Početak nove školske i pedagoške godine u fokus je doveo i odgojiteljice u vjeri u dječjim vrtićima. Snježana Catela, sugovornica Glasa Koncila o toj temi, uložila je više od četiri desetljeća u rad u državnim vrtićima, od kojih je i više od dva desetljeća s djecom radila i kao odgojiteljica u vjeri. Kako roditeljima posvijestiti da vjerski odgoj kao mogućnost postoji i u vrtićima koji nisu katolički i koje blagodati taj program donosi djeci i njihovu razvoju, teme su koje su prožele razgovor.
Na temelju svojega dugogodišnjega rada u vrtićkom sustavu, možete li nam reći kakva je »vidljivost« odgoja u vjeri u »državnim« vrtićima? Koliko su s tom mogućnošću upoznati roditelji, koliko tu mogućnost promiču vrtićke uprave?
Odgoj u vjeri u predškolskim ustanovama nije samo naziv stavljen kako bi »mijenjao« vjeronauk, koji je u školskom sustavu, nego je on, po svojoj koncepciji i metodama, prilagođen malenoj djeci koja prije svega trebaju razvijati svoje vještine i sposobnosti, a tek kasnije stjecati znanja za koja će biti spremna u školskoj dobi.
Od sredine devedesetih sustavno se radilo na istraživanju, promicanju, osuvremenjivanju i obrazovanju stručnih i kompetentnih osoba na području vjerskoga odgoja za predškolsku djecu u izvanobiteljskim uvjetima. Na početku se činilo da je to želja koja se može ostvariti jer su ispunjeni i zakonski uvjeti za to, primjerice ugovorima Republike Hrvatske i Svete Stolice, ali i Konvencijom o pravima djeteta. Očekivalo se da će se vjerski odgoj dalje rasplamsavati i širiti kao pozitivna i poželjna metoda u odgojnom procesu, no čini se da on sve više jenjava. Stoga treba postaviti i nekoliko pitanja. Jesmo li učinili dovoljno na promicanju i upoznavanju roditelja s tom mogućnošću izbora za njihovu djecu? Što takav izbor i opredjeljenje donosi djetetu, koje su dobrobiti za njegov cjelokupni rast i razvoj? Usuđujemo li se propustiti to važno razdoblje u kojem dijete razvija svoja osjetila i stječe nove spoznaje, u kojem svoje osjećaje još ne zna izraziti, ali žudi za ljubavlju i otvoreno je duhovnim stvarnostima?
U promicanju vjerskoga odgoja i sama sam se susrela s mnoštvom roditeljskih upita i nepoznanica, kako onih koji su odmah prihvatili mogućnost koja im se otvara s vjerskim odgojem i koji su to jedva dočekali tako i onih koji žele uključiti dijete u vjerski program, ali nisu posve sigurni u svoju želju, bilo zbog okoline, neke specifičnosti samoga djeteta ili zbog drugih mogućnosti koje im se jednako tako nude. Smatram da su te teme vrlo aktualne i sada i da na njih mogu odgovoriti stručnjaci na tom području, prije svega odgojitelji u vjeri, koji su u neposrednom kontaktu s roditeljima, ako ne postoji barijera koja distancira odgojitelja i roditelja, onemogućavajući im susret u trenutku kad se donosi odluka o upisu programa vjerskoga odgoja. Iz perspektive vrtićkih uprava vjerski odgoj iziskuje niz organizacijskih potreba, a s druge strane ne donosi profit vrtićima poput drugih programa koji se nude.
S kojim se sve izazovima susreću odgojiteljice koje u vrtićima djecu podučavaju o vjeri?
Odgojiteljice koje provode odgoj u vjeri u prvom su redu osobe koje su uz svoja stručna znanja doškolovanjem stekle teološko-katehetsku i didaktičko-metodičku izobrazbu za provođenje vjerskoga odgoja s djecom predškolske dobi. One poznaju djetetovu narav, imaju ljubav prema djeci, ali se i snalaze u izazovnim situacijama i stalno se prilagođavaju individualnim potrebama svakoga djeteta, prateći njegov razvojni put, identificiranjem specifičnih potreba kakve mogu imati darovita djeca ili ona s teškoćama u razvoju, što uostalom čine svi odgojitelji.
