Nedavno objavljena deklaracija Dikasterija za nauk vjere »Dignitas infinita« (Beskrajno dostojanstvo) o ljudskom dostojanstvu upozorava i na »neka teška kršenja ljudskoga dostojanstva«, na čemu je inzistirao sam papa Franjo. Drama siromaštva prvo je »teško kršenje« dostojanstva milijuna ljudskih osoba. Na nerazmjer maloga broja bogatih i velikoga broja siromašnih podsjetio je već Ivana Pavao II., već je Benedikt XVI. ustvrdio da se on povećava, a iz nauka pape Franje ističe se potreba promicanja i čuvanja prednosti dostojanstva rada pred smanjenjem njegovih troškova. Dostojanstvo milijuna osoba ugrožavaju i ratovi. Papina rečenica iz »Fratelli tutti« u središtu je odlomka o ratu: »Premda potvrđujemo neotuđivo pravo na zakonitu obranu, kao i odgovornost za zaštitu onih čiji je život ugrožen, moramo priznati da je rat uvijek ‘poraz ljudskosti’.« U kratkom odlomku o migrantima našlo se i načelo koje je formulirao Benedikt XVI.: »Svaki je migrant ljudska osoba koja, kao takva, posjeduje neotuđiva ljudska prava koja svi i u svakoj situaciji trebaju poštovati.« Najtežim se mogućim riječima opisuje trgovina ljudima te se zahtijeva »stvarna učinkovitost« institucija, izbjegavajući »svaku napast zapadanja u deklarativni nominalizam«.
Kratak, ali znakovit odlomak posvećen je spolnim zloporabama: »Duboko dostojanstvo koje je usađeno u ljudsko biće u njegovu jedinstvu duha i tijela također nam omogućuje da shvatimo zašto spolna zloporaba ostavlja duboke rane na srcu onoga tko ih podnese: taj se, uistinu, osjeća ranjenim u svojem ljudskom dostojanstvu.
Riječ je o ‘patnjama koje mogu trajati cijeli život i koje ne može iscijeliti nikakvo kajanje’. ‘Taj je fenomen raširen u društvu, a tiče se i Crkve te je ozbiljna zaprjeka njezinu poslanju.’ Odatle nastojanje koje ona ne prestaje činiti da se zaustavi svaka vrsta zloporabe, počevši od one unutar nje«, kaže se u »Dignitas infinita«.
Među teška kršenja ljudskoga dostojanstva deklaracija ubraja i nasilje nad ženama, posvećujući mu razmjerno puno prostora. »Nasilje nad ženama globalna je sablazan«, kaže se, što vrijedi čak i za »razvijenije i demokratske zemlje«, gdje se »riječima tvrde određene stvarni, no odluke i stvarnost izvikuju drugu poruku«. Dokument citira »Pismo ženama« Ivana Pavla II. iz 1995. godine, u kojem se napominje da »biti žena i majka ne nosi sa sobom diskriminaciju« te se zahtijeva da se posvuda postigne »stvarna jednakost«. Posebno se osuđuje »spolno nasilje«, čije su žrtve često žene. A u dokumentu se može pronaći i rečenica Ivana Pavla II. koja se ne susreće često u diskursu o pravima žena: »U ime poštovanja osobe ne možemo također a da ne prokažemo raširenu hedonističku i trgovačku kulturu koja promiče sustavno iskorištavanje spolnosti, uključujući i djevojke u vrlo mladoj dobi koje upadaju u krugove korupcije te se predaju trgovanju vlastitim tijelom.« Među oblike nasilja nad ženama ubraja se i »prisiljavanje na pobačaj«, osuđuje se poligamija, a kad se prokazuje femicid, citira se govor pape Franje u peruanskom svetištu »Viergen de la Puerta« iz 2018. godine: »Ljubav prema Mariji neka nam pomogne u rastu poštovanja prema ženi jer žene su bedem života naših gradova.«
Dok glede navedenih teških kršenja postoji visok stupanj slaganja – premda često s različitim naglascima – s prevladavajućom postmodernom kulturom, deklaracija »Dignitas infinita« navodi i niz teških kršenja ljudskoga dostojanstva koja se pozivaju upravo na ljudska prava, ali ih shvaćaju izrazito individualistički, onkraj objektivnoga reda. Osim pobačaja, tu se najprije govori o zamjenskom majčinstvu, koje je povrjeda dostojanstva prije svega djeteta, ali i žene. Implicitno tekst donosi i moralnu procjenu umjetne oplodnje: »Svako dijete, uistinu, od trenutka začeća, rođenja, a potom rasta kao dječak ili djevojčica, postajući odraslo, posjeduje nedodirljivo dostojanstvo koje se jasno izražava, premda na poseban i drugačiji način u svakoj životnoj fazi. Dijete stoga ima pravo, snagom svojega neotuđivoga dostojanstva, imati potpuno ljudski početak, a ne umjetno uveden, te primiti na dar život koji istodobno pokazuje dostojanstvo onoga koji daje i onoga koji prima. Priznavanje dostojanstva ljudske osobe sa sobom, osim toga, nosi i priznavanje dostojanstva bračnoga sjedinjenja i ljudske prokreacije u svim njezinim dimenzijama.«
Kad govori o eutanaziji, deklaracija prokazuje upravo »smutnju«, tj. »pogrješno poimanje ljudskoga dostojanstva kako bi ga okrenulo protiv samoga života«. Riječ je o prikazivanju eutanazije kao »dostojanstvene smrti«. »Pred tom je činjenicom potrebno snažno naglasiti da zbog patnje bolesna osoba ne gubi dostojanstvo koje joj je vlastito na intrinzičan i neotuđiv način… (…) Ne postoje, uistinu, uvjeti bez kojih ljudski život prestaje biti dostojanstven te stoga može biti ugašen. (…) Pomoći samoubojici da si oduzme život stoga je objektivna povrjeda dostojanstva osobe koja to traži, makar se time ispunjala njezina želja«, kaže se među ostalom u dokumentu. »Odbacivanje drugačije sposobnih«, odnosno onih koji imaju fizički ili psihički nedostatak, također je ubrojeno među posebno teška kršenja ljudskoga dostojanstva.
