– Jelice, jesi li se to u korizmi zavjetovala da ćeš svaki treći dan cijelu kuću usisavati? – glasom snage probijanja zvučnoga zida pokušavam nadglasati usisivač kojim me moja ženica dirnula do dubine uha već drugi put ovoga tjedna.
– Ne, ja to inače radim svakoga trećega dana! – mirno odgovara uz načas isključen »galama-stroj« pa mi još, uz ponovno uključivanje, dobacuje: – Samo ti nisi bio u penziji pa to ne znaš…
– Aha… Stvarno si nalegla, ne će biti ni subatomskih čestica prašine. Nemoj samo ti i mene usisati, kao Europska unija neovisnu Hrvatsku… – mrmljam uz uznemirujući zvuk našeg usisavajućeg »oldtimera«. »Mlada« penzija i korizma, silna kombinacija za svakojake misli! Nevezane, povezane i čvrsto svezane poput kravate, koja je navodno naš hrvatski izum, ne valjda za lakše vješanje… Da se prebacim s mučne politike, razmišljam o usisivaču. Tko li ga je izumio? I zašto je još uvijek tako bučan, bar ovaj uobičajeni usisivač »za puk«, da ne velim »za raju«, ovaj koji si svi možemo priuštiti ili smo ga naslijedili? Sigurno je čovjek već mogao izumjeti tihe, bešumne usisivače, ali mu ovakav odgovara? Zato mislim da mora biti da je muškarac izumitelj usisivača! Smislio je spravu uz koju bar na četvrt sata ne će morati slušati ženino »zvocanje«. Dapače, možda mu je ovakav glasni usisivač izgovor da nakratko iziđe iz kuće jer mu je doma tu buku izdržati nemoguće… A opet, zašto žene ne bi bile izumitelji usisivača?! Ili bar one koje ne dopuštaju da se unaprijedi u tihu verziju? Iz više-manje istih razloga, jer možda i one vole imati u rukama »oružje« kojim muževe mogu odlijepiti od TV fotelje, kauča, dvosjeda ili kakvog treće »izležavalačkog« izuma. Pa ih natjerati da i oni nešto po kući naprave… Ili ih makar istjerati van iz kuće, da ih puste na miru u njihovu »hobiju«, katkad i opsesiji održavanja čistoće prostora. Konačno, uz glasan usisivač, svi u kući (pa i izvan nje, kroz zidove i prozore) odmah znaju da tu žena radi, čisti, da je vrijedna i marljiva! A za to vrijedi podnijeti i mrvu više halabuke… Ili je možda vrijedan i muškarac, jer čuo sam od zetova i ovih mlađih »x«, »z«, i kako se sve ne zovu ti novi naraštaji, da se i oni znaju dohvatiti toga bučnoga »ljubimca kućnoga«. Pa ipak je i usisivač na kotačima! Nije baš kao »Lexus« ili »Tesla«, ali… Što ga ne bi i muški provozali?…
– A što bi ti? – iz veleumnih misli u glasnu me stvarnost vraća Jelica. – Radije bi da ti zveckam posuđem, onim neopranim još od »tvoga« roštilja?
– Ne, ne, samo ne »zveckanje«! – napol’ glumim strah, a napol’ se plašim stvarno. – Dovoljno mi je i ovo svakodnevno zveckanje pravim oružjem, od Amerike do Izraela, od Koreje do Koreje, od Rusije do »zapadne« Srbije, i još dalje i još bliže… Ne zveckanje, bolje usisavanje! Ili, zapravo, idem ja malo vani dok ti sve ne posišeš…