One sudjeluju u izgradnji prijateljskoga odnosa s djecom i kao njihovi uzori, u velikoj mjeri omogućavajući djetetu i lakšu prilagodbu na vrtić i lakše usvajanje novih znanja i vještina. Ali odgojitelj u vjeri uz to je i Božji poslanik.
Kao Božji poslanik on treba: biti – znati – činiti. Zato treba biti prožet darom ljubavi, težiti dobrobiti djeteta, a ne vlastitim interesima, i znati, kao duboko duhovna osoba koja živi po evanđelju, prenositi povjerenje u Božju ljubav i poruku vjere malenomu djetetu.
Na tom putu čekaju ga mnogi izazovi. Osim doškolovanja on treba izraditi program vjerskoga odgoja koji zatim treba odobriti Ministarstvo znanosti, odgojitelj treba biti uključen u cjeloživotno učenje i kontinuirano stručno usavršavanje, treba ostvarivati suradnju u vrtiću i izvan njega, treba dokumentirati svoj rad, uz ostalo, na području duhovnoga razvoja djeteta, treba prezentirati svoj rad s djecom pred drugima, sudjelovati s djecom u raznim prigodnim događanjima i često ulagati svoje slobodno vrijeme za bolji doprinos radu i najvažnije – upućivati druge u to kako je vjerski odgoj integriran u primarni program kao cjelina, a ne njegov izdvojiv dio. I uz sve to sljedeća pedagoška godina nije mu osigurana kao nešto što se odvija u kontinuitetu provedbe vjerskoga programa, nego je podložna promjenama. A osnažiti se može potporom drugih profila zaposlenih u dječjem vrtiću te ponekad i samih roditelja.
Koliko je za uspjeh vjerskoga odgoja u vrtićima važna uloga roditelja? Naime, jasno je da su upravo roditelji prvi odgojitelji djece u vjeri, a onda tek dolaze i tete u vrtićima kao odgojiteljice u vjeri…
Svakako da su roditelji prvi i najvažniji odgojitelji svoje djece te da će djeci prenositi vjeru prema svojim načelima. Stoga i roditelje uvijek treba propitkivati i osluškivati da bi se dobila slika o tome kako oni odgajaju djecu. Razmjenom iskustava jača međusobno povjerenje. S odgojiteljima djeca provode u vrtiću puno vremena. Odgojitelj je osoba koju djeca promatraju, usvajaju njegove postupke i pravila, s kojom se igraju, koja ih štiti, a opet i osnažuje u njihovim pothvatima i odrastanju, koja ih usmjerava na međusobne odnose i poštovanje, na prepoznavanje vlastitih potreba i prihvaćanje drugih. Odgojitelj potiče u djeci radost i ushićenje.
U odgojnom procesu roditelj ima roditeljsku, a odgojitelj profesionalnu ulogu. One su prožete ljubavlju i znanjem pa ih treba zajednički izgrađivati i dopunjavati na dobrobit djeteta.
Odgojiteljeva uloga u tom smislu zahtijeva da roditelj upozna načine i metode, sadržaje i mogućnosti provođenja vjerskoga odgoja u vrtiću. Najčešće se to odvija prikazom rada pred roditeljima, razgovorom o temama na roditeljskim sastancima, prikazom likovnoga, glazbenoga i scenskoga stvaralaštva u kutićima za roditelje ili jednostavno razgovorom i razmjenom ideja te govorenjem o tome čega smo se igrali, kako smo to izveli, što smo novo otkrili, kako smo sadržaj vjere povezali s neposrednim iskustvima djece, što onda postaje i roditeljima zanimljivo. U prilog tomu govori činjenica da su roditelji birali vjerski program i za ostalu svoju djecu te bismo dobivali u grupu mlađu braću i sestre naših polaznika koji su stasali za školu.
Odgojitelj u vjeri potpora je roditeljima u tome kada je trenutak i koji je način prikladan da se dijete susretne s vjerskim sadržajem onako kako se to provodi u skupini, prateći kalendarsku godinu koja je ujedno liturgijska godina. U svojem okruženju djeca se susreću s kršćanskim slikama, običajima i pojmovima. Sve to govori u prilog tomu da već mališanima treba pripovijedati o biblijskim zgodama.
No kako dijete od tri, četiri ili pet godina podučavati o velikim biblijskim temama?
