Humanitarac, mirotvorac i pisac Osječanin Marijan Gubina u hrvatskoj je javnosti poznat po iskazanu oprostu svojim mučiteljima u logoru tijekom Domovinskoga rata unatoč proživljenim strahotama. Svojim nesebičnim zalaganjem za bolje sutra djeluje kao aktivan vjernik u više hrvatskih sredina, nadajući se da će svojim angažmanom biti primjer svojoj djeci, a onda i drugima.
Marijan Gubina rođen je 23. veljače 1981. u Vinkovcima. U slavonskom mjestu Dalju sretno je živio djetinjstvo u svojoj šesteročlanoj katoličkoj obitelji. Majka Marija, djevojački Dilberović, iz Komletinaca, bila je domaćica. Umrla je prije dvije i pol godine od ratnih posljedica. Marijanov otac bio je Dinko Gubina iz Nuštra, strojarski tehničar po zanimanju, a poginuo je u Domovinskom ratu. Marija i Dinko upoznali su se u Vinkovcima. Kao obitelj su se skrasili u Dalju gdje su imali gospodarstvo. Dobili su četvero djece: Zoranu, Gabrijelu, Marijana i najmlađu Helenu. Zorana je danas u Osijeku, a Gabrijela u Njemačkoj. U kontaktu su. Helena je stradala u prometnoj nesreći brzo nakon izlaska iz logora.
Roditelji su ih odgajali u vjeri, svjedoči Marijan Gubina i nastavlja: »Naučili su nas radu i radnim navikama. Bavili smo se poljoprivredom. U Dalju sam primio prvu pričest, a krizman sam u Osijeku gdje smo završili kao prognanici. Tako sam i osnovnu školu polazio u Dalju, a završio je, kao i srednju školu za profesionalnoga vozača u Osijeku. Kobnoga 1. kolovoza 1991. godine postao sam ratna žrtva, bio sam lišen slobode 260 dana.
Tada sam imao 10 godina. S obitelju sam završio u daljskom srpskom logoru. Bio sam izvrgnut najokrutnijim oblicima nasilja, temeljem čega sam kasnije stekao status logoraša. Uoči Uskrsa 16. travnja 1992. utovari su nas pedesetak u autobuse i istovarili u minskom polju. Svi smo preživjeli, što je čudo. Mogli su nas i naši nehotice pobiti. To je Srbima i bio cilj. Cijela je moja obitelj bila u daljskom logoru, osim sestre Zorane. Ona je tada imala 20 godina. Bila je sama po drugim logorima u okupiranoj Hrvatskoj i Srbiji čak 18 mjeseci. Strašno je prošla. Nakon izlaska iz logora otac se prijavio u vojsku. Više je puta bio ranjavan, a 1992. je poginuo u Osijeku. Sestra Helena poginula je 1993. na pješačkom prijelazu u prometnoj nesreći. Ja sam tada bio s njom. Ostao sam živjeti s mamom i Gabrijelom. Iz spleta loših okolnosti neko sam vrijeme bio i beskućnik. Mama se ugasila nakon što se u sudskom procesu ponovno suočila s mučiteljima«, svjedoči Gubina.
»Nakon drame koju sam preživio ostao sam živjeti u Osijeku. Ušao sam u poduzetništvo prije punoljetnosti. Krajem srednje škole kupovao sam knjige od kolega, sortirao ih, sređivao i prodavao sljedećoj generaciji. To je bio moj prvi poduzetnički pothvat. Pa sam pravio sendviče kolegama. Radio sam i kao bauštelac. Radio sam i školovao se istodobno. Danas sam poduzetnik. Bavim se rekuperatorima zraka, držim WC kabine, zaštitne ograde, drvene montažne kućice. Imam troje zaposlenih. Ostao sam normalan. Odlučio sam živjeti život i na tome radim svaki dan. Naravno da sam obolio od PTSP-a, imam 70-postotnu invalidnost. Uspio sam se zaliječiti i dosta to dobro kontroliram. Najteže mi je po noći jer tada ne mogu kontrolirati ono što podsvijest odrađuje. Mojih noćnih mora najbolje je svjesna moja supruga. Vjera me spasila. Vjera je ključ mojega uspjeha. Moj se anđeo čuvar dobrano naradio da me očuva na životu. Bez vjere, ljubavi i rada nema slobode, nema života. Meni se nakon svega zla dogodila ljubav«, govori Gubina.
