Slika božićnih jaslica vjerojatno je prizor koji, na simboličnoj razini, među svim drugim poznatim prizorima ima najveći utjecaj na ljude. Simbolika je dvostruka. U jaslicama je vidljiv Bog koji je došao na svijet u liku maloga djeteta, što za kršćane predstavlja spasenjsku poruku. Istodobno, prikaz jaslica vrvi političkom simbolikom, od obiteljskoga zajedništva pa sve do izričito političke poruke da društvo nije prepoznalo Boga kao apsolutnu vrijednost, nego ga je prognalo u sirotinjsku straćaru. Uskrs, kao blagdan otkupljenja, ne šalje takve političke poruke. Barem ne tako otvoreno. Isus je jednostavno uskrsnuo, otkupio čovječanstvo, dogodilo se čudo, ali praktičnu primjenu tog iskustva teško je zamisliti. Kao da se taj događaj tiče samo onoga svijeta. No nadahnuće koje Uskrs pruža pojedincu na kraju neizbježno dovodi i do društvenih posljedica.
U politološkoj literaturi Uskrs ne igra nikakvu ulogu, osim u pojedinačnim razmatranjima koja imaju za podlogu kršćansku predodžbu o svijetu. Naravno, kršćanstvo je ostavilo neizbrisiv trag u političkoj povijesti zapadnoga svijeta, poglavito u političkim konceptima utemeljenima na Bibliji. Naposljetku, kršćanska demokracija kao zasebni koncept nastala je kao izravna posljedica kršćanskoga poslanja, a i stvaranje Europske unije povezano je s kršćanskim vrijednostima.
No kršćanska demokracija, naravno ne zanemarujući ulogu koju Isusovo uskrsnuće ima u Božjoj objavi, u prvi plan ne stavlja uskrsnuće, nego stvaranje, odnosno poruku da je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju. Pojedinačni osvrti na fenomen uskrsnuća u papinskim enciklikama koje se bave politikom nisu doveli do toga da ono postane čimbenik u političkim procesima. Sve to dovodi do zaključka da se društvo doduše intenzivno bavi fenomenom Uskrsa, no na duhovnoj razini i na razini pojedinca, ali ne i u društvenom kontekstu. Drugim riječima, Uskrs – poput drugih vjerskih fenomena – predstavlja nadahnuće, ali – za razliku od većine njih – nije našao primjenu u realnim odnosima u društvu.
Čini se da se fenomen nade, koji je usko povezan s Uskrsom, u ljudskoj svijesti javlja najčešće u kriznim situacijama, kad je pojedinac suočen sa životnim tegobama i dvojbama. U suočavanju sa svakodnevnim poslovima i odlukama ljudi se radije oslanjaju na metode, kriterije i mjerila ovoga svijeta.
Uskrs je međutim politički fenomen par exellence. I to iz dvaju razloga. Jedan je taj što su muka i uskrsnuće kao povijesni događaji imali i svoju političku dimenziju, budući da je Isus unio napetost u tadašnje političke odnose. Drugi je razlog političnosti Uskrsa u njegovu radikalnom karakteru, u činjenici da nakon uskrsnuća svijet nije više isti.
Isus je, gledano ljudskim očima, već svojim dolaskom na ovaj svijet bio osuđen na smrt jer je utjelovio politiku koja je ugrožavala režime zasnovane na strahu od smrti. On sam itekako je bio političan, a njegova muka i uskrsnuće vrhunac su i njegove političke uloge. »Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta«, rekao je Isus Pilatu koji je, ispitujući ga, nastojao otkriti krije li se možda u njemu prijetnja političkomu poretku. Doista, unatoč pozivanju na poštivanje vlasti (»Bogu Božje, a caru carevo«), Isusova uloga u svijetu bila je subverzivna. Pilatu je rekao da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, što ne znači da nije na ovom svijetu. Isus je donio nemir u dijelu Rimskoga Carstva, a poslije se sjeme toga nemira proširilo po cijelom svijetu i promijenilo ga. No povrh toga, za kršćane, a time i za političke strukture na koje oni utječu, uskrsnuće je predstavljalo revoluciju, pravi prevrat na ljestvici prioriteta, jer je smrt odjednom prestala imati konačnu riječ. Isus je svijet oslobodio od straha, i to onoga najgorega, straha od smrti, čime su izmijenjeni i kriteriji u društvenim odnosima. Dok Veliki petak predstavlja demonstraciju ljubavi, dobra i hrabrosti, Uskrs donosi trijumf tih krjeposti. A kasnije širenje poruke evanđelja uobičajenim komunikacijskim kanalima dovelo je do promjene prioriteta u ljudskom društvu i njegovim unutarnjim odnosima.
