I Veliki petak i Uskrsni ponedjeljak državni su praznici u Australiji pa se Uskrsu raduju mnogi zbog produženoga vikenda, a mnogi ga provode na plaži jer su u ovo vrijeme na početku jeseni temperature ugodne, kaže franjevac Ivo Tadić, voditelj Hrvatskoga katoličkoga centra Wollongong, udaljenoga stotinjak kilometara od Sydneyja. »Za Uskrs se na četiri dana zatvore dućani, gotovo ništa ne radi, praznije su ulice.
Vjernici sudjeluju na obredima u svojim župama, u australskim crkvama na Veliki petak obredi su već u 15 sati jer je to neradni dan«, kaže o. Tadić i ističe da su se posljednjih desetak godina i u australskim župama počele organizirati velike ispovijedi uoči Uskrsa.
Hrvatski svećenik koji u Australiji živi već dva desetljeća ističe da je Uskrs obiteljski blagdan i da se ljudi međusobno druže, odlaze na izlete u prirodu. »Uskrs se često poklapa i s početkom sezone australskoga nogometa pa se utakmice igraju tijekom produženoga uskrsnoga vikenda. A posljednjega dana uskrsnoga vikenda u velikim gradovima, poput Sydneyja i Melbournea, organizira se uskrsni festival, različite radionice, koncerti, događanja na ulicama, kao i prodajni sajam s nacionalnim proizvodima.«
Budući da je Australija multietnička država, svaki je narod donio svoju tradiciju slavljenja Uskrsa, napominje fra Ivo Tadić, no kaže da je ipak primjetno kod Australaca da se na Uskrs za djecu u dvorištima australskih kuća skrivaju čokoladna jaja i organizira se potraga za njima. No u Australiji uskrsna jaja ne donosi uskrsni zec, nego bilbi. Zec se u australskoj kulturi smatra štetočinom, radi veliku štetu na poljoprivrednim usjevima, kilometrima se podižu ograde da se zaštite poljoprivredne kulture.
Iako je u Južnoj Africi Uskrs jesenski blagdan, to ne dolazi toliko do izražaja jer je tamo jesen blaga i nema neke velike razlike između proljeća ili jeseni. »Toplo vrijeme, još uvijek sve zeleno, eventualno pokoja kiša padne popodne. Može se reći idealna klima za procesije i slavljenje«, pripovijeda svećenik Varaždinske biskupije mons. Dario Paviša, trenutačno na službi otpravnika poslova Apostolske nuncijature u Južnoj Africi sa sjedištem u Johannesburgu.
Govoreći o specifičnostima slavlja vazmenoga bdjenja i uskrsne mise u Južnoj Africi, mons. Paviša kaže da se na liturgiji uglavnom više pjeva nego u Hrvatskoj i da mise traju puno dulje – 2-3 sata, nekad i dulje, ovisi o župi.
»Mise su uglavnom ujutro, što je vrlo specifično, posebno za seoske župe, ne samo na Uskrs, nego svake nedjelje. Misa je jedna, i to u 7 ili 8 sati, a nakon toga se ide kućama, gdje se okuplja obitelj u većem broju te se priprema hrana i ostaje se u druženju cijeli dan.«
S obzirom na to da je Južna Afrika većinski protestantska zemlja, to je vidljivo i u slavljenju Uskrsa. »Ovdje, pogotovo u velikim gradovima, slavlje Uskrsa ne dolazi do izražaja kroz cijeli Veliki tjedan – od Cvjetnice pa do Uskrsnoga ponedjeljka. Naglasak je na Velikom petku, koji je državni blagdan, i na nedjelji Uskrsa. A Uskrsni ponedjeljak slavi se kao dan obitelji i isto je neradni. To je utjecaj protestantizma«, kaže svećenik u službi Svete Stolice.
U pojedinim katoličkim župama postoje tradicijski običaji koje su donijeli misionari iz svojih rodnih zemalja, a budući da u Johannesburgu ima nekoliko nacionalnih zajednica (Poljaci, Talijani, Libanonci), svatko od njih njeguje običaje koje su donijeli iz svojih domovina. »Tako i Hrvatska katolička misija sv. Jeronima u Johannesburgu slavi Veliki tjedan i Uskrs kao što se slavi u domovini Hrvatskoj. Tako se ni po čemu ne može zaključiti da ste 8000 kilometara daleko od Hrvatske. Klima, pjesma, liturgija, običaji, miris šunke i kolača potpuno su isti kao u Hrvatskoj zahvaljujući našim Hrvatima na jugu afričkoga kontinenta«, ističe mons. Paviša, koji se trenutačno pastoralno brine o tamošnjoj hrvatskoj katoličkoj misiji.
Govoriti o Uskrsu u Južnoj Americi a ne spomenuti Semana Santa (Sveti tjedan) – gotovo je nemoguće, napominje nam neokatekumenski svećenik rodom iz Splita Vjeran Nakić javljajući se iz Arequipa, glavnoga grada istoimene južne pokrajine Perua, smještenoga u Andama na 2300 metara nadmorske visine.
Naime, španjolska baština potresnoga čašćenja Krista patnika našla je put do Perua s različitim vjerskim i kulturnim slavljima.
»Svako mjesto, grad i selo u Peruu Uskrs i Sveti tjedan slave na svoj način. Velik broj vjernika sudjeluje u obredima Svetoga tjedna. To je bogatstvo vjerskoga iskustva koje donosi plodove cijele godine. Više je toga usmjereno na Kristovu agoniju i smrt, na vanjske manifestacije muke«, kaže Nakić. Ipak, u posljednje vrijeme niče pobožnost uskrsnomu Kristu jer mnoge crkve, kuće i ustanove na počasnim mjestima drže lik uskrsnuloga Krista pa peruanski vjernici na taj način svjedoče svoju nadu u uskrsnuće i vječni život.
Uz živopisne procesije, u Andama se posebna pozornost posvećuje i gastronomiji. »Za Uskrs se uobičajeno priprema jelo koje se jede žlicom, vilicom i nožem. Tradicionalna uskrsna juha priprema se od više vrsta mesa i najčešće se kuha u velikim posudama na vatri«, kaže svećenik Nakić, koji je u Peruu već 16 godina.
