»Slažem se da je debljina bolest, a za nju uvijek postoje razlozi, koji su u svake osobe različiti«, započinje svoju priču 67-godišnja Višnja Matejčić, koja je jedna od polaznica grupe pretilih osoba koju vodi prof. dr. Veljko Đorđević. Krenula je 2009. godine u Centar za prevenciju debljine na zagrebačkom Kliničkom bolničkom centru Rebro. Tada je imala 133 kilograma i brojne popratne psihofizičke poteškoće. No ipak dogodio se, kako kaže, »zaokret« u glavi, kada je odlučila promijeniti svoj život.
Prisjećajući se dana kada je sve krenulo neželjenim putom, Višnja navodi: »Možda je teško zamisliti, ali u mladosti sam bila mršava, kako se u nas kaže, ‘kao čačkalica’. Nisam mogla ni pomisliti da ću se jednoga dana i sama boriti s viškom kilograma. Zbog toga i razumijem danas da osobe koje nemaju tih problema i koje su zdrave ne mogu shvatiti što proživljavaju debele osobe. Često okolina osuđuje debele osobe jer se njihova debljina povezuje s nedostatkom samokontrole i pretjeranim uzimanjem hrane, što je često točno, no nitko se ne zapita koji su razlozi zbog kojih se nešto događa. U grupi koju i sada pohađam svatko od nas ima svoju priču. U jedne osobe prisutni su obiteljski problemi, druga je bila očevidac ubojstva, trećoj se dogodilo teško životno razočaranje…
Moja priča o prikupljanju viška kilograma također ima svoju podlogu. Naime, sve je počelo nakon druge trudnoće kada sam dobila višak kilograma, koji nisam skinula, a onda su dolazili novi i novi. Radila sam u ‘Unikomercu’ kao administratorica i sjedila cijele dane. Kralježnica mi je bila toliko oštećena da sam prije pedesete godine otišla u mirovinu. Zbog teških deformacija kralježnice imala sam jake bolove i ograničenu pokretljivost. I danas imam taj problem, a oštećenja na kralježnici takva su da je operativni zahvat rizičan zbog mogućnosti potpune nepokretnosti. Teško mi se bilo pomiriti s mirovinom jer sam još bila relativno mlada, a ubrzo se dogodila tragedija u kojoj je poginuo moj suprug. I tada je sve krenulo nizbrdo«, prisjeća se.
Nakon suprugove smrti Višnja se osjećala potpuno izgubljeno. Pala je u depresiju i pojavili su joj se strahovi od izlaska iz stana. O tome svjedoči: »Odjednom sam počela osjećati strah kad bih izišla van. Imala sam panične napade straha, srce mi je jako lupalo pa sam se zbog toga zatvarala u kuću, bila sve depresivnija i samo sam jela. Kako se u našoj kući redovito kuhalo radi djece, hrana je postala glavni sadržaj dana. Jela sam stalno, kada sam kuhala, za obrok, nakon obroka, stalno se nešto grickalo, a nisam se kretala. U međuvremenu smo nabavili psa, njemačku dogu, koja me je u neku ruku spasila jer sam bila primorana izići u šetnju. Imala sam obvezu i sigurnost, ali i osjećaj da sam nekomu potrebna«, navodi Višnja. No to nije bilo dovoljno jer se brojka na vagi nije smanjivala. Višnja je provodila razne dijete, kojima bi skinula nekoliko kilograma, koji su se nakon toga još brže vraćali. Kako navodi, vaganje joj je bila opsesija i svaki bi dan bila nekoliko puta na vagi. No tada ju je pozvala medicinska sestra prof. Đorđevića da se uključi u grupu pretilih osoba.
»Nisam previše bila uvjerena u uspjeh, ali kako sam imala problema i sa štitnjačom, kojoj sam pripisivala razlog svoje debljine, a u timu je bio i endokrinolog, odlučila sam krenuti. I to je bio moj put s dna prema gore. Svi u timu dočekali su nas jako prijateljski. Primili su nas kao ljude, a ne kao ‘debele’. Dobili smo puno informacija i znanja o načinu života i zajedno smo radili planove skidanja kilograma. U toj je grupi bilo važno to što su svi s nama razgovarali kao sa sebi ravnima, bez autoriteta, bez pametovanja. Hrabrili su nas kad smo padali, pohvaljivali kada bismo uspjeli. Zbrajali smo koliko smo kilograma zajedno skinuli i zajedno se radovali svakomu uspjehu. Nakon rada u grupi svi bismo išli na kavu i cijela grupa postala je obitelj u kojoj smo jedni drugima potpora. I dandanas smo ostali bliski kao rođaci, i s onima koji su odustali i s onima koji su uspjeli, a ne stignu dalje dolaziti u grupu«, navodi Višnja.
