Zlo nikada ne nastaje samo, nego je često posljedica propusta onih koji su formalni zastupnici interesa određenih društvenih skupina ili se tako barem sami proglašavaju. Takvi su slučajevi s umirovljeničkim udrugama i političkim strankama umirovljenika, a njima se mogu pribrojiti i brojni sindikati. Činjenica jest da u hrvatskom društvu postoje i sve više se javljaju razne skupine koje traže samo za sebe neke pogodnosti iz mirovinskih, zdravstvenih, socijalnih, ali i drugih prava. Iako su neki od tih zahtjeva na prvi pogled opravdani, upitna je njihova opravdanost s motrišta pravednosti prema ostalim građanima. Osim toga mnogi zahtjevi nisu primjereni gospodarskim mogućnostima.
Kada se zbog sve češćih povremenih kriza (bez obzira na uzroke) počnu javljati određeni problemi, odmah se javljaju kao njihovi glasnogovornici čelnici uvodno spomenutih udruga, političkih stranaka i sindikata. Nitko od njih nije s manje od 15 000 kn mjesečnih prihoda, u koje treba osim njihovih plaća i mirovina uračunavati i nagrade za njihova članstva u brojnim nadzornim odborima, povjerenstvima i komisijama (prosječno od 2000 do 4000 kn mjesečno). Jasno da su s takvim mjesečnim prihodima puni »razumijevanja« za životnu ugroženost onih koji primaju mirovine ispod 2000 kn ili plaće na razini minimalne plaće. Traži se i predlaže se ispravljanje nepravda izmjenama i dopunama pojedinih zakona. To je u redu i pravedno prema onima koji rade i svojim radom sudjeluju u stvaranju nacionalnoga bogatstva (radnici, namještenici, samostalne djelatnosti, poljoprivrednici, poduzetnici i dr.). No jesu li svi zakoni pravedni?
Državna vlast u pravilu prihvaća takve prijedloge, često zbog demagoških razloga jer socijalno nezadovoljstvo utječe na glasačko tijelo nezadovoljnika. Izborni rejtinzi predlagača rastu pa su zahvaljujući tomu brojni od njih ponavljano u Saboru ili u raznim odborima i povjerenstvima, naravno uz honorare. Međutim, postoji i druga strana medalje.
Isti socijalni i politički »uglednici« proširuju svoju demagogiju krilaticom »radno-socijalne pravednosti« i izvan područja rada, plaćanja doprinosa i poreza. Tako je uvedeno novo mirovinsko pravo kao novčana naknada za starost, što se medijski zove »nacionalna mirovina«. Priznaje se u mjesečnoj svoti od 800 kn svakomu hrvatskomu građaninu starijem od 65 godina koji boravi u Hrvatskoj najmanje 20 godina pod uvjetom da nema pravo na mirovinu ni drugih prihoda koji premašuju određeni cenzus. Usporedi li se to s visinom mirovine korisnika koji prima najnižu mirovinu za 15 godina rada i staža u nešto višoj svoti, očito je da su gotovo izjednačeni (izjednačeni su u siromaštvu). To je klasičan primjer kako se uvođenjem prava za »neradnika« stvara nepravda prema radniku.
Jasno je da nitko nema namjeru negirati socijalnu sigurnost nekomu tko nema izvora sredstava za život u starosti niti mu se predbacuje isticanjem da »starost pita gdje ti je bila mladost«. Međutim, socijalna se sigurnost uvjetno nazvanoga »neradnika« treba osiguravati preko socijalne pomoći, a ne mirovinama. Početkom uvođenja mirovinskih reforma naglašavano je temeljno načelo »više rada, više staža i više uplaćenih doprinosa znači veća mirovina«. Zato se u ovom slučaju opravdano može postaviti pitanje raskoraka pravednosti, odnosno je li moralno opravdano da najniža mirovina bude izjednačena sa socijalnom pomoći (nacionalna mirovina). Naime, socijalna pomoć i nacionalna mirovina imaju istu visinu od 800 kuna, a najniža mirovina za 15 godina staža iznosi 1072,95 kuna mjesečno.
Takvo izjednačavanje klasičnoga umirovljenika radnika s korisnikom nacionalne mirovine – razlika je samo u svoti od 272 kune u korist osiguranika koji je radio najmanje 15 godina, sve to vrijeme plaćao doprinose i poreze te svojim radom pridonosio bogatstvu nacije – prava je nepravda. Pojednostavnjeno rečeno, rad osiguranika u trajanju od najmanje 15 godina u odnosu na korisnika nacionalne naknade vrijedi samo 272 kune. Poruka je da se ne isplati raditi 15 godina ako se s navršenih 65 godina dobije 270 kuna više od onoga tko se tijekom života »izležavao« i snalazio bez svakodnevne utrke s odlascima na posao te s tim vezanim drugim stresovima.
Ta nepravda pokazuje da mirovinski sustav nije pravedan s gledišta opće pravednosti. Nažalost taj nerazmjer, odnosno nepravda, stvorena je s dva zakona koja su izglasavali isti zastupnici naroda uz odobravanje već u početku spomenutih udruga umirovljenika i sindikata. Čak se ni jedna politička stranka nije protivila, nego su se neki čelnici međusobno nadmetali u prisvajanju čija je to bila početna ideja. Nitko ne shvaća da sve promašaje i zablude plaćaju građani.
Istodobno se izdatci za isplate mirovina stalno povećavaju, a pri tome se krivi umirovljenike, odnosno njihove poslodavce da plaćaju preniske doprinose. Usporedno s time, razni ekonomisti branitelji II. mirovinskoga stupa (banaka) previše ekonomiziraju i predlažu daljnje uskraćivanje doprinosa na štetu redovitoga mirovinskoga osiguranja, a u svoju korist.
Nitko ne predlaže reforme kojima bi se sprječavalo zaostajanje mirovina za plaćama, kako se velik broj korisnika mirovina ne bi trebao štititi najnižim mirovinama koje su na razini socijalnih pomoći. I dalje u mirovinskom sustavu ostaju brojne skupine povlaštenih mirovina za koje nikada nisu plaćeni doprinosi i za koje se i dalje ne plaćaju odgovarajući doprinosi.
Takav odnos zakonodavca prema redovitomu radu i prema urednomu plaćanju svih obveza državi destimulativno djeluje na svakoga radno sposobna čovjeka, pa se ne treba čuditi da mladi odlaze u inozemstvo dok se stratezi raznih reforma zajedno s političarima potajno nadaju da će pojačana umiranja starijih zbog posljedica korone biti učinkovit način rješavanja mirovinskih problema.