Svakako da pristup biblijskim tekstovima mora biti prilagođen djeci, njihovu shvaćanju i poimanju. Znamo da je Biblija vrlo staro književno djelo iz nama strane kulturne sredine i nije pisana za djecu, osobito ne za mališane. A opet u proučavanju biblijskih zgoda izražene su važne istine i pouke koje u pojednostavnjenu govoru postaju razumljive, vrijedne i potrebne i djeci i mališanima (samo pojednostavnjene, nikako ne promijenjene, i uvijek s neizostavljenom porukom). Biblija je zbirka knjiga i spisa koji su ponekad teško razumljivi i nama odraslima, osobito Stari zavjet, ali ne treba ih sve ni preskočiti, nego od odabranih velik dio izostaviti. Ta znanja djeca će steći kasnije, ali će se sjetiti da su o tome nešto već čula.
Osim toga biblijski nam tekstovi pružaju veliku mogućnost igranja uloga i scenskih uprizorenja kada dijete postaje sudionik u igranju likova i događaja. Tada nastaje i njegova prosudba i opredjeljenje za dobro, razvija maštu i kreativnost, dobiva nove ideje i postavlja mnoga pitanja, na koja ponekad ni mi odrasli ne znamo odgovor, pa mu je najbolje u tom slučaju uzvratiti: »A što ti misliš?« Ono već zna odgovor. Na tom sam području često razmjenjivala iskustva s roditeljima, s bakama i djedovima i s kolegicama, odgojiteljicama u vjeri, pri našim susretima na stručnim usavršavanjima.
Kako vrtićku djecu odgajati u vjeri kada se u proslavi Uskrsa i Božića »službeno« prešućuje Isus?
Koje konkretne blagodati donosi djeci odgoj u vjeri?
S Bogom je sve lakše. Ako smo primili dar vjere, otvorimo ga. Ne dopustimo da neraspakiran stoji na polici. A onda dajmo malo i djetetu da se zasladi. Jer ono je tu, s pogledom uprtim u nas. Ono samo još nije u stanju posegnuti ni za čim što nije od nas dobilo.
Blagodati su vjerskoga odgoja u tome što je vjerski odgoj u skladu s predškolskim odgojem u cjelini. To znači da se aktivnosti vjerskoga odgoja ne razlikuju od svih ostalih aktivnosti u vrtiću. Način na koji će odgojitelj ostvariti te aktivnosti proizlaze iz osluškivanja dječjih potreba i osjećaja jer dijete komunicira verbalno i neverbalno. Aktivnosti se ostvaruju kroz pisanu riječ, glazbu, likovno i scensko izražavanje, životno praktične i istraživalačke aktivnosti, spoznajne i radne aktivnosti, raznovrsne igre koje se mogu povezati i s nekim danas važnim, a opet djeci razumljivim pojavama, kao što su primjerice ekološke teme.
Situacije za vjerski odgoj svakodnevne su i vrlo različite; događaji, osobe, poticaji, blagdani… Duhovnu stvarnost i duhovnu potrebu dijete opaža i izražava mnogo lakše nego odrasli. Ta je stvarnost za njega živa i potrebna. Religiozno je iskustvo u svojoj biti iskaz ljubavi i osobito odgovara naravi djeteta.
Dijete više nego itko ima potrebu za ljubavlju jer je i ono samo bogato ljubavlju. U odnosu s Bogom dijete osjeća neprolaznu ljubav i nalazi hranu koju njegovo biće traži da se skladno razvije kao osoba. Bog koji je ljubav i dijete koje traži ljubav susreću se u podudarnosti naravi. U tom susretu dijete istinski uživa jer je time zadovoljilo duboku potrebu svoje osobnosti.
Što vjerski odgoj unosi u odnose među djecom u vrtiću?
U cjelokupnom odgojnom radu s djecom valja imati pred očima i činjenicu da je religioznost konstitutivni dio ljudskoga bića te da bitno određuje njegov život, stvara nove i kvalitetnije međuljudske odnose kako sa samim sobom tako i s drugima, sa svime što je stvoreno i što postoji, posebno s Bogom, upućujući čovjeka na puninu života koju je Krist donio.
U međusobnim odnosima u vrtićkoj skupini dolaze do izražaja metodičke sposobnosti odgojitelja, on uspostavlja i promiče međusobne odnose, stručnjak je u umijeću komuniciranja, on je animator skupine, on zamišlja, planira i realizira svojom kreativnošću, kao i kreativnošću djece.
