Slikaru Božidaru Škofaču iz Letovanića, koji vodi i crkveni zbor u Žažini i folklornu grupu, Bog je nedavno darovao drugi život. Preživio je posljedice potresa u svojoj župnoj crkvi u Žažini, u kojoj je cijeli svoj život jedan od najaktivnijih župljana, trenutačno u službi ekonomskoga vijećnika. Orguljaš Stanko Zec, koji je bio na koru, poginuo je, a Božidara je, na kojega je padalo kamenje, spasio stolić pod koji je stavio glavu. »Nakon svega znam da Bog još ima neke planove sa mnom na ovoj zemlji«, zaključuje Božidar.
»Rođen sam 15. travnja 1950. u Letovaniću, na rodnoj grudi, v hiži u kojoj živim i danas«, pripovijeda Božidar. »Majka mi je Dragica, Talijanka, djevojački Zamollo. Njeni su bili iz Furlanije, a došli su u Sisak kao zidari. Udala se za Stjepana Škofača iz Letovanića. Škofači su podrijetlom Slovenci, ali stoljećima žive u Letovaniću. Mama je radila kao službenica u Gradu Sisku, a tata se bavio poljoprivredom. Bio je iz imućne obitelji. Umro je vrlo rano sedamdesetih, a mama u devedesetoj, prije sedam godina. Živim na njezinoj rodnoj grudi, neoženjen, sam. Na dvorištu su tri tradicijske kuće i likovni atelje. Još jednu kuću imam 500 metara dalje, ona je najveća i najstarija, prava kurija iz 18. ili početka 19. stoljeća. Prepuna je svega i svačega – etno i kulturno-povijesnih predmeta. Prikupljao sam sve to još od gimnazije do danas. Najprije sam nabavljao preslice, stare vure, stara raspela, pa manje ćupove do lutaka u narodnim nošnjama, škrinje, ormare, završio sam s kućama. To su čardaci ili hiže na trem, kako se kod nas veli. Kažu mi da imam jednu od najbogatijih privatnih etnozbirki u Hrvatskoj. Za to sam dobio nagradu ‘Vicko Andrić’, priznanje koje se dodjeljuje ljudima koji prikupljaju kulturnu baštinu. Uživam u tome, sve što sam zaradio kao profesor i slikar, ulagao sam u to. Valjda mi je to urođeno. Moji su predci gradili secesijske kuće po Sisku i klesali nadgrobne spomenike.«
»Mama mi je bila jako vrijedna, brižna žena, kulturna, bila je dama. Završila je šest razreda gimnazije, poštovali su je. A tata je bio robustan, letovanićki bećar, zgodan, visok, jako vrijedan. Čudili su se svi da kako će ona intelektualka raditi na bogatom poljoprivrednom imanju. Na kraju je bila jedna od najvrjednijih seoskih žena. Dobro su se roditelji slagali. A meni nisu bili strogi. Morao sam dobro učiti jer su me spremali na studij. To su odredili meni, a momu bratu Stjepanu da ostaje doma na gruntu. Brat je tako ostao na otčevoj, a ja na majčinoj grudi, na Zamollovu gruntu. Stjepan ima dvoje djece, povezani smo, dobri smo si. Obojica smo dobri pjevači i svirači. Osnovnu sam školu završio u Letovaniću, a gimnaziju u Sisku. Dvije sam godine tamo stanovao privatno, a dvije sam godine putovao. Najprije biciklom do Žažine, a otamo 15 km do Siska busom. Maturirao sam 1969. Želio sam studirati povijest umjetnosti ili upisati Likovnu akademiju. Jer sam odmalena slikao. No jedan je sudac rekao momu tati da su svi slikari propalice. Pa mi je tata rekao da ostajem na gruntu ako ne upišem nešto drugo. Primljen sam na pravu, vanjskoj trgovini i na zemljopisu. Izabrao sam zemljopis na PMF-u u Zagrebu. To me čak i zanimalo. Sugerirali su mi na faksu da studiram i biologiju. Prihvatio sam. Snašao sam se u Zagrebu, stanovao privatno, diplomirao sam redovito. Odmah sam se, 1974., zaposlio u Sisku, u sisačkoj obrtničkoj školi. Predavao sam biologiju. Odbio sam ući u Partiju, glasno rekao da sam vjernik pa me najprije nisu htjeli zaposliti za stalno.
