Nedavno je u hrvatskoj javnosti ponovno aktualizirano žalosno pitanje spolnih zloporaba djece maloljetnika u okrilju Crkve te se u tom kontekstu spominjalo ima pape u miru Benedikta XVI. Točnije, kardinala Josepha Ratzingera, jer se u javnosti provlačila teza o njegovu neprimjerenu postupanju s počiniteljima koju je lansirala takozvana Münchenska studija, predstavljena i objavljena krajem siječnja ove godine.
Budući da je riječ o višestruko složenu pitanju, Glas Koncila tražio je sugovornika koji se intenzivno bavi pitanjima vezanim uz spolne zloporabe u Njemačkoj. Pronašao ga je u Guidu Horstu, glavnom uredniku njemačkoga katoličkoga tjednika »Die Tagespost«, čija biografija daje na znanje da dobro poznaje stvari kako iz njemačke tako i iz rimske perspektive.
Pozadina nastanka Münchenske studije spolne su zloporabe štićenika od strane katoličkih klerika i zaposlenika u crkvenim ustanovama. U Njemačkoj je to nažalost postalo velikom temom nakon što su godine 2010. i Vatikan potresla višestruka otkrića, u SAD-u, Irskoj, Njemačkoj i drugdje. Dana 19. ožujka 2010. papa Benedikt XVI. napisao je glasovito pismo katolicima u Irskoj u kojem je izrazio potresenost zbog zločina zloporabe. U Njemačkoj je 2014. godine, po nalogu katoličkih biskupa, pokrenut interdisciplinarni istraživački projekt koji je završen predstavljanjem takozvane »MHG studije«, pri čemu je MHG akronim za tri znanstvena instituta, u Mannheimu, Heidelbergu i Gießenu. Ta je studija silno potresla njemački episkopat jer je iznijela na vidjelo podatak o 1670 klerika koji su se ogriješili o 3677 žrtava, od kojih je 62,8 bilo muškoga, a 34,9 ženskoga spola.
Kod te ionako mračne brojke treba imati na umu da su u mnogim biskupijama dokumenti uništeni ili su loše vođeni. Od tada je suzbijanje spolnih zloporaba u crkvenom okruženju velika tema u Njemačkoj biskupskoj konferenciji, što je 2019. godine dovelo i do pokretanja inicijative Sinodskoga puta. Mnoge su biskupije, primjerice spomenuta Münchenska, kao i Kölnska nadbiskupija, tada počele kod neovisnih stručnjaka naručivati vlastite studije.
U veljači 2020. godine Nadbiskupija München i Freising naručila je od odvjetničkoga ureda »Westpfahl Spilker Wastl« da, na temelju njegove ranije ekspertize, preispita jesu li nositelji odgovornosti u biskupiji u postupanju sa sumnjivim slučajevima i mogućim počiniteljima provodili pravne propise i smjernice Njemačke biskupske konferencije. U to su trebali biti uključeni i svi nadbiskupiji poznati sumnjivi slučajevi klerika i zaposlenika. Ured je mogao slobodno odlučiti o načinu svojega postupanja, a tekst studije nije usuglašen s nadbiskupijom te se i ona s njim upoznala tek na konferenciji za novinare 20. siječnja 2022. O nadbiskupu Josephu Ratzingeru studija se izjašnjava na više od šezdeset stranica, od 682. do 754., te navodi pet slučajeva u kojima je Ratzinger djelovao navodno nemarno, pri čemu su odvjetnici pape u miru, nakon objavljivanja studije, utvrdili da je njihov klijent nedužan. No autori studije napravili su posebnu ekspertizu o jednom slučaju, o »slučaju H.«. Riječ je o posebno tešku počinitelju zloporaba, koji je u vrijeme nadbiskupa Ratzingera započeo psihoterapijski postupak u Münchenskoj nadbiskupiji. Na tu se zasebnu ekspertizu usredotočila pozornost medija.
U izradi njegova izjašnjavanja o ekspertizi – koje ima više od 80 stranica – papi u miru pomagala su četvorica pravnika. Jedan od njih napravio je u prepisivanju zapisnika s jednoga sastanka ordinarijata pogrješku: nadbiskup Ratzinger nije bio prisutan na tom sastanku, na kojem je odlučeno da će se spomenutoga svećenika H. primiti u München na liječenje. No Ratziner je bio na sjednici, a u skladu s tim pravnici su se kasnije morali ispraviti, a Benedikt je u pismu priznao tu pogrješku pravnika. A to što su mediji tu pogrešku proglasili lažju duboko je pogodilo Benedikta XVI. Odatle spomenuto pismo koje je konačno on sam napisao. Što se tiče samoga pitanja, Münchenska studija nije mogla dokazati tadašnjemu nadbiskupu da je znao za pedofilske sklonosti svećenika H. No neprijateljski nastrojeni mediji dobili su prigodu pokrenuti pravi pravcati rat protiv Ratzingera. A ono što se stvarno dogodilo, primanje svećenika H. početkom osamdesetih te pogrješka u očitovanju pape u miru – to je javni metež potpuno zanemario.
