Uskrsno otajstvo vjere kršćani su kroz povijest nosili duboko u sebi, živjeli ga i živjeli s njime iako, možda, nisu pred očima imali svu teološko formuliranu jasnoću. Njihovo je to življeno otajstvo iznjedrilo brojne narodne običaje, koji su u temeljima imali isto, a u pojavnosti različito, ovisno već o povijesnim, zemljopisnim, tradicijskim okolnostima i baštini. Toj silno raskošnoj i raznovrsnoj lepezi uskrsnih običaja pridonose i bunjevački Hrvati u Bačkoj. Oni se ponose što su, s jedne strane, kroz povijest na plodnim bačkim ravnicama svjedočili uklopljenost u hrvatski tradicijski krug (neki su uskrsni običaji prisutni i u drugim hrvatskim krajevima i dijelovima hrvatskoga naroda), a s druge strane što su obogatili uskrsne običaje vlastitim posebnostima (neki su karakteristični i vezani samo i jedino za njih). Sve ih se ne može nabrojiti i prikazati jer ih je puno i zauzelo bi puno prostora, no dobro je za ilustraciju izdvojiti barem poneki običaj iz prve i druge skupine.
Oboje sugovornika istaknuli su karakterističan običaj polivanja na drugi dan Uskrsa, tzv. Vodeni ponediljak, proširen na tim područjima kod katoličkoga stanovništva kako kod Hrvata Bunjevaca tako i kod Mađara. S obzirom na to da je područje Bačke bilo pod vlašću Austro-Ugarske, može se, objasnila je dr. Černelić, pretpostaviti da je običaj preuzet interakcijom hrvatskoga i mađarskoga stanovništva. »U polivače su išli mladići u grupama i polijevali djevojke vodom, a kasnije kolonjskom vodom ili parfemom, a na poklon su dobivali šareno jaje i naranču.«
Dr. Stantić je objasnio zašto su upravo muškarci na Uskrsni ponedjeljak polijevali djevojke. »Na Uskrs žene su bile prve koje su proširile radosnu vijest. Po vjerovanju naroda, da bi se to spriječilo, stražari su ih polijevali jer tako polivene više bi se zadržavale u kući i time bi manje uspijevale širiti vijest o Kristovu uskrsnuću. Taj su običaj mladići iskoristili kao priliku kako bi ušli prvi put u kuću svoje djevojke. Polijevanje djevojaka, u skorašnjim vremenima, zamijenjeno je polijevanjem kolonjskom vodom. Polijevanje djevojaka u izvornom se obliku obavljalo kod bunara, gdje su djevojke bivale polijevane na puno obilatiji način. S vremenom se to izmijenilo jer taj običaj otkriva u sebi dimenziju krštenja, novoga rađanja, radosti i sreće, i nitko ne želi smetati ili nauditi djevojkama.«
Dr. Milana Černelić, redovita profesorica na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, doktorirala je na temu »Odabrane pojave iz svadbenih običaja bunjevačkih Hrvata kao izvor za proučavanje njihove etnogeneze«.
»Uskrsni običaji podunavskih Hrvata Bunjevaca snažno su vezani uz religijski, etnokulturni i nacionalni identitet. Pojedini segmenti uskrsnih običaja posebno su se istaknuli te se u proteklih nekoliko desetljeća upotrebljavaju u konstrukciji i jačanju njihova etnokulturnoga identiteta. Tijekom više stoljeće stvarala se simbioza crkveno-kultnoga i pučko-običajnoga. Te dvije razine običaja u višestoljetnom preplitanju u nekim su se dijelovima stopile pa su se brojni nekršćanski sadržaji prilagodili kršćanskomu svjetonazoru. Osim toga, život u multikulturnoj sredini uz ostale je čimbenike uzrokovao promjene i varijacije u običajnim praksama. Unatoč svim tim promjenama, uskrsni običaji bunjevačkih Hrvata zadržali su brojne karakteristične segmente hrvatskih uskrsnih običaja.