Odgojitelj u vjeri otkriva i interese djece, njihove talente i vještine, i pun je razumijevanja za svako pojedino dijete. Upućuje ih jedne na druge, a zajednički provedeno vrijeme u aktivnostima koje raduju djecu pridonosi zbližavanju, jačanju snaga, povjerenja i pouzdanosti u sebe i drugoga.
U svojem okruženju uvijek se zalažem, a i dalje ću to činiti, da ljudi, odgojitelji, roditelji i ostali razumiju dijete, da se stave u njegovu poziciju, da pokušaju razumjeti što im dijete govori, pokazuje i poručuje te da vide što za njega znači stanje u kojem se našlo, da ga prihvaćaju jer ono je ljudsko biće vrijedno poštovanja. Ono spoznaje i iskušava nove stvari možda prvi put u svojem životu. Treba dakle shvatiti koliko je to za njega velika stvar bez obzira što se nama odraslima uvijek žuri ili što smo nešto već vidjeli, možda i po stoti put, ili ako se nešto ne uklapa u naša htijenja i zamisli.
Programom katoličkoga vjerskoga odgoja, kojemu je cilj odgajanje religiozne dimenzije djeteta, osposobljavamo djecu za autentične ljudske vrjednote utemeljene na evanđelju.
Zagovornici ideologije sekularizma tvrde da u »službenim institucijama« jednostavno ne bi trebalo biti mjesta nikakvoj vjeri. No što je s duhovnim potrebama djece? Ako se prihvati argument sekularne »ravnopravnosti sviju«, znači li to i da se djeci uskraćuje čitava jedna stvarnost njihova promišljanja, osjećanja, pogleda na svijet?
Ovdje ću kratko odgovoriti na ono što ste u pitanju već postavili kao tezu; naravno da se u tom slučaju djeci uskraćuje pravo na čitavu jednu stvarnost njihova promišljanja, stvarnost za koju se moramo zapitati smijemo li ju djeci i budućim naraštajima uskratiti. Našu će budućnost uvijek oblikovati oni koji su sada djeca i mladi. Ne rušimo sve mostove za sobom. Nemojmo u bescjenje odbaciti ono što smo mukotrpno gradili. Cijenimo svoj uloženi trud i uživajmo u obilju Božje milosti.
Ideologiju sekularizma postavila bih upravo obrnuto – a to znači da se sve treba početi temeljiti na vjeri i da je u vjeri polazište svemu ostalomu. Mogu reći da su u mojem radu vjerske teme mnogo puta bile osnova, a drugo se sve nadograđivalo. Za primjer mogu navesti da se svaki vjerski sadržaj može povezati i s odgojnim područjima koja prate i upotpunjuju djetetov razvoj, kao što je tjelesni, zdravstveni, socio-emocionalni i spoznajni razvoj, kao i govor, komunikacija, izražavanje i stvaralaštvo, te da su jednako tako aktivnosti iz tih područja pridonosile duhovnomu razvoju djece.
Danas je jedna od zastupljenijih tema u školstvu cjeloviti odgoj i obrazovanje. Kako se odgoj djece u vjeri uklapa u takve suvremene pedagoške pristupe?
Odgoj u vjeri podrazumijeva individualni i cjelovit pristup svakomu pojedinomu djetetu koji u prvi plan stavlja dijete kao jedinstveno i neponovljivo biće.
U našem je društvu vidljivo da velik utjecaj imaju odgojno-obrazovne ustanove, čiji su i dječji vrtići dio. Njihov je cilj u prvi plan staviti radost i dobrobit svakoga djeteta jer već od najranije dobi djeci treba pomoći da odrastu u osobe koje ne vrše nasilje nad sobom, drugima i nad prirodom.
Cjelovit odgoj i obrazovanje trebali bi utjecati na odgojno-obrazovnu praksu i na dijete, a kasnije na učenika. Promjene u organizaciji trebale bi pripremiti djecu na cjeloživotno učenje i usmjeravati ih da upoznaju svoje sposobnosti i da razviju vještine koje im pomažu da postanu odgovorni članovi društva, da razviju osjećaj empatije i brige za druge te da poštuju različitosti. Upravo su to neke od zadaća vjerskoga odgoja. A najvažnija je djetetova zadaća igra. Ona je u srcu svih djetetovih aktivnosti. Naša je zadaća da omogućimo djetetu da igrom upoznaje temeljne poruke evanđelja.
