Dok sam bio mali prisilni pionirček i dok su se prave uskrsne čestitke mogle nabaviti samo u crkvi, najdraži su mi bili prizori – koliko god često kičasti – na kojima uskrsnuli Isus energično, »supermanovski« izlazi iz groba, kamen se kotura »sto na sat«, a vojnici svi popadali kao čunjevi na kuglani! Tu sam osjećao silinu, pravu snagu Uskrsa, kad se zemlja trese, a »od straha zadrhtaše stražari i obamriješe«! Kažu da stari ljudi »podjetinje«, valjda sam i ja kad su mi se javile te djetinje uskrsne slike o Isusu »superjunaku«, u trenutku dok su me s ekrana zasuli vijestima o uvođenju takozvane »cjelodnevne nastave«. Po kojoj bi svi osnovnoškolci bili u školskom organiziranom poluzatvoru sve do 17 sati, u utješnim slučajevima bar do 15 sati. Halo, SVI?!? Ne samo oni čiji roditelji to žele? Ili koji, pritisnuti poslom i životom, to trebaju? Halooo!?!
A gdje smo tu mi, bake i djedovi?!? Kako reče moj Debeli, filozof života: »Cijeli sam život delal na tome da ne steknem ništ’, odrical sam se i jahti i mercedesa, samo da bi mi uvijek bila najvažnija moja žena i deca… I kaj sad? Budu mi uzeli unuke? Da ih ‘opće ne vidim?! Pa, dok oni budu došli iz te ‘celodnevke’ i sa svih drugih aktivnosti, ja bum već spal snom starog jadnika! Pa, ja sam si život naštimal tak’, za to malo radosti da mi unuki dođu na sat-dva dok im starci ne stignu s posla, il’ da im ujutro zmutim kakao ak’ su popodne u školi… Pa kaj oni misle, klince ‘zaposlit’ već sa sedam?! Arbajt, arbajt?!« Razbuktao Debeli i mene, sve mi tu vonja na spartanske, da ne reknem orwellovske i satrapijske, jednoumne zasade u stilu: »Vi samo rađajte djecu, a sve ostalo prepustite nama!«…
Pritom, uopće me ne zanima gdje ti kreativni pedagozi misle naći i čijim novcem platiti sve te nastavnike, profesore i drugo osoblje koje bi u školama valjda moralo i noćiti, a sve za poznatu basnoslovnu prosvjetnu crkavicu? Ma, ne zanima me čak ni misle li svakodnevno hraniti to đačko velestado samo biranim raženim kruhom i zdravim povrćem »al dente«, nije me briga čak ni čime im misle ispuniti popodneva, i hoće li im dovoditi klaunove ili ih pustiti na igralište, možda im dati mobitele, da i učitelji malko odahnu?
Jer, nema te cjelodnevne škole, da je waldorfska ili montessori, katolička ili komunistička – nijedna cjelodnevna škola ne može mojoj unučadi dati što možemo Jelica i ja! Ne damo unučad! Ako su im te njihove škole cjelodnevne, naša je cjeloživotna… pa i preko toga! Za ovaj svakodnevni, ali i za onaj vječni život je naša škola! Tko će djecu bolje učiti i življenju i starenju, pa i umiranju ako ne mi, njihova obitelj i najbliži? Kao i prijatelji koje će »klinci«, u susjedstvu i drugdje, sami po srcu birati, a ne ih dobivati po »školskoj zatočenosti«. Stoga neka i vama, dragi moji čitatelji (ako vas ima), sva ta cjelodnevna graja »slatkastih« pedagoških opravdanja za »otimanje« djece bude poziv na čestit us…tanak! I čestit Uskrs, za koji odgajamo svoju djecu i unučad!
