Vrlo vrijedna izložba kipova i reljefa »Ivan Meštrović – retrospektiva«, otvorena u zagrebačkim Klovićevim dvorima od studenoga 2023. do ožujka 2024., svojevrstan je dnevnik umjetnikova duhovnoga razvoja. Naime, među izlošcima kipara koji je hrvatsku jezgru identiteta iz rodnih Otavica protegnuo do kozmopolitskih razmjera posjetitelji mogu vidjeti i remek-djela religiozne i duhovne tematike poput »Bogorodice s Djetetom«, »Oplakivanja Krista«, »Joba«, »Mojsija« i »Ivana Krstitelja«. Stoga izložba posjetiteljima omogućuje ne samo vrhunski estetski, nego i duhovni doživljaj.
Eklektik iznad pomodarstva
Autorice izložbe Barbara Vujanović i Petra Vugrinec 200-tinjak su Meštrovićevih umjetnina iz više zemalja – Sjedinjenih Američkih Država, Engleske, Italije, Austrije, Češke, Slovenije, Srbije te, dakako, Hrvatske – dobavile s jednim ciljem: da prikažu Meštrovićev osobni i umjetnički razvoj od mladoga studenta bečke akademije pa do profesora u South Bendu, u saveznoj američkoj državi Indiani. Premda je u svoja djela ugrađivao logiku suvremenih struja poput esteticizma, naturalizma i art decoa, izložba pokazuje da ih kipar nije pomodno slijedio, nego je eklektički rabio likovne strategije povijesnih stilova. Osim toga, bio je »svoj« te mu se ne može prilijepiti ni jedna etiketa.
Njegova djela stoga izazivaju različite interpretacije, no svatko u njihovoj univerzalnoj ljepoti može doživjeti važnu duhovnu poruku.
Duhovni preokret nastupa u ratu
U Meštrovićevoj se rodnoj kući u Otavicama čuvalo drveno raspelo, jedno od njegovih prvih djela religiozne tematike, kakvih je tijekom života načinio više od 140. Još tijekom studija u Beču stvarao je djela nadahnuta secesijom, a duhovnost je razumijevao kao subjektivni osjećaj, prirodnu religiju prema kojoj svako vrijeme stvara svoju vjeru. Na izložbi se tako može vidjeti »Timor Dei« (lat. »strah Božji«) iz 1905., velebna skulptura inspirirana Danteom. Meštrovićev duhovni preokret nastupa s Prvim svjetskim ratom; potresen tragičnim razaranjima, počinje čitati Novi zavjet te oblikuje niz ostvarenja duhovno-religiozne tematike. »Rat me je sa svojim užasima, sa svojim bolima, svojim nemirima potaknuo na dugo razmišljanje. Pojačao je u meni osjećaj zla«, izjavio je Meštrović u intervjuu za pariški list »Paris soir« 1933.
Središnja figura – Krist
Prema Josipu Strzygowskom, Meštrović je doživio preobražaj došavši do spoznaje da Krist jedini može donijeti spasenje i otkupljenje te i svoj vjerski ciklus 1914. započinje skulpturom »Glava Krista«. Posjetitelji retrospektive uočit će lijepe primjere iz toga ciklusa: dvije glave anđela iz drvenoga reljefa »Navještenje« iz 1916. i drveni kip »Gospa s Djetetom« iz 1917., kao i nekoliko produhovljenih personifikacija: »Kontemplaciju« (1924.) i »Ufanje« (1925.).
Meštrović je 1925. boravio u SAD-u, daleko od svojih bližnjih, pa tada nastaje »Bogorodica s Djetetom« nadahnuta izgledom članova njegove obitelji. Ipak, uz biblijske junake – Mojsija (1915.), Joba (1941.) i Ivana Krstitelja (1953.) – središnja je Meštrovićeva religiozna figura Krist – Patnik i Spasitelj. Tako se i kiparova duhovnost najosobnije utjelovila u kristološkom ciklusu drvenih reljefa (1916. -1954.) postavljenu u kapeli sv. Križa u Crikvinama – Kaštilcu u Splitu. Godine 1943., u jeku Drugoga svjetskoga rata, koji je Meštrovića još više traumatizirao i razočarao, nastala je »rimska« Pieta u kojoj je u Josipu iz Arimateje portretirao sama sebe, a prema Josipu Anti Soldi, skulpturom »Anđeo s frulom« iz 1918. kipar je nagovijestio mir.
O »kršćanstvu« Meštrovićevih kipova žestoko se raspravljalo
Prijatelj fra Luje Maruna, u suradnji s kojim je 1932. izradio »Povijest Hrvata«, kao i kardinala Stepinca, kojega je posjetio u Krašiću za kratka boravka u domovini 1959., Meštrović je potpuno kršćanski nadahnut umjetnik, ali je (možda baš zbog toga!) i potpuno univerzalan. On se trajno igra elementima antike, u nekim se djelima ocrtava meditativnost istočnjačkih religija i kultura, a cijeli opus odiše rodinovsko-michelangelovskom aurom. O tome je li Meštrović doista katolički i kršćanski kipar te jesu li njegove umjetnine u crkvama na duhovni rast ili sablazan vjernicima vodila se veoma zanimljiva rasprava osobito tridesetih, nakon što su njegovi kipovi i reljefi 1938. postavljeni u obnovljenoj zagrebačkoj crkvi sv. Marka.
Dok je Meštrovićev prijatelj, župnik Svetozar Rittig, smatrao da genijalni umjetnik govori o Bogu primjerenim, suvremenim likovnim jezikom, zadržavajući pritom izražajnost stare gotike, Iso Kršnjavi nije bio toga mišljenja; prigovorio je da je raspetoga Krista Meštrović prikazao životinjski. Ivan Merz bio je podijeljena stajališta: premda dirnut »intenzivnim unutarnjim životom« kiparovih djela, zamjerao mu je »razaranje forme« i pretjerani individualizam. A nekima je zasmetao i bujni naturalizam i opijenost ljepotom gologa ljudskoga tijela.
Kipove promatrati – molitvom
Ta rasprava o Meštroviću zapravo je bila raspravom o tome kakva treba biti sakralna umjetnost.
Ivo Šrepel i Rajmund Kupareo u tome su bili načistu; vidjeli su u Meštroviću kršćanskoga umjetnika. Unatoč svoj slojevitosti i višeznačnosti fascinantnih Meštrovićevih djela, jedno je sigurno: skulptura govori svojim jezikom, a koji se god kipar otvara Duhu, i njegov će jezik biti produhovljen. Sam je Meštrović u New Yorku 1924. zapisao: »Moja se umjetnost izražava u tvrdom drvu i kamenu, ali ono što umjetnost sadržava nije ni od drva ni od kamena, ona je izvan prostora i vremena. Umjetnost je pjesma i molitva u isti mah.« Upravo te riječi – odabrane za moto Meštrovićeve zagrebačke retrospektive – jasnim su znakom da je posjet Klovićevim dvorima prilika da se pred kipovima velikana hrvatske umjetnosti čuje i izgovori – molitva.
