U ljudskoj svakidašnjici ponajmanje se govori o smrti i kraju ljudskoga života, a zdrav čovjek u svojoj užurbanosti često i ne primjećuje onoga tko je »zakovan« za postelju s teškom bolešću. Njemu je potrebna ljudska blizina, pažnja, ljubav, pomoć da što bezbolnije prijeđe na drugu stranu života. Štoviše, i medicinska struka prema svojim standardima propisala je dijagnozu »palijativna skrb« koja se vodi prema međunarodnoj klasifikaciji bolesti pod šifrom Z51.5. Tako se stručne postavke palijativne skrbi primjenjuju paralelno s kurativnom skrblju od časa postavljanja dijagnoze potencijalno smrtonosne bolesti. Statistički, desetak posto ljudi umire naglom smrću, a devedeset posto potrebito je palijativne skrbi. U Hrvatskoj je sustav palijativne skrbi u razvoju, a kriteriji se pretežno odnose za veliku većinu pacijenata u posljednjih šest mjeseci ovozemaljskoga života.
O poimanju života, pomoći bližnjih te sustavu u posljednjoj ovozemaljskoj životnoj fazi svjedoče palijativni bolesnici, njihovi bližnji i osobe iz sustava. Među oboljelima je Anđelko Grubišić koji je rođen 1944. u župi Posuški Gradac. Bolest mu je otkrivena prije pola godine, pa je tako Božić proveo u bolnici, a Uskrs čeka u bolesničkoj postelji u okruženju svoje obitelji. On je kroz svoj životni put od rane mladosti prolazio teške izazove i kušnje kao jedinac u roditelja, praktičnih vjernika Franje i Ive, jer mlađi brat Jerko umro je 1946. Ni teška komunistička vremena i progoni u razdoblju poslije Drugoga svjetskoga rata nisu ih pokolebali. Odgajali su ga u vjerničkom i domoljubnom duhu. Kako ističe, njegova borba kroz život i sad ne bi bila moguća bez vjere u Boga. Navodi i da ga je život odveo u svijet kao mladića koji se borio za svoje roditelje i svoju obitelj, dakle borio se za njihovu egzistenciju na škrtoj hercegovačkoj zemlji.
Za oboljeloga Grubišića brinu se supruga i ostali članovi obitelji. Supruga Mila brinula se za njihovu djecu i Anđelkove roditelje dok je on radio u Njemačkoj. »Snagu mi je davao Bog, jer uvijek sam gledala uskrsnuće preko križa«, navodi supruga Mila. »U takvu sam se obitelj i udala, i mogu reći da nam je Bog dao milost i utjehu u svim našim patnjama i teškoćama. Imamo petero živuće djece, od šestero rođenih. Tijekom Domovinskoga rata naša su se tri sina uključila u obranu hrvatskoga naroda, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini. Pogibija sina u HVO-u ostavila je neizbrisiv trag na supruga Anđelka, na mene kao majku, pa i na cijelu obitelj. Anđelko je tugovao i od tih posljedica je fizički pobolijevao, ali to nije želio priznati, nosio je bol u sebi. Sve tuge i radosti u životu nosili smo do 50. godišnjice braka, a onda je prošle godine Anđelka pogodila teška bolest.«
Grubišići život sažimaju u veliko trodnevlje, a Anđelko navodi da je to put i ne treba stati, bez obzira na bolest. »Bolest je samo pokazatelj da je uskrsnuli Isus put i snaga u ljuskom životu, on je milosrdan i milostiv, otkupio je naše grijehe preko svoga križa i prihvaća naše slabosti i nesavršenost. Bolest je samo kušnja koju treba prebroditi u ovozemaljskom životu. Teška bolest je poput hladne rijeke koju treba preplivati i doći na drugu obalu. Tamo je uskrs, i to je već provjereno, jer nam je Krist potvrda da nakon Velikoga petka dolazi Uskrs. Normalno je da svatko želi živjeti, ali ne treba se odupirati Božjim planovima. On pozove svaku osobu poimence prema svomu naumu«, svjedoči Anđelko. Mila i Anđelko imaju devetero unučadi, trenutačno je deseto na putu, a imaju jedno praunuče, maloga Luku. Ističu da ih to još više tješi jer život se nastavlja. Treba shvatiti da je svaki čovjek tijelom prolazan jer je od zemlje stvoren i u zemlju se vraća. A duša je vječna. »Ovozemaljski život je prolazan, patnju i bol treba promišljati preko križa do uskrsnuća«, navode Grubišići.
