Jakovljeva je poslanica zbirka različitih moralnih uputa. Nije zaobišao u svojim opaskama ni bogataše koji su svoj imetak stekli iskorištavajući slabije. Njima jasno kaže: »Plaća kosaca vaših njiva – koju im uskratiste – viče, i vapaji žetelaca dopriješe do ušiju Gospodina nad Vojskama. Raskošno ste u zemlji i razvratno živjeli, utoviste srca svoja za dan klanja!« Britkim riječima uputio je poruku onima koji su se postavili kao nedodirljivi.
Zakidanje drugoga u pravednoj plaći – ima li što gore od toga? Pobuđuje li išta toliki gnjev u čovjeku kao kada se svakoga dana vraća s posla bez zaslužene plaće ili kada dobiva minimalac dok radi preko svake norme? Donosi li pravednu ljutnju osjećaj kada se čovjek trudi do svojih granica, istodobno dobivajući mrvice, i još mu se poručuje da bude zahvalan? Svetoga su Jakova ta pitanja potpuno razljutila! Spomenuo je samo poljodjelce, ljude koji su privrjeđivali za hranu, a nisu je uspjeli zaslužiti premda su čitave dane radili na njivi. Kada ih je sveti Jakov vidio dok su se vraćali izmoreni s polja, a bez ikakve nagrade, s pravom se rasrdio. Radnici nisu dobili zasluženu plaću, a preko njihovih leđa drugi su se nepravedno obogatili. Zaista, kada čovjek na to i pomisli, u srcu se javlja silna ljutnja. Pa zar netko može biti toliko zao da trlja ruke na tuđoj nevolji? Može li čovjek biti toliko pokvaren pa podmuklo iskorištavati? Može, čim se nađe u prilici, čim shvati da bi nekažnjeno mogao ugnjetavati, brzo se čovjek promijeni u pobješnjelu zvijer bez ikakvih kočnica.
Kaže sveti Jakov: »Vapaji žetelaca dopriješe do ušiju Gospodina nad Vojskama.« Da, njihovi će vapaji doprijeti do Boga. Ne će doprijeti vapaji onih koji iskorištavaju, nego onih koji su potlačeni. Njihovu će molitvu Bog čuti. Onomu koji drugoga tlači – uzalud mu je nedjeljom odlaziti u crkvu, uzalud mu je imati i najskupocjenije Biblije pozlaćenih listova, uzalud mu je odlaziti na daleka hodočašća – takav Boga ne će susresti nigdje jer si je ponor već na ovom svijetu otvorio. Nemir postaje njegov svijet, noći utopljene u opijate, dani prepuni lažnih prijatelja. A maleni čovjek, koji traži samo pravednu nagradu, zadobit će Božje smilovanje, naći će u Bogu utjehu i smirene savjesti noću zaspati. Stoga nema ništa veselije nego ostati skroman. Čovjek koji ostaje čovjek za drugoga, koji razumije i tuđe potrebe, koji nije bahat u svojem imetku, koji ne hvata drugoga za vrat da bi iz njega iscijedio zadnji radni sat.
Ivan Zlatousti u homilijama O statuama donosi uputu bogatima: »Gradimo kuće kako bismo u njima živjeli, a ne da prikazujemo ambiciju. Što je preko naših potreba, nepotrebno je i nekorisno. Stavi sandalu koja je veća od tvog stopala! Nećeš to trpjeti jer smeta dok hodaš. Tako također kuća koja je veća nego što neophodnost zahtijeva, zapreka je tvojem putu prema nebu. Onaj tko je danas bogat, siromašan je sutra. Čemu sam se često smijao kada čitanje želi reći neka ovakav čovjek ima vlasništvo ovih polja ili ove kuće ili koristi od toga. Jer mi svi imamo korist, ali čovjek nema vlasništva. Doduše bogatstvo može ostati s nama cijeli život, ne pretrpljujući promjene, ali moramo ga prebaciti na kraju u ruke drugih, htjeli mi to ili ne. Uživamo samo upotrebu bogatstva i odlazimo u drugi život goli i lišeni tog vlasništva.«
Što može učiniti kršćanin kada čuje riječi svetoga Jakova? Nipošto ne smije ostati ravnodušan. Ne smije ni slijegati ramenima. Ne može pobjeći od činjenice da postoje ljudi koji su potlačeni. Kršćanin će spremno pomoći, znat će poput Jakova odgovoriti onomu koji ugnjetava, ali će i iskazati pomoć onomu tko je nastradao. Dok bude molio Boga da usliši vapaj potlačenih, i sam će iskazati milosrđe. Pomaže konkretnim djelima. Zna saslušati onoga koji se muči i spremno mu pruža ruku. Obitelj koja je u strahu za sutrašnjicu i boji se iskazati ikakvo protivljenje ne će ostaviti na cjedilu. Kršćanin pomaže ugnjetavanomu jer zna da je Gospodin nad Vojskama na njegovoj strani, zna da je Bog uvijek na strani onih koji su potlačeni. I Crkva je oduvijek na takvoj strani stajala, prepoznala je Boga u onom koji se pati jer je u njemu vidjela sliku pravednoga patnika Isusa Krista.
Gospodine, unesi u ljudska srca skromnost. Osokoli nas da ostanemo skromni i kada smo u prilici nekažnjeno proći. Zaustavi, Bože, svaku nezasitnost koja neizbježno vodi u tlačenje drugih. Ti si, Bože, ostao jednostavan u čovještvu, daruj da i mi ostanemo sve bliže Tebi, jer si s nama u vijeke vjekova. Amen.
