Početkom veljače prosvjed prosvjetnih djelatnika na Markovu trgu u Zagrebu ponovno je skrenuo pozornost na hrvatski školski sustav. Prema sugovorniku Glasa Koncila mr. Ivici Đakoviću, prosvjetnom djelatniku s bogatim iskustvom, spomenuti je prosvjed tek »vrh sante« u nakupljenom nezadovoljstvu hrvatskih prosvjetara. Razgovor o hrvatskom školstvu pokazao se i kao prigoda za širu perspektivu, koju je mr. Đaković »pokrio« i u svojoj nedavno objavljenoj knjizi »Brak, obitelj, građanska prava i sloboda«.
Potplaćenost i srozavanje ugleda nastavnika
Na pitanje je li opravdano nezadovoljstvo hrvatskih prosvjetara mr. Đaković pojasnio je zašto dijeli njihov sentiment – ne samo jer su oni potplaćeni, nego i zato što im je srozan ugled. »Prosvjed je bio potpuno utemeljen i opravdan zbog lošega stanja u hrvatskom školskom sustavu. Uz višekratno podizanje plaća, još postoji razlika u plaćama u javnim službama na štetu zaposlenika u školstvu. Škole imaju najveći broj djelatnika s visokom stručnom spremom, a zaostaju 20 do 30 posto u plaćama za nekim zaposlenicima javnih služba čiji se poslovi po složenosti ne mogu uspoređivati s odgojem i obrazovanjem.«
Manjkavosti Zakona o odgoju i obrazovanju
Sugovornik također upozorava: »Vladin prijedlog koeficijenata tek je povod iskazanomu nezadovoljstvu, problemi su mnogo dublji i ozbiljniji. Prava učitelja i profesora višestruko su narušena. Zakon o odgoju i obrazovanju površan je i loš. Odgoj je gotovo zanemaren. Čak su i neke dobro postavljene norme postale kamen spoticanja jer njihovo se provođenje ne kontrolira. To se osobito odnosi na ciljeve odgoja i obrazovanja izražene u čl. 4. st. 2. spomenutoga zakona: ‘Razvijati učenicima svijest o nacionalnoj pripadnosti, očuvanju povijesno-kulturne baštine i nacionalnog identiteta’. Pravilnik o praćenju i ocjenjivanju učenika uzurpira autonomiju učitelja i nastavnika, sprječavajući izvršenje njihovih stručnih obveza. Pravilnik o tzv. pedagoškim mjerama ne štiti prava zaposlenika škole na slobodu i sigurnost. Štoviše, takav pravilnik šalje otvorene poruke učenicima i roditeljima da za agresivna ponašanja prema nastavnicima ne mogu snositi odgovornost i sankcije.«
Tri desetljeća staro upozorenje obistinjuje se – danas
Previše slobode učenika, premalo prava nastavnika
A agresivnih ponašanja prema nastavnicima bilo je posljednjih mjeseci i u hrvatskim školama. »Djelatnici u školstvu izloženi su vrijeđanju, prijetnjama, pa i fizičkim nasrtajima. Svatko ima pravo braniti svoj moralni i fizički integritet. Distanca između napada i obrane mora se uzeti u obzir i nije moralno jednako ih tretirati. Sloboda učenika legitimna je, ali ona prestaje ondje gdje počinje prekršajno ili kazneno djelo. Školski normativni akti previše govore o pravima i slobodi učenika, a vrlo malo i sporadično o njihovim obvezama i odgovornosti«, napominje mr. Đaković i dodaje:
»Prosvjetna inspekcija nerijetko neprimjereno i nestručno postupa prema djelatnicima u školama, čime potencira hiperinflaciju odličnih ocjena. Školski odbori uglavnom su sastavljeni od članova koji nemaju potrebna znanja i kompetencije; postavlja ih politika, a ne struka. Ministarstvo obrazovanja i znanosti javno se dodvorava roditeljima na štetu prava učitelja i profesora te, naposljetku, na štetu ostvarenja odgojnih i obrazovnih ishoda učenika.«
Nestručnjaci koji »tjeraju« nastavnike iz škola
Brojni su hrvatski roditelji izrazili nezadovoljstvo uvođenjem tzv. cjelodnevne nastave. O tome sugovornik s višedesetljetnim iskustvom u školstvu kaže: »Rijetke su škole koje imaju osnovne uvjete za cjelodnevnu nastavu i produženi boravak. Ako se ona svede na čuvanje djece, to je degradacija odgoja i obrazovanja. Dok je većina roditelja protiv još uvijek nedovoljno osmišljenoga projekta cjelodnevne nastave, ne bi ga se smjelo nametati.
