Ozračje proslave najvećega otajstva kršćanske vjere Isusove muke, smrti i uskrsnuća ove je godine u Hrvatskoj uvelike u znaku protivljenja nametanju rodne ideologije, sastavnice zapadne kulturne revolucije, i projekta sveobuhvatne nove ideologije globalizma. Proizvela je to Vlada uputivši u Hrvatski sabor prijedlog za ratifikaciju sporne Istanbulske konvencije, dodavši joj, kako stručnjaci kažu, pravno irelevantnu interpretativnu izjavu. Vrlo je dobro za suvremeno hrvatsko društvo i za budućnost hrvatskoga naroda što se dogodio veliki javni skup koji je jasno očitovao neslaganje s tim Vladinim potezom i koji je pokazao da se hrvatski birači ne mire s pojavom da od njih izabrani političari zapravo izdaju temeljne vrjednote svojih birača.
Taj skup, koji je stao u obranu zdravorazumske i znanstvene judeokršćanske istine o čovjeku, što je nepromjenjivi nauk Katoličke Crkve, prerastao je u legitimni politički prosvjed s vrlo preciznim političkim zahtjevima, no nije imao, kako je dio medija tvrdio, službenu potporu hijerarhijskoga dijela Crkve jer se on svjesno ne želi politizirati. Hrvatski biskupi vrlo su jasno više puta progovorili i o rodnoj ideologiji i o pokušajima njezina uvođenja u pravni i obrazovni sustav, te su, može se reći, sve učinili što spada na njih. Skup, ostvaren dakle bez formalne hijerarhijske crkvene potpore, otkrio je da kršćani, katolici u hrvatskom društvu postaju sve svjesniji i sve odgovorniji u preuzimanju i svoje društvene odgovornosti i to je vrlo dobra vijest za ukupno hrvatsko pluralno društvo u kojem, želi li biti slobodno i demokratsko, ne bi smjelo biti svjetonazorskoga, posebno opasnoga ideološkoga nametanja ni u kojem obliku. Političari, koje biraju hrvatski birači, dužni su odgovarati svojim biračima, poštivati, štititi i razvijati vrjednote svojih birača ili, ako to ne mogu, odstupiti s vlasti, jer sve drugo je manipulacija i nasilje.
Razotkrivanje rodne ideologije u suvremenom hrvatskom društvu iznimno je važno događanje jer senzibilizira cjelokupnu hrvatsku javnost na pojave novih vrlo opasnih ideologija. Posve je razumljiv osobit senzibilitet u hrvatskom društvu za ideologije i ideološka nasilja jer je hrvatski narod pretrpio iznimno velike žrtve od najvećih ideologija 20. stoljeća: nacizma, fašizma i komunizma. Naime, velik dio čovječanstva izložen je posljednjih nekoliko stoljeća ideološkim projektima koji nastaju u skrivenim radionicama i imaju velike ambicije uređivati i određivati ne samo koliko bi ljudi uopće smjelo živjeti na Zemlji, nego i kako bi ti ljudi trebali živjeti. Pritom nastaju intelektualna domišljanja koja imaju cilj na poseban način istisnuti svaku povezanost čovjeka odnosno ljudskih zajednica s transcendentnim, s Bogom, i na mjesto Boga postaviti uski krug skrivenih i otuđenih moćnika koji onda upravljaju svime i koji su nedodirljivi, nikad ne idu ni na kakve izbore, a stalno su moćni i dominiraju.
Povijest je već pokazala, a to znaju i kreatori novih ideologija, da se uklanjanjem Boga iz svijesti pojedinoga čovjeka i ljudskih zajednica otvara prostor za neograničene manipulacije sve do ubijanja ljudi, a da se pritom ušutka i izbriše svaka savjest. Ideolozi komunizma, kao i svi oni koji su komunizmom još uvijek inficirani, npr. ne vide nikakvu nehumanost u smaknućima bez ikakvoga formalnoga suđenja na stotine tisuća i milijune nedužnih ljudi. Budući da su sve dosadašnje velike ideologije kad su preuzele kontrolu nad pojedinim narodima i državama pokazale iznimnu beskrupuloznost u »čišćenju« protivnika koje olako proglašavaju neprijateljima, ne smije biti iluzije da bi nove ideologije, koje promiču zapadnu kulturnu revoluciju i globalizam, mogle biti za dlaku bolje.
Stoga je baš svako svjesno, javno i odlučno suprotstavljanje ideologijama zapravo obrana humanosti, obrana čovjeka kao takvoga i obrana čovječanstva. Štoviše, suprotstavljanje tim novim ideologijama više je nego urgentna zadaća, jer ako se zakasni, ako zagovornici tih ideologija preuzmu kontrolu nad državama, nužno će uslijediti novi progoni, u prvom redu vjernika monoteističkih religija, a potom i svih ljudi koji se protive tim ideološkim konstruktima.
Povijest, koja je učiteljica života, pokazala je na primjeru ideologija nacizma, fašizma i komunizma, osim svih strahota na koje su spremne i koje prouzrokuju, da su ideologije samo ljudski projekt koji je u sebi osuđen na propast. Propadanje ideologije komunizma, premda je to proces koji još nije dovršen, npr. vrlo jasno očituje da se ono događa iznutra, iz redova samih ideološki inficiranih i da ne može biti više nego tek sila za vremena. Gleda li se na povijesne procese vjerničkim, biblijskim očima, onda se pojave svih ideologija i njihovih vladavina mogu ispravno razumjeti u svjetlu gradnje kule babilonske o kojoj piše Knjiga Postanka. Gradnja kule kao unitaristički projekt, koji unificira, briše i guši razlike, briše i guši osobnost i slobodu, za postizanje imaginarnoga cilja, ljudsko je postupanje koje Bog ne želi i ne će tolerirati.
Bog, naime, toliko voli čovjeka i čovječanstvo, bez obzira na sve ljudske slabosti, nesavršenosti i zloće, da šalje svoga Sina da postane čovjekom, da preuzme na sebe odgovornost za sve krivnje i sva zla, da Sin žrtvuje svoj život za oslobođenje svakoga čovjeka i čitavoga čovječanstva i da svojim uskrsnućem objavi definitivnu, neopozivu pobjedu dobra, ljubavi, istine pravde, slobode i mira. Iskreno i odvažno suprotstavljanje suvremenim ideologijama sudjelovanje je zapravo u Isusovoj uskrsnoj pobjedi, pa trebalo za to i više ili manje pretrpjeti.
