U bolničkoj crkvi sv. Barbare na zagrebačkom Rebru župnik Zdenko Perija susreo je nedavno mlađega čovjeka kako u molitvi predaje Bogu svoj život i život svoje obitelji. Taj muškarac, koji je došao na Rebro s kćerju koja je ondje na liječenju, i njegova molitva počeli su privlačiti interes drugih koji se okupljaju u toj crkvici, sve do uredništva Glasa Koncila. Budući da je njegova snaga u nošenju križa utemeljena, kako je rekao, u vjeri u Kristovo uskrsnuće, njegovo bi svjedočanstvo moglo biti dragocjeno baš u doba kada se upravo iz križa muke rađa vjera u uskrsnuće.
»Ja sam Ivan Crnjac, živim u Širokom Brijegu sa suprugom Monikom i petero djece. Od naše petero djece, troje ih ima kroničnu plućnu bolest, a najmlađe dijete još čeka na dijagnozu. Bolest smo otkrili 2013. godine, kad je rođeno naše treće dijete, čija je dijagnoza spasila i naše drugo dijete, za koje se pokazalo da je liječeno po krivoj dijagnozi. Supruga i ja u početku nismo imali dovoljno informacija o toj opasnoj bolesti pa se nismo mogli pripremiti ni za tijek ni za posljedice bolesti. Unatoč primjenjivanju svakodnevnih terapija, krajem prošle godine djeci se naglo pogoršalo stanje, pogotovo srednjoj kćeri. Ležeći u bolesničkoj sobi u Sveučilišnoj bolničkoj klinici u Mostaru, gledao sam svoje bespomoćno dijete, a uz svu njegu i terapije rekli su mi da se više ne može mnogo učiniti. Uz dijete sam probdio noć, a ujutro sam primijetio da se stanje pogoršalo i da dijete odlazi. To mi je bio najteži trenutak u životu, spoznaja da mi dijete umire i da ništa ne mogu učiniti. Ponestalo mi je zraka, uhvatila me panika, tuga, razočaranje, kao da se cijeli svijet srušio samo na moja ramena.«
Suprugu nije mogao ni nazvati i reći loše vijesti, nego joj je govorio da će biti bolje – premda ni sam nije vjerovao u to. »Zavapio sam Bogu i počeo moliti krunicu. Ubrzo nakon molitve krunice njezino se stanje počelo pomalo poboljšavati.
Odjednom je stigao liječnički prijedlog za primjenu nove terapije. Koliko god mi je bilo drago zbog novih vijesti, mučilo me pitanje: ‘Bože moj, hoće li ona dočekati novu terapiju?’ Zavapio sam: ‘Ako krunica može zaustaviti rat, a može, zašto ne bi mogla spasiti moje dijete?’ Postao sam svjestan činjenice da je ovaj svijet prolazan te da ćemo svi jednoga dana umrijeti, prije ili kasnije, ali ipak sam molio: ‘Dragi Bože, nemoj da to bude danas i ne ovako.’ Jednostavno, Bog je čuo moj vapaj i dijete je ostalo na životu. Uzeo sam je za ruku i počeli smo koračati. U tom koračanju imao sam osjećaj da sam se ponovno upoznavao s vlastitim djetetom. Gledao sam njezine umorne oči, izbodene ruke na kojima je bila prava lutrija pronaći mjesto za novu kanilu, te mi se učinilo na trenutak kao da mi želi reći da je samo mučim i da želi ići s ovoga svijeta. U tom hodu spoznao sam koliko mudrosti izlazi iz toga maloga stvorenja, toliko životnih pitanja na koja je teško dati odgovor i odrasloj osobi, a kamoli djetetu.«
Potom je rekao: »U sadašnjem teškom razdoblju spoznao sam da je život bez Boga, molitve i križa zapravo put bez povratka. Spoznao sam da je Bog Ljubav. Također sam spoznao da bez obzira na to kolika bila moja i suprugina ljubav prema našoj djeci i koliko mi njima željeli dobro, Božja je ljubav prema njima nemjerljivo veća i Bog jedini zna što je najbolje za njih.«
»Svaki čovjek ima križ, samo što se u nekih ljudi vidi jer je očit, a u drugih se ne vidi jer je skriven. Također, vidim da ima puno onih koji negiraju i ostavljaju svoje križeve, odbijaju suradnju. Križ je put prema nebu, putovnica za nebo. On životu daje smisao i puninu. Na križnom putu Bog čovjeka prati i čuva, traži suradnju. Unatoč tomu što na tom putu ništa nije kako smo mi zamislili i sve je suprotno našim očekivanjima i željama. Na križnom putu Bog kroz patnju pročišćuje i mijenja dušu svakoga čovjeka, koji se nikada ne bi mijenjao da nema križa. Iz križa dolaze samo dobre stvari i blagoslovi, kako za ovu generaciju koja ga prolazi tako i za buduću koja dolazi. Ponekad mi se čini da patnja, nepravda i križevi ljudi zapravo vrte ovaj svijet, da se zbog križa i patnje svijet još nekako drži. Cijeli je život sam po sebi borba. Dođe zima i hladno je, odmah palimo grijanje da se ugrijemo, zatim dođe vruće ljeto pa tražimo način da se osvježimo. Na duhovnom putu još je veća borba jer zlo vreba iza svakoga ugla i traži svoje suradnike.«
U obrazloženju interesa koji je izazvala njegova molitva radije govori o obiteljskoj molitvi: »Obiteljska je molitva nešto što se mora uvesti u svaku obitelj jer ona štiti od zla. Bez molitve čovjek je tek zgodna lovina za zlo koje nema milosti i okrutno je do nezamislivih razmjera, gdje u konačnici čovjek gubi život, što svakako nije igra ni šala. Svaki čovjek mora odmah i bez pogovora prihvatiti svoj križ, uzeti ga i koračati sa svojim Bogom. Na tom putu koračanja ništa ne će biti kao što mi mislimo, bit će puno bolje. Čovjek na zalasku svakoga dana, kada izvrši sve svoje zadaće i obveze koje je Bog odredio, odlazi u krevet miran, spokojan i sretan jer je prihvaćanje Božje volje za čovjeka najveća sreća na svijetu«, svjedoči Crnjac.