Njegova supruga Marta, djevojački Odorčić, iz Osijeka je. Magistrica je primarnoga obrazovanja, učiteljica. Upoznali su se 2002. godine. Za nju kaže da je »predivno biće«. »Vapio sam bez slobode i ljubavi. I onda je došla ona. Zajedno smo 22 godine. Blagoslovljeni smo s četvero djece: Anastazija ima 13 godina, Marijan 12, Katarina četiri i Eleonora tri. Dinamično nam je stalno. Djeca su puna raznih aktivnosti, najviše glazbe i športa, pa je prilično naporno, izazovno. Ali bez žrtve nema ljepote.
Zadnje dvije godine živimo u našoj obiteljskoj kući koju smo kupili u Bilju. Prvo je to mjesto do Osijeka u Baranji, čim se prijeđe most. Predivno nam je. Selo je, a kao gradić. Svi se pozdravljaju. Sada pripadamo župi Majke Božje u Bilju, ali ostali smo aktivni u našoj staroj župi sv. Ćirila i Metoda u Osijeku gdje smo stanovali do prije dvije godine. Nastavili smo ondje raditi, a i djeca su ondje ostala u školi. Župnik nam je Alojz Kovaček. Vojni je kapelan bio, blizu je mirovine. U župi učinim što god treba, od toga da čistim snijeg ili da prevozim. Župnik zna da ću se odazvati kad god me pozove. Počašćen sam što mi je prijatelj nadbiskup Đuro Hranić. Zauzeo sam se, uz potporu Đakovačko-osječke nadbiskupije, nadbiskupa Hranića i prijatelja, za spomenobilježje bl. Alojziju Stepincu koje sam uspio podići u Osijeku 9. veljače 2017. U zadnje sam vrijeme osobito aktivan u svetištu u Aljmašu, gdje je župnik Tomislav Ćurić i treba mu pomoći. Sada rješavamo stolice i izmičemo ugostiteljski dio od svetišta, pomažemo mu da svetište zaživi u punom svjetlu.«
»Iz zahvale Bogu na drugoj prilici za život krenuo sam u mirotvorstvo i pomoć drugima. Kad drugomu pomažem, i sebi činim dobro. Jako sam aktivan u humanitarnoj udruzi ‘Auxilium’. Osnovao sam je prije 12 godina, bio sam i predsjednik jedan mandat. Djelujem i u drugim udrugama i u Caritasu. Pomagao sam našim ljudima u BiH u koordinaciji s kardinalom Vinkom Puljićem. Nagradili su me za moje djelovanje mnogobrojnim zahvalnicama i priznanjima društava građana, državnih i međunarodnih institucija. Kruna priznanja je i odlikovanje Republike Hrvatske Redom hrvatskoga pletera 2017. godine. Prepoznat sam i kao pisac. Svojedobno sam napisao nekolicinu osvrta objavljivanih u Glasu Koncila, no posebno je odjeknula knjiga ‘260 dana’, moj autobiografski roman, ali i kazališna predstava u produkciji Hrvatskoga narodnoga kazališta u Osijeku te istoimena radiodrama na Hrvatskom radiju. Po tom se romanu sada priprema i snimanje igranoga filma visoke produkcije u režiji Jakova Sedlara s posebnim naglaskom na snagu vjere, mučeništva i oprosta«, govori naš sugovornik.
»Danas sam ostvaren obiteljski čovjek, sretan, zadovoljan, Bogu zahvalan na svemu što imam. Nakon svega uživam u ulozi supruga, oca četvero djece i živim vođen svojim sloganom: ‘Čini dobro kako bi ti se isto što prije vratilo.’ U fokusu mi je da uz Božji blagoslov sačuvam obitelj i da mi vjera bude na čast i slavu Bogu. To je ključno, a ostalo što Bog da.«
