Uskrsna poruka konačne pobjede života nad smrću, dobra nad zlom, istine nad neistinom, pravde nad nepravdom, slobode nad zarobljenošću, mira nad nasiljem ideal je usađen u svakoga čovjeka i čitavo čovječanstvo, no mnogi ga ljudi fascinirani manjim vrijednostima ignoriraju, odbacuju ili osporavaju. Kršćanstvo općenito, a osobito katolištvo, taj ideal njeguje i nudi ga svim ljudima kako za njihovo osobno dobro tako i za dobro formalnih i neformalnih zajednica kojima pripadaju, kao i čitavoga čovječanstva, poštujući svaku savjest koja je izraz i potvrda osobne slobode, tj. mogućnosti izbora.
Prihvaćanje, njegovanje i ponuda toga tako poželjnoga ideala nisu tek neka teorija, neka ideologija ili neka utopija, nego su utemeljeni na životnoj stvarnosti, povijesnoj stvarnosti koja ima svoje procese nastanka i razvitka koji su zdravorazumski provjerljivi. Premda Biblija nije znanstvena knjiga, ni povijesna ni zemljopisna, ona je ipak izniman, dragocjen izvor i za povijest i za zemljopis kao znanosti. Premda predaja, koja se prenosi s naraštaja na naraštaj i koja trajno živi u sadašnjosti, također nema znanstvenih, ni povijesnih ni zemljopisnih pretenzija, ipak je dragocjen izvor i za povijest i za zemljopis. Drugim riječima Isus Krist, njegovo djelovanje, njegova muka i njegov nauk povijesna su činjenica realizirana u točno određenim vremenskim i zemljopisnim okvirima te nema zdravorazumskoga razloga za njegovo osporavanje. U očima pak vjernika, kršćana, katolika, ne odričući se zdravoga razuma ni zdravorazumske kritičnosti, Isus je i uskrsnuo, oživio nakon što je preminuo i bio pokopan, ali ne više s materijalnim, nego s proslavljenim tijelom, što je iskorak iz ovozemaljske povijesti i zemljopisa u transcendenciju, natpovijest.
Uskrsnuće Isusovo nije povijesni, nego natpovijesni, transcendentni događaj te se ne može dohvatiti tek zdravim razumom, nego isključivo vjerom, povjerenjem i slobodnim prihvaćanjem Božje objave. Isusovo uskrsnuće, premda je natpovijesno i transcendentno, ipak ima iznimno duboke korijene u povijesti i zemljopisu, kako prije otkrivanja praznoga groba tako i nakon spoznaje da je grob prazan. Naime, povijesno je provjerljiva iznimna promjena koja se dogodila nakon Isusova uskrsnuća, kako među njegovim neposrednim učenicima s kojima je živio i drugovao za svoga javnoga djelovanja tako i među neizbrojivim njegovim učenicima do danas, a od kojih su mnogi upravo zbog vjernosti Isusu Kristu uskrslomu prolili svoju vlastitu krv i žrtvovali svoje ovozemaljske živote. Upravo tolika dragovoljno prolivena krv svjedočanstvo je vjerodostojnosti uskrsne poruke i ideala koji ona donosi i jamči.
Suvremeni čovjek, pa i suvremeno čovječanstvo, premda u najdubljoj svojoj intimi žudi za tim iznimnim idealom, premda za vjerodostojnost toga ideala postoje argumenti dragovoljno žrtvovanih života (a svaki je ljudski život predragocjen svakomu čovjeku da bi ga žrtvovao za nešto sumnjivo ili samo vjerojatno), mnogi se odriču pravoga, najboljega ideala i daju prednost manjim vrijednostima. Upravo to se događa i u suvremenom hrvatskom društvu u kojem se tomu najboljemu idealu suprotstavljaju sebični osobni ili grupni interesi. Naime, baš svako onemogućavanje stručnim i sposobnim članovima hrvatskoga društva da rade, djeluju i ostvaruju ono što mogu, u čemu su najbolji, gaženje je toga ideala. Svako privilegiranje pojedinaca jer su pripadnici ove ili one političke stranke ili političke opcije izravno je gaženje toga ideala. Svako potiskivanje osoba jer se ideološki ne uklapaju u različite projekte ideoloških agenata neposredno je gaženje toga ideala. Svaka zloporaba deklariranih vrjednota za nasilje nad drugačijima i neistomišljenicima onemogućavanje je toga ideala. Svako nepoštivanje savjesti, posebno legalnoga i legitimnoga priziva savjesti, brutalno je gaženje elementarne osobne slobode, dakle i toga ideala… Više je nego tragično ako u takvim gaženjima, na bilo kojoj razini i u bilo kojim okolnostima, aktivno sudjeluju vjernici, deklarirani kršćani, katolici, jer njihovi su takvi postupci dvostruko štetni: onemogućuju opće dobro u hrvatskom društvu i sablazan su onima pred kojima bi trebali biti svjedoci ideala.
Ovogodišnja proslava svetkovine Isusova uskrsnuća, osobito za katoličke vjernike, nova je prilika za obnovu osobne vjere, osobnoga povjerenja i prihvaćanja Božje objave, za prepoznavanje i prihvaćanje jedinoga stvarnoga i neupitnoga ideala. Budu li oni koji se u hrvatskom društvu deklariraju kao katolici, a osobito oni od njih koji su na važnim državnim i društvenim vodećim položajima, stvarno prihvatili uskrsnu poruku, očistili se od napasti da manjim vrijednostima daju prednost pred jedinim pravim idealom, kojemu sam Bog jamči trijumf, hrvatsko društvo brzo će početi ozdravljivati. Zakažu li pak katolički vjernici, osobito oni na odgovornim mjestima, hrvatsko će se društvo mučiti u svojim krizama, a umjesto svjedočanstva uskrsne pobjede pružat će sablazan ostalim članovima hrvatskoga društva.