Može se reći da je kardinal Ratzinger kao prefekt, a potom kao papa Benedikt XVI. donio presudnu promjenu u postupanju s počiniteljima zloporaba u Katoličkoj Crkvi. Još kao pročelnik Kongregacije za nauk vjere poslao je jednoga od svojih suradnika u SAD kako bi se rasvijetlila istina o osnivaču Kristovih legionara Macielu Degolladu. Još se prije pobrinuo da svi prijestupi vezani uz spolne zloporabe moraju biti prijavljeni Kongregaciji za nauk vjere i tamo obrađivani. Kao papa je donio izričito oštre zakone protiv tih zlodjela. Na svojim se putovanjima uvijek nanovo susretao sa žrtvama zloporabe, a iz službe je otpustio niz biskupa i svećenika koji su se ogriješili, kao počinitelji ili kao prikrivatelji. Papa Franjo nakon njega je još pooštrio crkvene pravne odredbe koje se tiču zloporaba.
Nekim se biskupima, pa i onima u Münchenu, može predbaciti da jednostavno ništa nisu činili. Pasivnost na tom polju Münchenska studija izrijekom pripisuje i sadašnjemu münchenskomu nadbiskupu kardinalu Reinhardu Marxu. Prikrivanja je bilo ranije, prije velike promjene 2010. godine, »godine zloporabe« u Crkvi. Svećenike počinitelje se premještalo. No treba reći nešto jako važno: sve do duboko u osamdesete, pa i devedesete godine prošloga stoljeća, vjerovalo se da je pedofilija izlječiva.
U skladu s tim osobi koja se ogriješila naređeno je da se podvrgne terapiji, a po završetku terapije ponovno ju se uključivalo u pastoral. To nije bilo »zataškavanje« u pravom smislu riječi, nego žalosna pogrješka kojoj je pridonosilo ondašnje stanje znanstvene i medicinske prakse.
Kriza sa spolnim zloporabama u svojoj je srži kriza vjere. Kako je moguće da jedan svećenik pobožno i s vjerom slavi euharistiju i u rukama drži Kristovo tijelo, a da nakon toga zlorabi dijete ili adolescenta? U pojedinačnim se slučajevima to može dogoditi iz slabosti, no brojke nam pokazuju da je to uistinu postala crna točka unutar klera Katoličke Crkve. Seksualna revolucija kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih nije mimoišla ni Katoličku Crkvu i njezine svećenike. Papa Pavao VI. u to je doba silno patio zbog toga što su katolički svećenici masovno napuštali svoju službu. No razlog nije uvijek bio celibat. Riječ je o krizi vjere koja se očituje i u tome da crkve na Zapadu bivaju sve praznije, što prenošenje vjere u obiteljima više ne funkcionira te što je kateheza u osnovi doživjela slom. Sinodski put u Njemačkoj svoju ulogu izrijekom vidi u tome da se prevlada Katekizam Katoličke Crkve, koji je Ivan Pavao II. objavio tek prije trideset godina, na temelju tekstova Drugoga vatikanskoga koncila i uz pomoć svojega pročelnika Kongregacije za nauk vjere Ratzingera. Sve je to uzajamno povezano. No zaborav na Boga, koji je Benedikt XVI. sa žalošću konstatirao u članku u »Klerusblattu«, razvidan je u mnogim procesima, pa i u slabljenju spolnoga morala te u porastu zloporabe među katoličkim klerom.
Kardinal Woelki nakon »stanke« koju je uzeo kao nadbiskup ponudio je Papi svoju ostavku, a Franjo do danas nije o tome donio odluku. Kardinal Woelki je, dakle, nadbiskup u stanju iščekivanja. To mu sužava mogućnost da se jasno i glasno javlja za riječ. No i tu vrijedi ono što se može reći za Ratzingera/Benedikta XVI.: Woelki je predstavnik tradicionalne, učiteljstvu vjerne teologije, a samim je tim mrzak određenim medijima koji su snažno napadali i papu u miru u vezi s Münchenskom studijom. Woelki mora biti oprezan i ne smije se izlagati napadima dokle god Papa ne donese odluku o njegovu ostanku na kölnskoj nadbiskupskoj stolici.