Osim univerzalne simbolike i temeljnih poruka, Veliki tjedan i Uskrs u političkom smislu nude pravu pokaznu vježbu kako funkcionira svijet. Okolnosti Isusove muke i uskrsnuća ukazuju na karaktere ljudi i njihove reakcije pred egzistencijalnim izazovima, dok finale svega toga, uskrsnuće, daje svemu tomu novu dimenziju, ali i ostavlja svijet zbunjenim. Stoga Uskrs i jest prigoda za slavlje, ali on se nalazi na granici svjetova koje sv. Augustin 400 godina nakon Krista naziva »državom Božjom« i »državom zemaljskom«. Uskrsnuće nadilazi čovjekove mogućnosti, pa time i domenu »države zemaljske«. Stoga ne čudi što su i Isusovi učenici ostali zbunjeni, a neki od njih čak su tražili dokaze za njegovo uskrsnuće.
Isusov svečani ulazak u Jeruzalem politički je događaj, a takvim ga čini mnoštvo koje ga pozdravlja jer u njemu vidi osloboditelja. Ti su ljudi činili javnost i reagirali su kako javnost i danas reagira. Među njima se proširila jednostavna poruka o dolasku izbavitelja i oni su ga pohitali pozdraviti, očekujući od njega politička rješenja koja bi bila po njihovoj volji. To isto mnoštvo nekoliko dana poslije toga tražilo je njegovu smrt. Pitanje je u kojem je slučaju ono bilo manipulirano. Vjerojatno u oba.
Ponašanje nekolicine pojedinačnih aktera tijekom Isusove muke, smrti i nakon uskrsnuća također daje uvid u spektar ljudskih reakcija u suočenju s temeljnim izazovima u kontekstu vlasti, pohlepe, ljubavi, sukobljavanja, straha i opreza.
Poncije Pilat bio je vojnik i političar, danas bi se reklo »premazan svim mastima« i svjestan da u politici nema jednostavnih odluka. Najprije je pokušao skinuti odgovornost sa sebe i nagovoriti židovske glavare da Isusu sami sude po svojim zakonima. Kad mu to nije pošlo za rukom, nastojao je u razgovoru s optuženikom doći do jednostavnih odgovora, ali Isus mu je svojim ponašanjem zakomplicirao život.
»Ti si dakle kralj?« upitao je Isusa, na što mu je on odgovorio: »Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.« Zanimljivo je da je Pilat nato upitao: »Što je istina?« a još je zanimljivije da nije čekao odgovor, nego je rekao Židovima: »Ja ne nalazim na njemu nikakve krivice.«
Neovisno o tome što je Pilat mislio o Isusu, je li možda povjerovao u njegov božanski karakter ili je pak posumnjao u njegov razum, čini se da je na umu imao dvije stvari, svoju ulogu u očuvanju poretka i osjećaj ograničenosti pred izazovom apsolutne istine. Pilat je, unatoč tomu što je na kraju ipak on taj koji je odgovoran za Isusovu smrt, u tom trenutku postupio onako kako postupaju svi odgovorni dužnosnici. Pokušao je ograničiti štetu, očuvati poredak i ne miješati se u stvari koje ne razumije. U nekim drugim okolnostima možda bi postao junak. Ali danas svaki put kad se tematizira njegova uloga u Isusovu raspeću, pa i kad se za nekoga kaže da je »zalutao kao Pilat u Vjerovanje«, valja imati na umu njegovu ulogu općenito: on je zapravo svijet koji stoji pred izazovom Isusova poslanja i pritom ne razumije baš sve. Način na koji je Pilat pristupio Isusu odaje osobu koja bi danas bila opisana kao profesionalac. I stoga, s politološkoga gledišta, Pilat nije zalutao u Vjerovanje, on je predstavnik stvarnoga, organiziranoga ljudskoga društva koje u granicama vlastite spoznaje nastoji odvagnuti između dobra i zla. I pritom zna pogriješiti.
