Svi građani s pravom glasa trebali bi izići na izbore u drugom krugu, posebice oni koji su glasovali u prvom krugu. Samo na taj način mogu očuvati opravdanost svojega opredjeljenja i potvrditi svoje osobno mišljenje o dosadašnjoj lokalnoj politici. To se posebno odnosi na one koji su na rubu siromaštva u tzv. »socijalnoj isključivosti«, ali i na one uspješne. Naime, u svim strukturama društva i dalje nedostaje suosjećanje i solidarnost s onima koji su u potrebi pomoći i razumijevanja u slučajevima nezaposlenosti ili zbog drugih razloga na rubu siromaštva. Zato su svima potrebne jasne i točne informacije o dosad ostvarenim rezultatima i budućim, ali ostvarljivim projektima. Normalno je da država zbog svojih problema i nedostatka novca ne može uspješno rješavati brojne lokalne gospodarske, socijalne, kulturne, športske i slične probleme specifične za lokalne zajednice. Stoga je odgovornost građana za lokalnu politiku velika.
Problem je zloraba demokratskoga »prava na sučeljavanje«. Protivnici se ne ponašaju kao konkurenti, nego kao ljuti neprijatelji u borbi za opstanak. Zato ne treba nasjedati njihovim međusobnim vrijeđanjima ili ponižavanju, a ni lažima. Najgore od toga je pojava predbacivanja nedokazanih odnosa unutar obitelji protivnika. Treba prosuđivati osobu kao pojedinca i njegova dosadašnja ostvarenja, ali i realnost budućih projekata. Uspjet će onaj koji ide pozitivnom politikom i s pozitivnim programima. Isto tako nije vjerodostojan ni kandidat koji negira ili minimizira očite dobre rezultate drugoga. Sva takva uočena zapažanja trebaju biti neke vrste mjerila za izbor kandidata. Isto tako položaj manjine u predstavničkom tijelu lokalne samouprave ne smije se doživljavati kao sumrak svih očekivanja i nemogućnost ostvarenja vlastitih političkih nadanja.
Pojedini kandidati previše ističu svoje posebne kvalitete vezane uz njihov položaj u društvu, ponajprije u struci. Za njihov govor samohvale postoji stručni izraz solipsizam (»solum ipse« – samo ja): »Ja sam ovo…« (npr. uspješan liječnik..). »Ja sam stekao znanje u inozemstvu« (kao da naše ništa ne vrijedi), što ide tako daleko da čak prizivaju u pomoć i akademske titule i uspjehe vlastitih supruga. Sve bi to, očekuju, trebalo impresionirati glasače. Tako primjerice jedan kandidat za gradonačelnika naglašava svoje liječničke uspjehe i medicinska dostignuća do te mjere da se čovjek može zapitati zašto tako ugledan i priznat ulazi u izbornu borbu za položaj gradonačelnika u kojem će biti izvrgnut nepoznatim problemima izvan medicine i možda dovesti u pitanje svoj stručni ugled. Prosječan čovjek može zaključiti da je šteta da tako sposoban liječnik i znanstvenik napušta zdravstvo i medicinu, područja u kojima je tako uspješan. Nameće se zaključak da bi bilo korisnije za društvo da on ostane u području medicine. Takvu iznenadnu ambiciju i promjenu interesa najbolje karakterizira izreka: »Bolje da šutiš pa da ljudi misle da si pametan nego da govoriš i otkloniš svaku sumnju.«
Povijest ulazaka priznatih znanstvenika kao i drugih svjetski poznatih kulturnih djelatnika puna je neuspješnih pokušaja. Glad za vlašću često tjera uspješne ljude u politiku, u kojoj najčešće dostignu prag svoje nesposobnosti te zbog toga, postavši političari, izgube svoj prethodno teško stjecan ugled u struci. Isto vrijedi i za one koji su uspješni gospodarstvenici. Njihova pamet u uspješnost kao privrednika nisu jamstvo da će uspješno voditi općinu, grad, županiju ili državu. Politika je daleko složenije zanimanje i neka je vrsta umjetnosti, za koju treba posjedovati posebne talente i dodatne sposobnosti.