Projekt za sada nije usklađen s razvojnom psihologijom ni pedagogijom, događa se sve veća zastupljenost nestručnjaka u nastavi s jedne strane, a s druge strane sve veći ‘bijeg’ iz nastavnih zanimanja«, rekao je mr. Đaković.
Kriza autoriteta osjeća se i u hrvatskom društvu
Sugovornik se osvrnuo i na zabrinutost roditelja zbog ulaska elemenata tzv. rodne ideologije i u hrvatske škole. »Zdrava obitelj, utemeljena na braku žene i muškarca, temelj je zdravoga društva. Roditelji prema Ustavu imaju pravo i dužnost ne dopustiti da im djecu bilo tko indoktrinira. Članak 64. Ustava RH kaže: ‘Roditelji su dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu te imaju pravo i slobodu samostalno odlučivati o odgoju svoje djece.’ Mi katolici poštujemo pravo svakoga roditelja, pa i onih koji ne misle kao mi, da se njihova djeca odgajaju kako oni žele, ali ideološki aktivisti ne poštuju naša prava na odgoj djece, nego svoja štetna uvjerenja žele nametnuti svim građanima. Primjerice, među pripadnicima tzv. LGBTQ spolne orijentacije postoje razlike, ali je većini zajedničko da su protiv braka, obitelji, života, univerzalnih vrijednosti i roditeljstva. Hrvatsko društvo bremenito je dubokom krizom morala, krizom identiteta i autoriteta«, upozorava sugovornik.
»Brak je prirodna životna nužnost«
A na tragu nekih promišljanja koja donosi u knjizi »Brak, obitelj, građanska prava i sloboda« mr. Đaković napominje:
»Brak i obitelj kao ustavne kategorije nisu u krizi; u Hrvatskoj se većina djece rađa u braku. Međutim, problem je u deficitu izgradnje osobnosti i karaktera; prekasno se ulazi u brak zbog kohabitacijskih veza i lošega egzistencijalnoga stanja mladih parova. Ljevičarski mediji o braku govore s negativnom konotacijom. Suvremena diktatura relativizma nameće novi sustav ‘vrijednosti’ koji vodi u nihilizam. Brak je prirodna životna nužnost, on ima životno, a za nas kao vjernike i sakramentalno značenje. Nisu sva ponašanja jednako vrijedna i poželjna, stoga valja razlučiti zlo od dobra. Bez radikalne promjene negativnih odnosa medija prema braku, obitelji, odgoju i vrjednotama teško ćemo naprijed.
Zašto u Hrvatskoj, primjerice, danas nemamo barem jednu banku koja bi umnožavala sredstva mladih bračnih parova ili ‘servisirala’ njihove potrebe kao što su krediti? Stambeni krediti moraju imati najniže kamatne stope i barem u polovičnom iznosu biti nepovratni«, kazao je Đaković.
Vjera ne može biti samo »privatna stvar«
Kao angažirani vjernik sugovornik je prokomentirao pitanje »privatnosti vjere«, koje se često i u Hrvatskoj kao floskula navodi za potiskivanje svega što ima vjersko obilježje iz javnosti. »Vjera kao društveni fenomen nije i ne može biti privatna stvar. Crkva nije samo hijerarhija; laici su jedinstvena Crkva s biskupima, svećenicima i redovnicima. Većina medija pod Crkvom ne podrazumijeva i vjernike laike. Iz toga neznanja ili zloporabe dolazi besmislena tvrdnja da je vjera privatna stvar. U hrvatskom društvu, politici, industriji, poljoprivredi, turizmu, zdravstvu i školstvu zaposleni su vjernici. Oko 85 posto hrvatskoga stanovništva su katolici, a s drugim crkvama i vjerskim zajednicama čine oko 94 posto vjernika u hrvatskom društvu. U stremljenju pluralizmu, demokraciji, različitosti, građanskim pravima i slobodama, s punim pravom postavljamo pitanje o čijoj se privatnoj stvari govori. Kao vjernici ne mislimo da je nečiji ateizam privatna stvar jer on itekako utječe na donošenje propisa i opće društvene odnose. Malen postotak ateista želi biti javna državna religija, a većinu bi gurnuli iz javnoga života u nevidljivu privatnost. Država i Crkva administrativno su razdvojene, ali i Crkvu i državu čine isti građani«, zaključio je mr. Đaković.
