Dosadašnja iskustva s reformama, a posebice s mirovinskom, zdravstvenom i poreznom, upozorava građane na oprez. Hrvatski narod za takav prethodni oprez ima odgovarajuću izreku da »treba puhati i na hladno«. Naime, dosadašnji tijek obvezne »javne rasprave« o mirovinskoj reformi nije uopće bio stvarna javna rasprava. Na to upućuje nekoliko okolnosti. Tako se sve češće umjesto izraza »javna rasprava« u javnosti i medijima progurava izraz »savjetovanje o mirovinskoj reformi«. To nije slučajno. Rasprava, a posebice ako je javna, obvezuje sudionike na uzajamno i ravnopravno uvažavanje s jednakopravnim pravom iznošenja argumenata i predlaganja propisa. Za razliku od toga »savjetovanje« isključuje izjednačenost snage argumenata jer ono je u pravilu »ex katedra«. Predavač iznosi i tumači određenu temu, npr. zakon ili prijedlog kao gotov čin i objašnjava primjenu, razloge ili način provedbe određenoga propisa, a slušateljstvo ima pravo postavljati samo određena pitanja, na što im predavač opet »ex katedra« – s pozicija autoriteta vlasti – odgovara ili ih ignorira kao neznalačka i neumjesna. Takav je bio i dosadašnji tijek javne rasprave o mirovinskoj reformi. Mjerodavno ministarstvo kao predlagač nije uvažavalo kao ravnopravne partnere prijedloge predstavnika sindikata ni drugih stranačkih i socijalnih struktura.
Kako je takvo ponašanje izazvalo burne reakcije u javnosti, što je konačno nametnulo potrebu stvarne javne rasprave (dakle ne savjetovanje), mjerodavni ministar izjavljuje da je dosadašnje postupanje »samo inicijalni prijedlog mirovinske reforme« sa svrhom »da se osvijesti javnost o veličini problema«. Navodno je to »osvješćivanje« bilo potrebno prije početka sjednice Vijeća za demografsku revitalizaciju. Zaboravlja kod toga da je javnost već odavna osviještena dosadašnjim parcijalnim, a neučinkovitim reformama, koje npr. u mirovinskom osiguranju dovode do toga da se za dulji rad i veći staž ostvaruju sve manje mirovine. S druge strane radnoj se populaciji kao tobožnja utjeha nudi tzv. »nacionalna mirovina« koja bi se pod određenim uvjetima priznavala bez ikakva mirovinskoga staža, makar se nikada u životu nije platio ni jedan mirovinski doprinos ni za jedan dan osiguranja. Takva ideja nije osvješćivanje pa nije mirovinska reforma (to je socijalna skrb), što bi moglo prouzročiti kolaps mirovinskoga sustava, raseljavanje i dugoročno siromaštvo onih koji ostanu, odnosno proletarizaciju sadašnjih i budućih osiguranika. Povijest uči da takva proletarizacija u početku olakšava kupovanje biračkoga tijela nekom porcijom graha ili ribicama da bi kasnije došlo do uličnih demonstracija koje su nakon toga bile kanalizirane u revolucije. Hrvatski narod, u napokon vlastitoj državi, nije to zaslužio.
Treba shvatiti da je konačno isteklo vrijeme »igranja« narodom stvaranjem podjela, predlaganjem nepromišljenih reforma, da bi se odmah nakon toga odustajalo od nekih ideja te predlagalo nešto treće. Takva igra provodi se i s idejom ukidanja ili smanjivanja obveza za II. mirovinski stup, a nezrela se oporba tomu usprotivila, nakon čega se predlagač snažno stavi u obranu toga II. mirovinskoga stupa uz predlaganje dvostrukoga povećanja obvezne stope doprinosa naposljetku. Time se uspjelo zavezati usta nekim oporbenim strančicama, a posebice individualnim zastupnicima, koji sebe kao disidente iz jačih političkih stranaka nazivaju »neovisnima« ili se prodaju jačim strankama. Zato ideja prema kojoj bi prilikom umirovljenja građani svoju kapitaliziranu štednju mogli predati državi koja će im u zamjenu dati dodatak od 27 posto nije poštena, nego ucjena sa svrhom podjela. S druge strane tomu se protivi financijski kapital (banke i mirovinski fondovi) zbog svojih interesa, osobito neki bivši ministri, iako liječnici, ali sa znatno većim materijalnim interesom za tvrtke vlastitih supruga, kojima mirovinske uštede u II. stupu služe kao nekadašnja »kasa uzajamne pomoći« iz bivšega poretka. Sindikat umirovljenika Hrvatske protivi se tomu i zauzima se za jaku državnu mirovinu, što se može smatrati opravdanim.
Drugi mirovinski stup posebno brani predsjednik Hrvatske narodne strane Ivan Vrdoljak ističući kako se II. mirovinski stup ne smije ukinuti jer bi to »bila potpuna besmislica«, ali ne objašnjava razloge niti se osvrće na činjenicu da većina država EU-a napušta taj oblik kao obvezno osiguranje. Dakle opet su neki politički čelnici »pametniji« od drugih s već potvrđenom pameću. Njegova obrana postojanja II. mirovinskoga stupa svodi se na tvrdnju da mirovinski fondovi toga stupa »imaju nešto veću dobit« pa bi im se zbog toga trebala možda smanjiti naknada, odnosno nagrada za njihov rad. Međutim, s druge strane ne protivi se ideji povećanja stope obveznoga doprinosa sa 5 na 10 posto. Dakle, takav prijedlog tobožnje »racionalizacije« nije racionalan, nego je u interesu banaka. Naime, povećanjem stope doprinosa na 10 posto dvostruko će se povećati i prihodi banaka unatoč formalnom smanjenju stope naknade za rad fondova. Dodatno zamagljivanje nudi zagovaranjem »dubinske analize sadržaja« (što je nerazumljivo), ali zato nudi obećanje da bi navodno mirovine trebale rasti sukladno inflaciji i rastu plaća te će tako II. mirovinski stup ostati održiv (to je također nelogično i nerazumljivo). Predsjednik SDSS-a pridružuje se razmišljanjima predsjednika HNS-a i smatra da je prijedlog ministra dobra osnova za reformu koja bi bila na korist svima onima za koje je nužna. Očito je da zaboravlja da je dosadašnjim reformama došlo do neopravdanih nejednakosti među umirovljenicima (duži rad i duži staž u konačnici donosi niže mirovine). Stoga reforme koje imaju takve posljedice, a imat će ih i dalje ako se provedu, posebice buduće jače i trajno kažnjavanje odlaska u prijevremene mirovine, ne smiju biti prihvaćene. Političari ne smiju zaboraviti da vode i upravljaju državom u ime naroda i za narod, jer narod nije radi države. Naprotiv država treba raditi sve u interesu svojih građana, a ne donositi zakone koji su protiv nacionalnih interesa, a to je također i pravedan mirovinski sustav s naglaskom na solidarnosti svih građana i svih socijalnih i gospodarskih struktura.