Oličenje ovozemaljskoga društva sa svim njegovim osobinama i nedostatcima pronalazimo i među drugim karakterima koje susrećemo kao aktere u Velikom tjednu. Juda Iškariot postao je simbol izdaje, onoga s čime se ljudsko društvo svakodnevno susreće. Istodobno, učenik kojega je Isus najviše volio, Ivan, simbol je bezuvjetnoga, potpunoga predanja. Zanimljivo je međutim da nije njemu povjerena briga za organiziranje Crkve, nego Petru, svojeglavomu prznici koji se nije libio povući mač kad su vojnici došli odvesti Isusa. Petar nije škrtario u izrazima odanosti Isusu, ali ga je bez razmišljanja zatajio kad je neka sluškinja otkrila da je i on jedan od Isusovih učenika. Na čelo Crkve dakle nije postavljena idealna osoba bez mane, nego čovjek kojemu ljudske slabosti nisu strane.
I Petra, kao i sve ostale, zatekla je vijest o uskrsnuću i nisu znali kako bi reagirali, iako su godinama bili neposredni svjedoci Isusova božanskoga karaktera. Najprisebnije je reagirao Toma zvani Blizanac, zatraživši dokaze. »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, ne ću vjerovati«, hladno je odgovorio Toma na vijest da su njegovi prijatelji vidjeli uskrsloga Isusa. Kad je Toma potom dobio priliku provjeriti vijest i opipati živoga Isusa, on mu je rekao: »Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.«
Isusova muka i uskrsnuće, ako ih se gleda kroz osobe koje su sudjelovale u tim događajima, izgledaju kao pravi mali leksikon politike, jer živo oslikavaju karaktere i situacije u kojima se donose odluke od važnosti ne samo za pojedinca, nego i za širu zajednicu. Poput Pilata, Jude, Ivana, Petra i ostalih sudionika dramatičnih zbivanja Velikoga tjedna, funkcionira i današnji svijet. Pojedinci usmjeravani svojim individualnim sustavima vrijednosti, u skladu sa svojim osobnim karakterima, utječu na tijek zbivanja u okolnostima koje se mogu pokazati sudbonosnima.
Dok su Veliki tjedan i Uskrs prava mala pokazna vježba politike, Pilatovo ponašanje najavljuje kako će svijet poslije reagirati na uskrsnuće: s oprezom, zadrškom i nevjericom. Poput Pilata, dužnosnici tijekom povijesti često su postavljali pitanja o istini, ali nisu čekali odgovor, svjesni da u svojoj ljudskoj nesavršenosti teško mogu spoznati istinu, ili da bi traganje za njom narušilo red stvari za koje su zaduženi. Još gore, Isus je svojim dolaskom na ovaj svijet, a poglavito uskrsnućem, napravio potpunu zbrku od koje se svijet još nije oporavio. Pobijedio je smrt i donio je nadu, odnosno otkrio je da ljudski strahovi, patnje, stradanja i zla nisu konačni, da uvijek postoji nešto što slijedi nakon ljudske konačnosti. Pa time i da političke odluke nisu nužno sudbinske.
Poruka Isusova uskrsnuća svakako je radikalna, a radikalizam šteti politici jer ugrožava njezin red, koji je doduše nesavršen, ali je ipak red. Uskrs je stoga prava revolucija. I dok revolucije u povijesti uglavnom izazivaju lažni proroci, ovdje je riječ o događaju koji je doista preokrenuo svijet, bez obzira na broj onih koji u njega stvarno vjeruju.
