Nema tjedna, ma skoro ni dana da netko »velik« ne umre, neki novi stari velikan (za moj strah i koji moj vršnjak) napusti nas s ovoga svijeta. Pjevač, glumac, političar, športaš, umjetnik il’ akademik opće prakse… I onda još neki govore da »što nam ta smrt treba«, nije li Bog mogao zamisliti neki drugi koncept prolaska ovim svijetom? A da nema smrti, često ne bismo ni znali da je toliko velikana oko nas! Uz dužno poštovanje prema davnoj latinskoj »de mortuis nihil nisi bene«, što će reći »o mrtvima samo dobro« ili prpošnije prevedeno »o mrtvima sve najbolje« – današnje doba, gladno vijesti i senzacije, pretvorilo je to u veličanje pokojnika bez granica i prigušnica. Postalo je to glasnije ne samo od zadušnica, nego i od budnica! Skoro pa čovjek pomisli kako je nekad upravo smrt bila potrebna da se otkriju »gigantski superjunaci«, jer neki od njih mogli su živjeti još tri života pa da ih se takvima, baš tako »veličanstveno velikima« nikad ne prepozna, naprotiv… Možda bi se i »smanjili« da su još poživjeli?
I baš u jeku tih velikanskih smrti kao na traci davno zatvorenih hrvatskih tvorničkih pogona, došla mi pod ruke neobična knjiga. Piše o »ars bene moriendi«, odnosno o »umijeću dobrog umiranja«… Da ne povjeruješ, nekoć davno, prije četiri-pet stoljeća postojao je pravi žanr takve duhovne literature, zvan »ars moriendi«! Mudri i učeni ljudi, teolozi i biskupi, pišući su davali upute, gotovo »recepte« za »dobro umiranje«?! I samo »dijagonalno čitanje« bilo mi je dovoljno da brzo primijetim kako su u knjizi, zapravo, savjeti za… življenje, a ne umiranje! Naputci kako pametno i dobro živjeti, s Bogom pod ruku, da bi nam onda i umiranje bilo »dobro«. Danas pak, u doba medijskih »beatifikacija« i »kanonizacija« – koje su puno brže nego te dosadne i sporovozne crkvene procedure; istina i bitno kratkotrajnije, često tek do prve sljedeće »(pre)velike smrti« – čini se kao da je iz toga žanra izrastao, upravo izmišljen novi žanr, neki »ars magnificandi«, »umijeće uveličavanja«, povećavanja, »umjetnost napuhavanja«. Sad, čini se, prvo treba umrijeti da bi se tek onda »iskonstruirao« prethodni život? Pa da se, »post festum«, »poravnaju neravnine«, isprave i opravdaju životne krivine, sve do one prave, nenadmašive veličine (bez obzira što su, za te iste novožanrovske pisce, danas mrtvi a do jučer živi nerijetko poput »lovine« bili). Nije više dobar život preduvjet za dobru smrt, nego je put… obrnut! Prvo »dobro« nasmrt umri, a sve ostalo ćemo mi srediti, »fotošopirati« i »apgrejdati«. Pritom, za taj novi žanr neumjerenoga uveličavanja dobra je svaka smrt, i »brza« i »spora«, i »teška« i »laka«, od korone i od raka, od srčanoga udara i od sudara… Samo da nije od cjepiva!
