klijentelizam, duboko ukorijenjen u hrvatskoj politici, doveo je do toga da dobar dio birača ne odlučuje vođen idejom općega dobra, ni u skladu s time što određena politička konstelacija donosi društvenoj skupini kojoj pripada, nego glasuje svjestan da mu radno mjesto ili društveni probitak ovisi o tome koliko će glasova dobiti njegovi. Svi drugi moraju zbrajati račune i odgonetati hoće li zbog krize izgubiti radno mjesto, hoće li vlada uspjeti složiti gospodarske i socijalne pakete koji će im osigurati egzistenciju. Što će biti s mirovinama, ima li šanse za poljodjelstvo, može li Hrvatska privući barem toliko turista da se ne uruši cijelo ugostiteljstvo, može li se zemlja tako zadužiti da se poslije ne uguši u dugovima, koliko može pomoći EU, ima li vlada znanje, volju i moć za restrukturiranje društva, za dugoročno stvaranje gospodarskih perspektiva, za učinkovitu upravu, za jačanje mreže socijalne skrbi…
Može se samo nagađati kakvu će strategiju odabrati nova Plenkovićeva vlada, hoće li imati na umu dugoročno dobro društva i što njoj to dobro uopće znači. Jer predizborne poruke, pogotovo u Hrvatskoj u kojoj sve pršti populizmom, nisu najbolja podloga za zdrave procjene ponašanja političkih aktera u poslijeizbornom razdoblju.
Sva galama u javnosti ne može skriti činjenicu da politika postoji zbog općih i pojedinačnih potreba. Oni koji će sada na bilo koji način sudjelovati u političkom odlučivanju, morat će voditi računa o kratkoročnim i dugoročnim potrebama hrvatskoga društva. Kratkoročno gledano, valja osigurati funkcionalnost države, a to znači osmisliti zakone, njihovu provedbu i poštovanje. Vlast će također morati neposredno odgovoriti na izazove pandemije, kao što se do sada uspješno kroz krizni stožer nosila s njome. Morat će pronalaziti odgovore na tekuća pitanja što ih donosi kriza, a odnose se poglavito na očuvanje radnih mjesta, socijalnu zaštitu kao i na strukturne pretpostavke za gospodarski rast.
Dugoročno, vlast mora osmisliti načine oporavka zemlje od šoka pandemije, uključujući i famozne reforme o kojima se toliko govori. Doista, neizbježna je reforma uprave, koja bi povećala učinkovitost države, kao i gospodarske reforme u vidu poreznih mjera, omogućavanja ulaganja i spas poljoprivrede.
Hoće li vlast u ovom mandatu pristati na političke reforme koje bi osnažile političku reprezentativnost i smanjile podlogu za klijentelizam? Riječ je ovdje u prvom redu o izbornom zakonu, o mutnim predizbornim koalicijama, o zaobilaženju izbornoga praga, o izbornim jedinicama. Postojeći propisi odgovaraju političkomu establišmentu, a nitko se dragovoljno ne odriče moći. S druge strane, jačanje uloge elita i slabljenje moći građana dugoročno nanosi veliku štetu društvu. Uzgred, korištenje manjinskih predstavnika kao »žetončića« također narušava političku ravnotežu i umanjuje vrijednost izbora.
Jedno od temeljnih političkih pitanja, o kojem nikako da se razvije zdrava, staložena rasprava, jest ono o političkom smjeru zemlje, o stožernim vrijednostima hrvatskoga društva. Plenković je svojedobno izjavio kako je potrebno podupirati liberalne snage u Hrvatskoj. Što to znači, posebice kad to izgovori čelnik stranke koja samu sebe svrstava u desni centar? Vodstvo HDZ-a također tvrdi da je Plenković iznova pozicionirao stranku, ali i tu tvrdnju nije lako razumjeti. Je li se to dogodilo potezima poput prihvaćanja Istanbulske konvencije? Gdje ju je točno pozicionirao, malo više lijevo, ili ipak desno? Pozicioniranje stranke zahtijeva jasne odgovore na niz temeljnih pitanja, a HDZ pred izbore govori jedno, a prihvaća programe koji su nešto sasvim drugo.
Vlast, ako želi biti uspješna, mora donositi nepopularne odluke. Međutim, to pravilo nosi sa sobom opasnost udaljavanja vlasti od opće volje i stvara prostor za manipulacije. A kad je riječ o općoj volji, možda će se među novoizabranim zastupnicima naći onih koji bi napokon mogli oblikovati javnu raspravu o toj temi.
