Rukovanje je u našoj kulturi osnovni način pozdravljanja. Kada smo malo udaljeni od osobe, možemo dignuti ruku na pozdrav ili mahnuti, a katkad se vidi da ljudi jednostavno malo podignu glavu kako bi pokazali da su nekoga primijetili. U azijskim zemljama ljudi se redovito pozdravljaju naklonom i postoje brojna pravila o tome kako to ispravno učiniti ovisno o okolnostima. Na sličan način, u tradiciji Crkve postoje i pravila o naklonu kao molitvenoj gesti.
Naklon je obično kratka kretnja tijela kojom spuštamo oči, glavu, ruke, a katkad i cijelo tijelo i potom se opet uspravljamo, i zato se poistovjećuje s pozdravom. U evanđeljima čitamo da su mnogi ljudi pozdravljali Isusa i pristupali mu (na)klanjajući se pred njim.
Svima koji dolaze u crkvu poznato je da se kod ulaska treba pokloniti i to tako da se poklekne tijelom okrenutim prema svetohraništu. Međutim, u kapelama i crkvama gdje nema svetohraništa, umjesto spuštanja na koljeno, dovoljno je napraviti duboki naklon prema glavnomu oltaru.
Zapravo, nikad ne bismo smjeli proći pokraj oltara a da mu ne iskažemo poštovanje naklonom. Dobro je obratiti pozornost na one koji u crkvi obavljaju neku službu, skupljaju milostinju, čitaju ili ministriraju, kako uvijek ispred oltara zastanu i naklone se. Oltar je središte crkve i simbol Isusa Krista. Naklonom pred oltarom, ali i pred drugim svetim znakovima, mi činimo vjernički pozdrav kao izraz poštovanja, odanosti, pobožnosti, poslušnosti, pokornosti Bogu.
Apostol Pavao sastavio je lijep himan u kojem moli da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika, tj. svih stvorenih bića. Njegova je molitva poziv da se kod spomena Isusova imena uvijek prisjetimo da je on Sin Božji i da to popratimo i tjelesnom gestom.
U 13. stoljeću papa Grgur X. zatražio je od vjernika da časte ime Isusovo kao zadovoljštinu što mnogi pogrđuju Božje ime. Time je odredio da se svaki put kada se u slavlju svete mise spomene ime Isus, svi vjernici poklone u srcu i to pokažu gestom kratka naklona glave. Ta odredba vrijedi i danas, ali ju mnogi ne izvršavaju jer im nije poznata. Kad god se u misnim molitvama spomene Presveto Trojstvo, Isus Krist ili Blažena Djevica Marija, trebao bi se učiniti naklon glavom.
Svećenik se mora nakloniti još nekoliko puta i to ne samo glavom nego čitavim tijelom. Postoje dakle dvije vrste naklona: glavom i tijelom. Može se pojednostavljeno reći da se svećenik kao predsjedatelj naklanja tijelom, a za druge vjernike dovoljno je nakloniti glavu.
Nakloniti se možemo u svakoj prigodi kada osjećamo da stojimo u Božjoj prisutnosti. Bog nam kroz znakove u svijetu neprestano potvrđuje svoju blizinu pa ni jedan trenutak nije pogrješan da se skrušimo i naklonimo. U osobnoj molitvi to činimo ispred križa, svete slike ili Biblije, kao uvod i pomoć da nam molitva bude sabrana i sveta.
Kao i druge molitvene geste, naklon nije mehanička radnja koju činimo samo zbog propisa jer tada gubi svoj smisao. Neka on bude podsjetnik da je Bog uvijek s nama te poticaj da mi budemo sve više s njim. Ne bi bilo loše i uz pozdrav »Hvaljen Isus i Marija!« učiniti maleni naklon glavom.
A. Katanec
2. Kada svećenik prije čitanja kaže »Pomolimo se«, i ujedno se sjeti svoje molitvene nakane.
3. U molitvi Vjerovanja kod riječi »I utjelovio se«.
4. Ako ideš na pričest, neposredno prije pričesti.
5. Kod završnoga blagoslova.