Takav pristup motivirao je Višnju i ona je počela drugačije gledati na sebe, svoje tijelo i općenito filozofiju života. »Prije dolaska u grupu imala sam puno problema, prvo sama sa sobom i prihvaćanjem vlastitoga tijela, a drugo s okolinom. Na primjer, kada sam došla kupiti odjeću u trgovinu, trgovkinja me pogledala s prijezirom i drsko rekla, neugodnim tonom: ‘Takve veličine nemamo!’ Nadalje, iako imamo vikendicu na moru, nisam se šest, sedam godina kupala jer su me pogledi na plaži posramili i jednostavno se nisam usudila skinuti. A i neki liječnici kojima sam došla zbog nekih zdravstvenih problema sve su pripisivali debljini u stilu: ‘A što bi htjela kad si debela!’ No u ovim druženjima, s pozitivnim ljudima, u meni se nešto promijenilo a da uopće nisam bila svjesna kada. Naime, kako sam zbog debljine izbjegavala nositi hlače, kad sam krenula na vježbanje, morali smo doći u tajicama. Ispred nas su bila velika ogledala dok smo vježbali i ja sam se gledala u njima. I odjednom sam shvatila da sebi nisam više ružna. ‘Višnja, pa ti ne izgledaš loše!’ rekla sam sama sebi. I tada sam počela razmišljati i shvaćati da smo svi prvo Božja djeca. I ponovno sam krenula na plažu i prihvatila sebe i svoje tijelo. Osim toga, shvatila sam da je važno naći svoj mir jer ako čovjek nađe mir, onda sve može.
Iz svojega iskustva u grupi mogu reći da svi mi koji smo tamo uglavnom smo druge stavljali u prvi plan, a nikada sebe. A kroz svoj rast u grupi spoznala sam da čovjek mora naći vremena za sebe. Čovjek mora upoznati sebe, ne bježati od sebe jer mi sebe često ne poznajemo. Tek kada čovjek uđe u sebe, tada počinje razmišljati. Nije egoizam ako tko uzme pola sata, sat vremena dnevno samo za sebe, jer potrebno je sebe ostvariti da bi se mogao dati drugima.«
Govoreći o tom procesu prihvaćanja sebe, ističe: »Kada sam se okrenula sebi, kada sam postala svjesna da sam Božje stvorenje koje je jednako vrijedno kao i svako drugo, osjećala sam da se ljuštim kao luk. Činilo mi se da svakim danom ljuštim sloj po sloj i da sam došla do svoje osobnosti tek kada sam oljuštila te ljuske oklopa koje su me sputavale da se približim sebi i životu. Mogla bih reći, kad čovjek ogoli te obrambene ljuske koje u životu stavlja na sebe, tek tada ostaje otvoren životu.«
Promišljajući o značaju duhovnosti u traženju mira i jačanju sebe, navodi: »Kao malena odrastala sam u crkvi Majke Božje Lurdske. Crkva je bila uvijek otvorena, a mi djeca doživljavali smo je kao svoj dom i igrali se čak oko oltara. I zato me danas žalosti kad naiđem na zaključane crkve jer to odbija ljude. Čovjek ide tamo gdje se osjeća prihvaćeno i ja idem u one crkve u kojima osjećam da su mi otvorene kao dom. I puno sam promišljala o ulozi duhovnosti koja je povezana i s debljinom. U djetinjstvu smo bili dosta siromašni jer mi je otac jedva izbjegao križni put nakon Drugoga svjetskoga rata i nigdje nije mogao dobiti posao. Ne mogu reći da smo bili gladni, ali nismo imali. Majka bi skuhala neku hranu, koju smo blagoslovili, kao i one koji su je proizveli i one koji su je pripremili i nas koji ćemo je blagovati. I s to malo hrane uvijek smo bili zadovoljni i ne sjećam se da sam se osjećala gladnom. Osim toga, dijelili smo posljednji komad kruha. Došla bi djeca iz susjedstva kad smo se igrali i to malo podijelili smo svi, i bili smo sretni i siti. Danas imamo obilje hrane, pune hladnjake i stalno nam nešto nedostaje, i stalno smo gladni i stalno nam treba više i bolje. Danas kada razmišljam o tome, mogla bih reći da hrana ima daleko širi koncept od običnoga zadovoljavanja gladi i da je premalo blagoslivljamo i premalo razmišljamo o darovima hrane.«
Osvrćući se na svoj put u borbi s debljinom na kojem je skinula 33 kilograma, navodi: »Teško je sam mršavjeti bez potpore. Razni tretmani akupunktura, lijekovi, razne dijete koje skinu kilograme, sve je to trenutačno. A što poslije? Mršavljenje je kontinuiran proces u kojem je potrebna potpora. I sama dolazim često u napast nešto pojesti što ne smijem, ali onda pokušavam ne imati takve namirnice u frižideru. Iako više ne mršavim, već šest, sedam godina održavam iste kilograme. U tome mi dosta pomaže i ovo naše druženje. Na događaje u životu, razne bolesti i nesreće često ne možemo utjecati, ali možemo dati sve od sebe da život učinimo kvalitetnijim«, zaključila je.
