Petrov govor pred poganinom Kornelijem, čiji dio donosi prvo čitanje, započinje riječima priznanja: »Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego – u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu.« U središnjem dijelu svoga govora apostol podsjeća na Isusov život u Judeji, »počevši od Galileje«. U Galileji su Isusovi učenici slušali njegov nauk i živjeli u njegovoj blizini, pa su tako imali prilike promatrati i način njegova života. Početna je točka toga Isusova naučavanja njegovo krštenje na Jordanu. Doista, upravo će jedan od uvjeta za izbor novoga apostola namjesto Jude biti i to da je morao biti s njima »počevši od krštenja Ivanova«. Petar se obraća Korneliju i njegovim ukućanima riječima: »Vi znate što se događalo«, što znači da je glas o Isusu već stigao do njih. Bilo im je poznato i da je toga »Isusa iz Nazareta Bog pomazao Duhom Svetim i snagom.« Moglo bi se pomisliti da je Isus pomazan Duhom Svetim i snagom tek za krštenja na Jordanu, no Luka se pobrinuo da već kod navještaja Isusova rođenja anđeo Gabrijel jasno objavi da će Marijin sin biti »velik i da će se zvati Sin Svevišnjega« te da će se njegovo rođenje dogoditi silom Duha Svetoga. Isus je već rođen obilježen Božjim pomazanjem i snagom. On je od rođenja Kralj i Mesija. I »jer Bog bijaše s njime, prošao je zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao.« Time Petar u samo jednoj jedinoj rečenici sažima čitav Isusov javni život, njegovo naučavanje i djelovanje. Izvor je svega njegova djelovanja Bog koji je neprekidno s njime, a posljedica je toga »dobro« što ga Isus čini među ljudima i pobjeda nad snagom đavla. Zadaća je Kristovih učenika da budu svjedoci »svega što on učini u zemlji judejskoj i Jeruzalemu«. No, ponajprije, oni moraju biti svjedoci njegova vazmenoga otajstva. Stoga Petar naglašava da je toga Isusa, kojega su ubili, »Bog treći dan uskrisio«. I ne samo to, nego mu je dao i da se očituje svjedocima. To su oni njegovi učenici koji su bili uz njega od Ivanova krštenja i koji su »s njime jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih«, o čemu Luka izvješćuje u Evanđelju. Kršćansko je propovijedanje Kristova zapovijed, a potvrda je sadržaja toga propovijedanja Sveto pismo, jer »za nj svjedoče svi proroci.« Tko pak povjeruje propovijedanju, »po imenu njegovu prima oproštenje grijeha«. To je smisao kršćanske vjere, kršćanskoga svjedočenja i propovijedanja, svega kršćanskoga djelovanja.
U evanđeoskom tekstu vidi se da je prvi svjedok praznoga groba Marija Magdalena. Ona i javlja Petru i »učeniku kojega je Isus ljubio«, vjerojatno samomu Ivanu: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.« To je prvo svjedočenje koje potiče Petra i Ivana da potrče prema grobu kako bi se i sami uvjerili. Ivan dopušta Petru da prvi uđe u grob, dajući mu tako prednost i kao svjedoku, ali i kao onomu koji treba prosuditi o čemu je riječ. U grobu vide da je sve što je uz Isusa bilo u grobu i dalje stajalo ondje, samo tijela nije bilo. Činjenica da je ubrus bio napose, a ne uz povoje govori da se dogodio neki pokret unutar groba. Nakon Petra u grob ulazi i drugi učenik »i vidje i povjerova«. To je svrha kršćanskoga svjedočenja čiji je prvi uzor Marija Magdalena. Taj »drugi učenik« potrčao je na svjedočenje Marijino, želeći i svojim očima provjeriti sadržaj njezina svjedočanstva, premda ni sama Magdalena još nije vjerovala. Ivan je vidio isto što i Marija, no on je povjerovao. Ivan je povjerovao i postaje svjedok, pa i svoje Evanđelje piše kako bi svjedočio uskrsnu vjeru.
Odlomak iz Prve poslanice Korinćanima apostola Pavla sadrži slikovit govor o novosti kršćanskoga života. Pavao govori o kvascu koji »sve tijesto ukvasa«. Kvasac u novozavjetnom govoru može poprimiti bilo pozitivne bilo negativne konotacije, no u oba slučaja važno je njegovo svojstvo da u maloj količini utječe na mnogo veću količinu tijesta. Pozivom korintskim kršćanima da očiste stari kvasac i da budu novo tijesto, da budu kao beskvasni kruhovi, apostol predstavlja kvasac kao nešto nečisto i podsjeća zapravo na Blagdan beskvasnih kruhova. Židovi su prije blagdana Pashe morali svoja obitavališta očistiti od svake vrste kvasa, pa tako i od krušnoga kvasca, a Pashu su mogli slaviti samo s beskvasnim kruhovima. U ovom je tekstu dakle riječ o ispravnom slavljenju Pashe. Ta i sam Pavao odmah u nastavku kaže: »Već je žrtvovana Pasha naša, Krist.« Krist je pravi pashalni jaganjac, žrtvovan na križu. U židovskoj Pashi, u doba kad se žrtvuje pashalni jaganjac, kuća je već morala biti očišćena od kvasca. Ako je »Pasha « već žrtvovana, a vjernici nisu očišćeni od staroga kvasca, u zakašnjenju su i apostolov je poziv žuran. Kako bi mogli pravo svetkovati Pashu, to jest Kristovo vazmeno otajstvo, kršćani se moraju riješiti svakoga grijeha što ga simbolizira kvasac te postati »beskvasni kruhovi čistoće i istine«.