Marija Predojević rođena je 1932. u obitelju Koružnjak u Rogaškoj Slatini, a živi u Zagrebu. Već je mjesecima u bolesničkoj postelji. Kroz život je radila različite poslove, a u mirovinu je pošla s položaja nadzornika studija operatera Trećega programa Hrvatskoga radija. Pobolijevati je počela još od početka šezdesetih, no u posljednje je vrijeme u postelji s dijagnozom Z51.5. »Samoća mi je najteža i to mi je najveći problem, jer tada o svemu promišljam«, navodi Marija. »Brat mi je šlagiran, a sestra živi u Švicarskoj. Dođu mi iz palijativnoga tima, a posebno mi je drago kad dođe patronažna sestra Blaženka Horvat. Ona širi optimizam, ulijeva nadu da će biti bolje, premda sam svjesna svoga stanja i odlaska na drugi svijet.« O njoj se brine Uroš Veselinović, koji je osoba s invaliditetom jer nema lijeve ruke koju je u prometnoj nezgodi izgubio iz ramena. »Činim sve što mogu za Mariju, jer oni su me tu primili kao podstanara, pa sam tako i ostao«, navodi Uroš. »U početku mi je bilo teško, presvlačim je, stavljam pelene, dajem lijekove. S ljudske strane promišljam: pa ima Boga, on to sve vidi.«
Patronažna sestra i predsjednica Društva za hospicijsku i palijativnu zdravstvenu njegu HUMS-a Blaženka Horvat ističe da svakoga čovjeka treba gledati posebno, i to kao Božje stvorenje. »Ne gledam ni vjeru ni naciju, ni svjetonazor, nego gledam čovjeka u potrebi«, navodi predsjednica Društva. »Onima koji su u potrebi treba biti posebno blizak jer Krist nas je otkupio preko križa. S profesionalnoga stajališta pomažem stručno što je u mojim kompetencijama i mogućnosti, a s vjerničkoga stajališta nastojim širiti nadu u uskrsnuće.«
Danijela-Lana Domitrović, magistra sestrinstva, koordinatorica palijativne skrbi Doma zdravlja Zagreb – Zapad, ističe da je palijativna skrb još u povojima. Navodi da treba kompletirati timove u kojima mora biti i duhovnik. »S oprezom pristupamo svakomu palijativnomu bolesniku jer nemamo pravo zadirati ni u čije vjerničke osjećaje«, naglašava koordinatorica Domitrović. »Osobno sve promatram u svjetlu uskrsnuća, ali kad pristupamo pojedincu, ne smijemo mu nametnuti svoja stajališta, nego procijeniti njegovu razinu promišljanja, voditi ga prema vječnomu životu. Zato su nam potrebni stručno osposobljeni duhovnici.«
Pravi dom Kolarovih na nekadašnjim je njivama u župi sv. Ane u Rudešu gdje je u Rudeškom odvojku djed Emil izgradio malu, skromnu kuću. »Baka Bara oduvijek je bila i ostala moj dobri duh«, svjedoči Ljiljana. »Njezin blagi pogled uvijek je bio usmjeren prema našoj obitelji. Dva je unuka, dok smo bili zauzeti radnim obvezama, čuvala kao zjenicu oka svoga, pa je ta ljubav, koja se godinama skupljala, uzvraćena ljubavlju unuka. A kako i ne bi kad bi baka sve probleme rješavala, napose onda kad se živjelo teško. Sve je postizala mirnoćom i razboritošću. Uvijek je bila skromna i samozatajna žena, a nada je nikada nije napuštala. Nalazila ju je u vjeri, u molitvi. Teško joj je padalo kad se zbog rane na desnoj nozi, koja se širila, morala zadržavati u kući. Njezino mjesto u crkvi popunjavali su drugi ljudi. Ali i kad je trpjela bolove, Bog joj je bio blizu. Nedjeljna misa koju je pratila u televizijskom prijenosu bio je njezin susret s vjerničkom zajednicom, s Bogom. Trajalo je to petnaestak godina. Pogoršanje rane na desnoj i početak širenja rane na lijevoj nozi od 20. veljače ove godine tražili su bolničko liječenje pa je, ne prvi put, primljena na Kliniku za kožne bolesti u KBC-u »Sestre milosrdnice«. I kad se, zajedno s obitelju, nadala skorom izlasku iz bolnice, 25. veljače doživjela je teži moždani udar. Bila je to sreća u nesreći jer se to dogodilo u bolnici pa je ubrzo prebačena na specijalizirani odjel. Osoblje Klinike za neurologiju osposobilo ju je za izlazak iz bolnice, ali rješenje koje je predloženo bila je bolnica u Ogulinu. U obzir je dolazio i odlazak u Novi Marof, a otvorila se i mogućnost daljnje njege u na palijativnom odjelu bolnice Sveti Rafael na Strmcu u Požeškoj biskupiji, gdje bi bilo zajamčeno puno dostojanstvo i pružena maksimalna njega«, navodi kći Ljiljana.
