– Onda, Željac, jesi bar ti među »normalnim katolicima«? – potpiruje Toma našega kulturnjaka nakon nedjeljne mise. – Bar ti, prikriveni liberal, valjda si potpisao tu peticiju »Ne u moje ime«, uperenu protiv tih groznih »vjerski fanatičnih i nazadnjačkih« skupina i drugih »promotora fašizma s oltara«?
– Čuj ti, stari »izučeni marksist«!! – ne ostaje ni Željac dužan. – Zar ti ja sličim na te vjernike? »Ljevoruke« potpisnike, »jugokatolike« s jednim i pol »obavljenim sakramentom« još u djetinjstvu? Nova podvala starih ljevičara, pa već su ih razotkrili…
– Bravo, samo se i ti razotkrij! Dokaži koliko si »vjernički« tolerantan i uključiv, baš u stilu onoga za što i optužuju te udruge! – nenadano ga ukori njegova zakonita Ivana. – No uostalom, zar niste vidjeli da su se i neki katolički svećenici, pa i biskupi također ogradili od djelovanja tih udruga. Crkva je zabrinuta zbog radikalizacije vjere!
– Ne kužim to… – uključi se Debeli. – Kak se to radikalizira vjera? Kaj »radikalno« ne znači »krajnje«? Pa kaj ni dobro vjerovati do kraja? Kak se u vjeri i može bit »umjeren«? Kaj ne bum onda onaj »mlaki«? Il’ je možda radikalno ak’ vjerujem da je Bog stvoril i čovjeka, a ne samo vode i kopno? Možda je »radikalizacija« vjerovati da je i embrij čovjek, a normalno tek kad ga vidiš da je izišel iz maminog trbuha? Ili je preradikalno vjerovati da je Bog rekao Adamu i Evi: »Idite i množite se«, jer valjda im je rekel: »Idite svaki s kim vas volja i dobro se zabavite«? Ne kužim, valjda nisam dost’ radikalan…
– Dobro ti kužiš, samo se praviš blesav! – razljuti se sad i Željac, dokazujući usput da je sa svojom ženom jedno tijelo i jedan duh. – Riječ je o preradikalnom ponašanju tih udruga, o stalnim okršajima, prepucavanju, o… Pa evo, sad ova tužba protiv bivšega predsjednika Hrvatske, sve zbog neke njegove fejs objave ili izjave u afektu…
– Molim? Stani malo! Pa nego da ga treba tužiti! I njega, i svakog tko vrijeđa Isusa, Gospu i naše vjerske osjećaje! – prekinu ga Toma pa zastane ugledavši u krugu i župnika.
– Evo, pitajmo patra Matu – preuzme Ivana inicijativu, očekujući potporu. – Što vi velite o tim novim udrugama i toj radikalizaciji njihova ponašanja?
– Ha, čujte – osjeti župnik Mato »zamku« – nikako im ne bih stajao u prvim redovima! Pa ni podržao svaku njihovu akciju. Ali, neka ih! Sam Bog ih je poslao, baš su nam trebale! Najviše zato da ovi lijevi »viliji i urše« nauče da »uličarenje« nije rezervirano samo za njih i njihov bunt, da i drugi imaju pravo, i mogu izići na ulicu i prosvjedovati kad nisu zadovoljni!
– Ali… – glasno se zbuni Ivana – zar neće, zbog njihove borbenosti, sve nas vjernike omrznuti?
– Heh… a sad nas, kao, jako vole? – cinično promrmljam. – Dobre su te nove udruge i zbog nas starih, koji smo živeći u komunizmu nekako prihvatili da se uvijek »mora biti kuš«, pa makar zbog »mira u kući«. A ne mora se! Niti smije!
– Tak je! – poviknu Debeli. – Pa i mi, vjerniki, valjda možemo imati povrijeđene osjećaje, a ne samo gejevi ili antife, kaj ne?! A k tome, čini mi se pametnije izići na ulicu za nerođenu djecu nego za neumrlog Tita! Bolje s krunicom neg s Mladićevom petokrakom!
– Dobro je – pateći od »zaokruživanja misli«, nastavih – dobro da su se pojavile te nove udruge vjernika, makar im i ne dao da baš u svakom slučaju govore u moje ime! Već samo onda kad im slobodnom voljom dadem svoje ime na njihovu listu.
– Kao i Željac sad ovim »normalnim katolicima« na tu njihovu nenormalnu peticiju, ha, ha! – nastavi Toma gdje je i započeo.