Ali su me drugi dan zaposlili, rekoše, zbog iskrenosti. Ostao sam 15 godina. Imao sam problema sa srcem, često sam bio po bolnicama pa sam 3, 4 godine radio pola radnoga vremena. Godine 1992. otišao sam u invalidsku mirovinu.«
»Slikam neprestano i to mi čini iznimno zadovoljstvo. Zavičajni sam slikar, obrađujem teme koje viđam: arhitekturu svojega kraja u koju sam zaljubljen, narodne nošnje, običaje, folklorne plesove i rijeku Kupu. Najprije sam crtao. Akademski slikar iz Siska Ivan Mareković natjerao me da prijeđem na boje. Dopalo mi se. I to intenzivne boje. Radim i manje i veće formate. Jedno sam vrijeme i keramiku oslikavao. Držim da je to što radim zavičajni ekspresionizam. Najčešće su to ulja, akrilici, rjeđe gvaš i akvarel, a više crteži ugljenom. Puno radim i jako sam produktivan. Za štafelajem mogu biti i po 10 sati. Imao sam jako puno izložaba, barem 50 skupnih i 20, 30 samostalnih. Ide mi i prodaja. Osjeti se kriza, posljedice korone, potresa, ali se ipak nešto proda. Poznati sam slikar pa mi ljudi i doma dođu kada nešto žele. Ne idem po tržištima, svoje slike ne dajem po galerijama, to mi se zamjerilo.«
»Uz slikanje moja svakodnevica ispunjena je ponajprije angažmanom u mojoj cjeloživotnoj župi sv. Nikole i Vida u Žažini. Moji su roditelji bili vjernici. Odgajali su nas i u vjeri, i nacionalno, hrvatski. Mama je u tome bila glavna. Kršten sam, pričešćen i krizman u našoj župnoj crkvi. Do godine 1986. Žažina nije imala svoga svećenika pa su nam dolazili svećenici iz susjednih župa. U tih 35 godina promijenilo se sedam župnika. Sa svima sam se slagao, svima bio lijeva i desna ruka. Sudjelujem u organizaciji svih svečanosti, sa svim sam svećenicima išao u blagoslov obitelji. Današnji je Ilija Piličić. Došao je k nama iz Banjolučke biskupije. Mlad je čovjek. Njemu sam ekonomski vijećnik, a ranije sam godinama bio pastoralni. Zapravo sam od prvoga dana bio tajnik pastoralnoga vijeća. U potresu nam je srušena crkva. Baš nas je bilo petero u crkvi. Od potresa prvoga dana spašavali smo umjetnine, vezene oltarnjake, figurice s jaslica. Tada se dogodio drugi, kobni potres, znatno jači nego dan prije koji je srušio prednji dio crkve s tornjem. Ostao sam zatrpan ispod kamenja. Spasio me stolić pod koji sam se podvukao. Nisam stao cijeli. Rame i noge su mi ostali vani pa je po meni padalo kamenje. Kad je potres stao, počeo sam zapomagati. Još ih je troje izišlo, a orguljaša Stanka Zeca koji je bio na koru je ubilo. Koja tragedija! Izvukli su me spasioci. Rame i noge su mi bili jako natučeni, doživio sam šok. Za vrijeme potresa bio sam uvjeren da ću poginuti. Oprostio sam se u sebi od ljudi, zamolio Boga za oprost. Međutim sam preživio! Ugledao sam svjetlost iznad sebe jer više nije bilo svoda. Zazivao sam sv. Nikolu i Vida da mi pomognu.«
