Među svećenicima posebice zaslužnima za promicanje katoličkoga tiska neizostavno valja predstaviti i don Antu Radića.
Rođen je 3. srpnja 1897. u Primoštenu. Osnovnu školu završio je u Šibeniku, a klasičnu gimnaziju pohađao je u sjemeništu u Splitu. Posebnim dopuštenjem svetoga otca zaređen je za svećenika već u 22. godini, 1919. Došavši na službu u Šibenik, postao je kapelan i biskupijski kancelist. Aktivno se protivio talijanskoj okupaciji nakon Rapalla. Kad je onemogućio postavljanje talijanske zastave na šibensku katedralu, zlostavljali su ga i prijetili mu smrću. Od 1921. do 1941. djelovao je kao kateheta na srednjoj školi i kao voditelj mnogih tečajeva u sklopu orlovsko-križarskoga pokreta. Na orlovskom sletu u Šibeniku 1925. godine postao je jedan od utemeljitelja katoličke ženske organizacije Sveze hrvatskih orlica i njihov duhovni vođa. Surađivao je s bl. Ivanom Merzom do njegove smrti 1928., a poslije s Maricom Stanković, prvakinjom Velikoga križarskoga sestrinstva, odnosno ženske grane Katoličke akcije. Ulaskom talijanske vojske u Šibenik 1941. bio je protjeran. Sklonio se u Zagreb, gdje je postao zamjenik generalnoga duhovnika Velikoga križarskoga bratstva. Bio je suradnik pastoralnoga centra i Karitasa, a na poticaj i uz podršku nadbiskupa bl. Alojzija Stepinca pomagao je ugroženima diljem domovine, bez obzira na naciju, vjeru i ideološko opredjeljenje. Tako je, uz ostalo, uspio skupiti 22 vagona hrane i preko Rijeke poslati za Pag i Dalmaciju. Nakon rata nastavio je svoju aktivnost u sklopu Pastoralnoga instituta zagrebačke nadbiskupije i kao duhovnik našega prvoga laičkoga instituta. Obilazio je pojedine bogatije župe i pomagao najpotrebitijima. Posebno su mu bili na srcu siromašni intelektualci. Na vrijeme je doznao da su komunisti odlučili likvidirati Karitas i provaliti u skladište pa je razdijelio sve zalihe hrane. Nadbiskup Stepinac povjerio mu je da za zatvorene svećenike u Staroj Gradiški organizira pomoć. Stepinčevu procesu 1946. nazočio je kao prevodilac tajniku nuncijature u Beogradu. No uskoro je, 9. svibnja 1947., uhićen. Odmah je počeo štrajk glađu. Nakon toga stavili su ga u dezinfektor na dva dana, u kojem se nije mogao ni ispraviti, a zatim je bio zatvoren u psihijatrijsku bolnicu Vrapče s najtežim bolesnicima. Nakon osam mjeseci provedenih u pritvoru i istražnom zatvoru osuđen je 24. siječnja 1948. na pet godina robije, koju je u cijelosti izdržao – u Staroj Gradiški. Vrijedi zabilježiti da je na suđenju zajedno s Maricom Stanković i optuženim križaricama hrabro zapjevao »Christus vincit, Christus regnat«, o čemu su izvijestile neke inozemne novine. Nakon odslužene kazne vratio se u Šibenik, gdje je postao kanonik. No ubrzo je zbog progona svećenika tijekom »tršćanske krize« morao otići iz Šibenika zajedno s biskupom Banićem. Nakon povratka nastavio je svoju aktivnost. Postao je dekan Stolnoga kaptola, voditelj biskupijske ekonomije, potpredsjednik »Međupomoći svećenika« Splitske metropolije i upravitelj sjemeništa. Bio je predsjednik Odbora za domovinsku proslavu kanonizacije Nikole Tavelića 1970. Umro je u Šibeniku 12. kolovoza 1980.
Posebno se istaknuo kao urednik šibenskoga tjednika »Katolika«, koji je izlazio od 1930. do 1941. Prvi urednik bio je don Joso Felicinović, zatim Ivo Grgurev, a Radić ga je naslijedio od 12. broja 1937. Tjednik je, uz vjerske članke, donosio i tekstove kulturne i političke tematike. Bio je suradnik i šibenskoga tjednika »Narodne straže«, glasila Hrvatske pučke stranke od 1921. do 1928. i drugih listova, uz ostalo, »Za vjeru i dom«, »Euharistijskoga glasnika«, »Katoličkoga lista«, »Katoličkoga tjednika«, »Obitelji« te dakako »Katolika«.
Bio je tajnik »Hrvatskoga radiše«, društva za pomoć mladim radnicima, »Napretka« i predsjednik šibenske glazbe. Razvijao je u Šibeniku i veliku dobrotvornu djelatnost kroz Karitas i pučku kuhinju. Sudjelovao je i u mnogim općenarodnim vjerničkim događajima u Hrvatskoj poput euharistijskih kongresa i hodočašća.
S pravom su ga u Šibeniku nazivali »svjetionikom s Jadrana« jer je u teškim vremenima velikosrpskoga hegemonizma, okupacija, rata i totalitarnih režima do mučeništva vjerno nosio »u sebi onaj zanosni žar i ideje koje su zabrazdali između dva rata krčki biskup Antun Mahnić, dr. Ivan Merz, dr. Ivan Protulipac i prof. Marica Stanković, orlovsko-križarski duh u čistoći hrvatske katoličke mladeži na načelima papinskih enciklika i Katoličke akcije«, zapisala je o njemu u nekrologu u »Hrvatskoj reviji« Štefica Maglica.
»Koliko je plodan bio taj rad, o tome treba da se još istražuje i studira i vjerujemo da će tek povijest katoličkog pokreta u Hrvatskoj moći potpuno i pravo ocijeniti sve njegovo značenje i brojne plodove čija vrijednost ostaje trajna« (J. Kokić).
Knjigu njegovih uspomena »Svjedok jednog vremena« priredio je 2013. svećenik Fabijan Veraja.
