Vedro sviće nad Sustipanom. Proljetnu bonacu remeti tek polagano pristajanje »Tina Ujevića« i buka strojeva što ruše hotel Marjan. Nekoliko policajaca iz noćne smjene za doručkom na rivi, nekoliko konobara koji čiste prazne štekate i jedna zalutala turistkinja jedini su ljudi koji se mogu zateći u rana korizmena jutra na splitskoj zapadnoj obali. Barem se tako čini – sve dok se znatiželjni šetač ne približi crkvi sv. Frane. Jer ispred nje se dotad već okupi od pedeset do dvjesto ljudi u športskoj odjeći, s ruksacima na leđima i krunicama oko vrata. Prigušena glasa, a neprikrivena osmijeha, dijele priče i sretne i tužne – Bog daje, povjerit će nam, i jedne i druge – dok čekaju svojega današnjega vodiča na zavjetnom hodočašću sedmerim crkvicama na ljepšoj, južnoj strani Marjana. Iako je, naime, taj vjerski odgovor na pandemiju koronavirusa inicirao svećenik Josip Mužić, i bez njega će se stotinjak laika s područja od Kaštela do Omiša svake korizmene subote zaputiti na trosatni hod molitvenoga svjedočanstva, ali i dioništva u ljepoti.
Jer pohoditi sedam crkvica na Marjanu ne znači tek obnoviti pobožnu tradiciju sv. Filipa Nerija – čije je hodočašće sedmerim rimskim crkvama uzorom splitskomu hodočašću – ili se samo okrijepiti nadom u ozdravljenje duše i tijela – što je bilo i ostalo središnjom hodočasničkom nakanom. Marjan je mjesto istom i sveto i pusto; samotište čijim se mirom, kao nekoć pustinjaci, danas opajaju tek športski zaljubljenici i ljubitelji krajolika. Stoga je i ponovno otkriće duhovne baštine koja krasi njegovu prirodnu ljepotu svojevrstan povratak sebi; povratak svijesti da se trazi nebeske ljepote i na zemlji mogu otkriti – ako je pogled čist. »Nekoć mali težaci bili su mnogo veći od nas danas. To otkrivamo u crkvicama koje su ovdje podizali«, potvrdit će naš dojam Tonći Ćukušić (56).
No potvrdit će ga i razgovori koje smo vodili s hodočasnicima nakon molitve ružarija. Najmlađe lice među njima, studenticu Petru Kralj (21), zatekli smo na njezinoj prvoj hodočasničkoj suboti, a na Marjan se, kao i Petar Janjić (25), uspela na poziv prijatelja Marina Puzića (24). »Ovakva je jutarnja pobožnost izvrstan poticaj da posve iskoristite dan. Kao da dobijete više vremena. A još ako možete kasnije popiti kavu s prijateljima, sve je na mjestu«, objašnjava Puzić, kojega je hodočašću privukao »dobri duh« čitavoga hodočašća – Josip Mužić. »Don Jozo toliko je zaposlen da ga pola vremena i nema, pa tako ni danas. Ipak, baš on svojim strpljivim radom povećava ovo malo ‘krdo’«, zaključuje sugovornik.
Voditelja subotnje pobožnosti Tonćija Ćukušića, osim nedavnoga otkaza, u noći je prije hodočašća zatekla i smrt o vijesti njegova punca. No od molitve nije odustao. »Bog zna zašto je tako, a ja znam da će se on proslaviti po svemu. Suočeni s patnjom i bolju, mi kršćani ne trebamo tugovati, nego, baš kao što smo molili u petom otajstvu krunice svetoga Josipa, moliti da on bude uz nas kad umiremo. Moliti i vršiti ono što moramo. Ništa drugo.«Riječ što mu se netom omakla – »krdo« – teško će biti slučajna. Naravno, ne stoga što bi hodočasnici bili divlji ili bandoglavi, nego stoga što su brojne među njima – rastjerane u pandemijsku samoću i nejasnoću – upravo riječi svećenika Mužića sabrale u novo zajedništvo. On nam je sam, doduše, napomenuo da u nagovorima za hodočasnike čak ni u početku nije bilo spomena pandemijskih problema, nego samo tema dostojnih hodočašća: sedam sakramenata i djela milosrđa, sedam krjeposti i darova Duha Svetoga; sedam Gospinih žalosti i Isusovih riječi na križu… Bilo bi stoga krivo u tom marjanskom, ali i marijanskom fenomenu – ipak su tri od sedam crkvica na Marjanu Gospine – prepoznati tek kakvo natražno očitovanje »instinkta krda«. Žeđ za napajanjem na svim temeljnim »sedmicama« koje je Mužić naveo ni u stadu nikada nije uminula; a hodočasnička staza marijanskoga »krda« nezakrčen je put na kojem će se i stado i krdo lako susresti.
Vrijedi stoga pribilježiti i sedam jedinstvenih postaja marjanske Kalvarije na kojima nakon poklonstva hodočasnici razmatraju uvijek druga otajstva. Nakon što se okupe kod Prve vidilice, vjernici zastaju kraj sv. Nikole putnika što od trinaestoga stoljeća bdije nad pučinom. Petnaestostoljetnu Gospu od Betlema koju potom pohode hodočasnici poznaju i zbog jedinstvene polnoćke koja se ondje slavi u 16 sati, a treću postaju kod sv. Jere rese i pećine negdašnjih pustinjaka ozidane na klisuri. Predromanički Sveti Jure na rtu Marjana najstarija je pak od sedam hodočasničkih odabranica. U petoj se »Gospici« od Sedam Žalosti krije i Pieta Jurja Dalmatinca, a šestu Gospu od Dobroga Svita obnavljao je sam Ivan Meštrović. Molitveni hod okončava se kraj Sv. Stjepana »pod borima« – crkve na mjestu benediktinskoga samostana po kojem je Sustipan dobio ime – uz Zdravomariju za nakane samih hodočasnika.
Subotnja hodočašća ne pripravljaju vjernike samo za Uskrs, nego i za svaki dan i za cijeli život, svjedoči nam Smiljana Delić (56). »Korizmene su subote i započele kao način da Gospodinu predamo pandemijsku situaciju u kojoj smo se našli s čitavim svijetom, da molimo za vjernost naših obitelji i mladih, za svetost naših svećenika i biskupa, pa i da blagoslovimo sve ljude koje susrećemo u hodu Marjanom. Ljepota molitve, ljepota prirode, ljepota zajedništva – zbog svega toga ne bih ovo hodočašće nazvala pokorom, nego užitkom.«I posljednjim se zazivom vjernici tako predaju Gospi, u čiju čast hodočasnica Mirjana Radovniković (65) svaku od sedam crkava okiti ružama. »Ruže su mali dar našoj Nebeskoj Majci jer ipak je ovo i Gospino hodočašće, a bijele su ruže njezino cvijeće. Jedva čekam svaku korizmu samo zbog ovih hodočašća i razmatranja koja nas na poseban način ‘drže’ u pripravi za Uskrs.« Tko se god uspeo na Marjan, dobro zna da su jedine ruže koje ondje uspijevaju – divlje; no malotko zna da je zaštitni znak Splita obrastao i biljkom zvanom gospina suzica. Kakvo čudo što je i pitomu ružu pobožnosti na splitsku Kalvariju donijelo baš »krdo« vjerno razmatranju Gospinih suza. Zrno po zrno s Marijom, kamen po kamen s Marjanom; nije li nešto drevno u tom novom putu do Uskrsa?