Uspjesi i padovi stranaka rezultat su raspoloženja u društvu. U tom smislu, izborni »potop« SDP-a mogao se predvidjeti, ta stranka već godinama svojski radi na tome. Stranka koja u svojem nazivu ima riječ »partija«, politički je zaostala i time je samu sebe izgurala iz središta političke pozornice. Ideje koje promiče SDP imaju, doduše, snažno uporište u dijelovima društva, ali s njima se ne mogu dobiti izbori. Te su ideje sada preuzeli drugi, dijelom su ih modernizirali, prilagodili hrvatskomu društvu, a dijelom radikalizirali. U okviru platforme Možemo razvila se mješavina alternativnih pokreta, zelene politike, revolucionarnih tendencija i nesnošljivosti, koja očito odgovara dijelu društva. Njihov je primarni cilj sudjelovanje u vlasti u Zagrebu, ali njihove ideje i retorika svakako padaju na plodno tlo među krajnje lijevim dijelovima društva u cijeloj Hrvatskoj. Kad se pogledaju njihovi istupi i iščitaju poruke, čovjek gotovo poželi da Milan Bandić još dugo ostane na vlasti u Zagrebu.
Politički ekstremisti nemaju problema s oblikovanjem vlastitoga političkoga profila. Njihove su poruke jasne i nemilosrdne. Za razliku od njih, stranke poput Mosta muku muče s vlastitim političkim profiliranjem, jer im je važno društvo kao cjelina. Najprije su mislili da je važno upozoravati na boljke politike. Ali dobre namjere nisu dovoljne ako ih ne prate ujednačeno političko razmišljanje, uhodani mehanizmi odlučivanja i razvijena unutarnja struktura. Most je premalen da bi mogao provoditi zahtjevne reformističke projekte, a idejno odveć šarolik da bi bio prepoznatljiv. Pokušaj političkoga profiliranja stajao ih je nekoliko važnih članova, ali bi im mogao donijeti uspjeh ako se pokažu žilavima.
Mnogi birači priželjkivali su promjenu vlasti. Ali ona zasad nije moguća, jer nema nikoga tko bi ju mogao preuzeti nudeći jamstvo uspješnosti. Nije Plenković zaslužan za to što su čelnici kriznoga stožera mahom članovi HDZ-a, ali njegova ih je vlada imenovala i oni su mu omogućili izbornu pobjedu. Hrvatska posjeduje snagu i znanje potrebno za nošenje s izazovima kriza. Slučajno ili ne, takvi pojedinci u ovim su se okolnostima našli u HDZ-u. Sigurno ih ima i u drugim strankama, ali se moraju pokazati i izboriti se za mogućnost dokazivanja. To vrijedi i za ambicioznu ekipu u Domovinskom pokretu Miroslava Škore, koji se na svojim prvim parlamentarnim izborima okitio Pirovom pobjedom. Najavljivao je premoćnu pobjedu, preuzimanje vlasti, obećavao je preobrazbu zemlje. Ali nije, iako je znanstvenik, nudio uvjerljive argumente za svoje teze. Tko ne bi bio oduševljen njegovim zapažanjima o slabostima hrvatske politike, tko ne bi želio da Hrvatska oslobodi svoje kreativne potencijale? Ali kako? Ostao je zatočen u političkom limbu, jer unatoč broju od 16 zastupnika ne može sudjelovati u vlasti, a ne može ni odustati od obećanja da će promijeniti zemlju. No to nije tragedija, ni za Hrvatsku ni za Škoru. Dobio je, kao i Most, priliku za skupljanje političkoga iskustva. Svoje će ciljeve morati podrobno objasniti. A za to su potrebne godine. Morat će u okolnostima parlamentarnoga rada na konkretnim pitanjima objašnjavati ideje »narodne« vladavine, referendumske mehanizme i druge naoko jednostavne projekte u dinamici političkoga sustava.
Hrvatski politički sustav, i nakon 30 godina demokracije i samostalnosti, još se nije dovoljno razvio da bi bio učinkovit i općeprepoznatljiv. Čak ne postoji ni konsenzus o tome je li stvoren prije tri desetljeća ili je tada samo izmijenjen. Za neke stvari treba vremena. Ozbiljne političke snage uvijek će težiti idealu, iako znaju da ga nikad ne će u potpunosti dosegnuti. U Hrvatskoj jedni nude idealizam, drugi realizam. Kad dozrije politička opcija koja uspješno spaja jedno s drugim, osvojit će vlast. Stoga se i odluka biračkoga tijela na ovim izborima čini mudrom. Odlučilo se za stabilnost, za prokušano, premda manjkavo. A istodobno je dalo šansu mogućoj alternativi, da u ulozi oporbe razvije svoje alate i osposobi se za veće izazove. Dobar majstor ne postaje se željom, nego znanjem i iskustvom.