S obzirom na društvene rasprave i trvenja, jasno je da je ocjena »rodne teorije«, koja je također uvrštena među teška kršenja ljudskoga dostojanstva, izazvala veliku pozornost javnosti, od odobravanja do kritika.
Riječima pape Franje najprije se poziva da »svaka osoba, neovisno o svojoj seksualnoj orijentaciji, bude poštovana u svojem dostojanstvu i prihvaćena s poštovanjem, sa skrblju da se izbjegne ‘svaki tračak nepravedne diskriminacije’, a posebno svaki oblik agresivnosti i nasilja«. »Iz toga razloga kao suprotnu ljudskomu dostojanstvu valja prokazati činjenicu da se na nekim mjestima nemali broj osoba zatvara, izlaže torturama ili čak lišava dobra života samo zbog njihove seksualne orijentacije«, kaže se u deklaraciji.
»Istodobno« se međutim citira ovogodišnji govor Diplomatskomu zboru u kojem se Papa usprotivio »uvođenju novih prava« u odnosu na ona koja su izrijekom navedena u UN-ovoj Općoj deklaraciji o ljudskim pravima – čija je 75. obljetnica naznačena kao povod za objavljivanje deklaracije »Dignitas infinita« – te je jasno otkrio da pod »ideološkim kolonizacijama« misli poglavito na »teoriju roda (‘gender’), koja je vrlo opasna jer briše razlike pretendirajući da sve učini jednakima«.
Središnja moralno-etička ocjena glasi: »Glede teorije roda, o čijoj se znanstvenoj konzistentnosti mnogo raspravlja u zajednici stručnjaka, Crkva podsjeća da je ljudski život, u svim svojim sastavnicama, tjelesnim i duhovnim, Božji dar koji valja prihvatiti sa zahvalnošću i staviti ga u službu dobra. Željeti raspolagati sobom na način na koji to propisuje teorija roda, neovisno o toj temeljnoj istini o ljudskom životu kao daru, ne znači drugo doli upasti u drevnu napast ljudskoga bića koje sebe postavlja za boga te se pretvara u takmaca s pravim Bogom ljubavi koji se objavio u evanđelju. Druga važna stvar… jest da ona želi zanijekati najveću moguću razliku koja postoji među živim bićima: spolnu razliku. Ta temeljna razlika nije samo najveća koja se može zamisliti, nego je i najljepša i najmoćnija: ona, u muško-ženskom paru, doseže najčudesniju od svih uzajamnosti te tako biva izvorom čuda koje nas ne prestaje iznenađivati, a to je dolazak novih bića na svijet.« Stoga, premda je rodna teorije vezana uz »težnje koje su ponekad razumljive«, ona »ima pred očima društva bez spolnih razlika te izmiče antropološki temelj obitelji«; a »neke se ideologije toga tipa… nastoje nametnuti kao jedina misao koja određuje i odgoj djece«. »Valja, dakle, odbaciti sve pokušaje koji zamračuju vezu s neuklonjivom spolnom razlikom između muškarca i žene. (…) Svaka ljudska osoba, samo kad može priznati i prihvatiti tu razliku u uzajamnosti, postaje kadra u potpunosti otkriti samu sebe, svoje dostojanstvo i svoj identitet«, kaže se u dokumentu.
Iz sličnih razloga deklaracija među ugroze ljudskoga dostojanstva ubraja i pojavu promjene spola. »Glede nužnosti da se poštuje naravni red ljudske osobe papa Franjo naučava da ‘nam stvorenje prethodi te treba biti prepoznato kao dar’. ‘Istodobno smo pozvani čuvati svoju ljudskost, a to prije svega znači poštovati je i prihvatiti takvu kakva je stvorena.’ Odatle proizlazi da je svaki zahvat promjene spola u pravilu u opasnosti ugroziti jedinstveno dostojanstvo koje je osoba primila od trenutka začeća. To ne znači isključiti mogućnost da se osoba koja je pogođena genitalnim anomalijama od rođenja, ili su se razvile kasnije, može odlučiti za primanje medicinske pomoći s ciljem da razriješi te anomalije. U tom smislu zahvat ne bi bio promjena spola u smislu u kojem se ovdje govori«, kaže se u dokumentu.
Deklaracija, naposljetku, govori i o »digitalnom nasilju«. »Stoga je nužno neprestano utvrđivati da nas sadašnji oblici komunikacije uistinu usmjeravaju prema velikodušnomu susretu, iskrenomu traženju potpune istine, služenju, blizini prema posljednjima, zauzimanju za izgradnju općega dobra«, kaže se među ostalim.