Uskrsno razdoblje započinje Čistom srijedom. Uz strogu post obavezno je pepeljenje u crkvi (pepelja se čelo), i iskuhavanje posuđa u velikom kotlu da se skine sva masnoća. S tim danom započinje razdoblje korizme praćeno pobožnošću, postom i mnogim odricanjima od bučnih zabava. Nakon korizme ulazi se u Veliki tjedan koji započinje Cvitnom nediljom. Rano ujutro, u pravilu prije izlaska sunca, bilo je obavezno umivanje u vodi u koju se stavljalo mlado žito u subotičkom kraju ili cvijeće u somborskom kraju sa svrhom osiguravanja ljepote, mladosti i zdravlja. Blagoslov je grančica, kao i u svim hrvatskim krajevima, obvezan. Najčešće su Bunjevci na blagoslov nosili cicamace (vrba iva), no s vremenom se i ondje počinju blagoslivljati maslinove grane, koje su se obvezno nosile i na groblje. Čuvale su se u kući do iduće godine, zaticale su se pod strehu, za raspelo, za ogledalo ili kraj svete slike, a u novije vrijeme drže se u vazi, popraćeno vjerovanjima u njihovu zaštitnu moć od nevremena, udara groma i tuče.
Nakon Cvjetnice ulazilo se u Veliki tjedan u kojem su počinjale pripreme za Uskrs. Išlo se u crkvu na obrede križnoga puta na Veliki četvrtak i na Veliki petak, a salašari su umjesto u crkvu išli tijekom korizme sve do Uskrsa pod križ, kojih je bilo u svim takvim naseljima jer nije bilo crkve u blizini. Na Veliki četvrtak prestajalo se zvoniti crkvenim zvonima, a u zamjenu su se upotrebljavale specifične drvene naprave (klepetuša, klepetalo) čijim se pokretanjem stvarao zvuk. Nije se taj dan smjelo raditi na zemlji, kao ni na Veliki petak, kad je bio strogi post. Za Veliku subotu karakteristični su čuvari Božjega groba koji su, po uzoru na biblijske čuvare, stajali u crkvi pokraj kipa Isusa i simbolično pazili na grob. To su mladići poredani u dva reda oko groba. Navečer na Veliku subotu išlo se u crkvu na obred uskrsnuća. Ispred crkve se na stolu palila vatra, koja se blagoslovila i od nje se upalila svijeća koja se unosila na oltar. Tom su se prigodom odrišila i zvona.
Uz ostale karakteristične tehnike šaranja jaja poznate i u drugim hrvatskim krajevima, treba istaknuti noviju tehniku ukrašavanja jaja slamom od šezdesetih godina 20. stoljeća, koja je izrasla iz tradicije izrade slika od slame, svojstvene i prepoznatljive umjetničke tehnike Hrvata Bunjevaca. Na Veliku subotu blagoslivlja se hrana brižno posložena u pletenu košaricu i pokrivana što ljepšom salvetom, nekad i tkanim peškirom. Na Uskrs, nakon što se blagovalo posvećeno jelo, obavezno se išlo u crkvu na misu. Uskrsni zec i u tradiciji Hrvata Bunjevaca donosi poklone za Uskrs; običaj koji se iz srednje Europe proširio u sve hrvatske krajeve.«
Dr. Marinko Stantić, župnik župe Marije Majke Crkve u Subotici i upravitelj biskupijskoga marijanskoga svetišta na Bunariću, koji je doktorirao iz pastoralne teologije u Rimu na temu »Inkulturacija vjere kroz pučku pobožnost bunjevačkih Hrvata«, ukratko pojašnjava teološku ukorijenjenost nekoliko uskrsnih običaja bunjevačkih Hrvata u Bačkoj:
»Na Veliku subotu, dok je Krist bio u grobu, Pilat je postavio stražu da ne bi apostoli ukrali tijelo (usp. Mt 27, 62-66). U tom događaju bunjevački Hrvati nalaze priliku za narodni običaj te mladići u tradicionalnim blagdanskim odijelima čuvaju Kristov grob. Takva identifikacija s Pilatovom stražom može se činiti kao neki iskrivljeni običaj. Tim običajem želi se pokazati da smo svi mi svojim grijesima Krista razapeli. Osim toga, stražari su bili prvi i pravi svjedoci uskrsnuća. Mladići koji čuvaju Isusov grob na dan Uskrsa, u istoj nošnji, prvi će svjedočiti tomu velikomu događaju i prvi se pokloniti tijekom mise, pa će i ostali vjernici pratiti njihovu gestu cjelivanjem i zahvalnošću.
Velika subota među bačkim je Hrvatima izvor još jednomu običaju. Zapravo, na taj se dan priprema jelo za uskrsne dane koje domaćice ili netko drugi iz obitelji odnose u crkvu na blagoslov, tzv. ‘posvetilište’.«
