Već u prvim danima nakon uskrsnuća Isus se ukazivao – Mariji Magdaleni u vrtu, učenicima u dvorani posljednje večere, na putu u Emaus… Nisu samo u to vrijeme ljudi dobili milost vidjeti Uskrsnuloga, koji im je pokazao svoje rane i ostavio naloge da se Istina proširi po svem svijetu. Poznata su Isusova ukazanja sv. Franji, sv. ocu Piju, sv. Faustini Kowalskoj, sv. Katarini Sijenskoj… No baš u uskrsno vrijeme nekima bi moglo biti nadahnjujuće ako se pozornost svrati na svjedočanstva o ukazanjima i viđenjima iz kojih su nastale glasovite molitve, pobožnosti i svetkovine. Donosimo njihov izbor.
Ocotlán, Meksiko. Godina 1847., nedjelja 3. listopada. Dulje od pola sata više od dvije tisuće ljudi gledalo je jasnu sliku raspetoga Isusa koja se pojavila na nebu. Dan prije potresa u kojem je stradalo 40 ljudi, a prije mise na groblju u kapelici Bezgrješnoga Začeća, dva su se bijela oblaka spojila na sjeverozapadnom dijelu neba, gdje se ukazala Kristova slika. Duboko potreseni i potaknuti na čin kajanja, prisutni su molili: »Gospodine, smiluj se!« U čast ukazanja, nazvanoga »Gospodinom Milosrđa«, 1875. posvećena je nova župna crkva.
Od 1911., kada je nadbiskupija Guadalajara priznala taj fenomen, postao je poznat kao Ocotlánsko čudo. »Moramo priznati povijesnu činjenicu, savršeno dokazanu, ukazanja blažene slike Isusa Krista raspetoga… i da to nije moglo biti rezultat halucinacije ili prijevare budući da se dogodilo usred dana, naočigled više od 2000 ljudi«, napisao je tadašnji nadbiskup Guadalajare. Nakon odobrenja i usklađivanja s naputcima mjesnoga nadbiskupa 1912. započelo je javno slavlje u čast Gospodina Milosrđa. Proslava danas traje 13 dana, od 20. rujna do 3. listopada.
Mističarka Juliana iz Liegea rođena je u Belgiji 1191. ili 1192. godine. Vrlo inteligentna redovnica augustinka njegovala je snažnu pobožnost prema Presvetomu Sakramentu, voljela je Krista i duboko osjećala njegovu prisutnost. Samo je 16 godina imala kada je doživjela svoje prvo viđenje koje se više puta ponovilo tijekom euharistijskoga klanjanja. Njezina je vizija bio mjesec u punom sjaju, dijametralno presječen tamnom prugom. Gospodin joj je dao razumjeti značenje onoga što joj se ukazalo. Mjesec je simbolizirao život Crkve na zemlji, a neprozirna crta, s druge strane, predstavljala je nepostojanje liturgijske svetkovine, za čije je utemeljenje i zauzimanje Julijana zamoljena. Bila bi to svetkovina u kojoj bi se vjernici mogli klanjati Kristu utjelovljenu u euharistijskom kruhu kako bi se povećala vjera, napredovalo u vršenju krjeposti i učinila naknada za uvrjede Presvetomu Sakramentu.
Tiha i ponizna sestra Juliana, ne želeći privlačiti pozornost na sebe, vizije je držala za sebe 20 godina. Najzad, kao predstojnica samostana u Mont-Cornillonu, povjerila se dvjema sestrama koje su dijelile istu pobožnost prema euharistijskomu Gospodinu. Tri su žene odlučile uključiti svećenika Ivana iz Lausanne, kanonika iz crkve svetoga Martina u Liegeu. Zamolili su ga da se posavjetuje s bogoslovima i klericima o onome što je sestrama važno.
Jacques Pantaléon iz Troyesa također se interesirao za dobru svrhu blagdana Tijelova tijekom svoje službe kao arhiđakon u Liegesu. Upravo je on, postavši papa Urban IV. 1264., ustanovio svetkovinu Tijelova u četvrtak nakon Duhova kao blagdan propisa za sveopću Crkvu. U buli svoje ustanove, pod naslovom »Transiturus de hoc mundo«, papa Urban čak se osvrnuo na Julijanina mistična iskustva, potvrđujući njihovu autentičnost.
Na Veliki petak 1850. Francoise Chambon, Francuskinja rođena 1841. u Davoyu, izvijestila je o svom prvom viđenju Isusa kada je sa svojom kumom bila na obredima. Izvijestila je da je, kao devetogodišnja djevojčica, vidjela Isusa na križu, prekrivenoga krvlju te njegovo tijelo izmučeno s mnogo rana. Kasnije tijekom te godine, nakon što je primila svoju prvu pričest, ponovno je ugledala Isusa, koji joj je rekao: »Dijete moje, tako će biti svaki put kad budeš išla na svetu pričest.«
Svoje je vizije većinom držala za sebe. Čekala je svoje vrijeme i kad joj je bilo 20 godina ušla je u samostan Reda Pohođenja u obližnjem Chamberyju te uzela ime Marie-Martha.
Svjedočila je o vizijama Isusa koji ju je zamolio da razmatra njegove svete Rane. Isus bi je poučio određenim molitvama i meditacijama te zaziva svetim Ranama. Njezina je majka poglavarica u samostanu počela bilježiti Mariein život i njezine doživljaje i viđenja, koji su objavljeni 1923. Sljedeće godine Vatikan je dao oprost onima koji mole molitvu posvećenu izlječenju duše po ranama Isusa Krista koja se temelji na prijavljenim vizijama Marie-Marthe Chambon.
Isus je također htio da ona sjedini svoje patnje s njegovima u krunici svetih Rana, kao čin zadovoljštine za grijehe svijeta i duše u čistilištu. Svjedočila je da joj je Isus rekao da su svete Rane pravo blago za duše u čistilištu.
Margareta Marija Alacoque, francuska redovnica i mističarka, svetica, zaslužna je za današnji oblik pobožnosti Srcu Isusovu. Rođena je 22. srpnja 1647. u L’Hautecouru kod Verosvresa kao kći kraljevskoga bilježnika. Ostala je rano bez oca pa su je od osme godine odgajale klarise u Charollesu. Kad je ozdravila od paralize, zavjetovala se Blaženoj Djevici Mariji i odlučila posvetiti svoj život Bogu. Jedne noći, nakon što se vratila kući s bala, doživjela je viziju Krista, izbičevana i krvava. Predbacio joj je što ga je zaboravila, ali ju je također umirio pokazujući da je njegovo srce ispunjeno ljubavlju prema njoj zbog obećanja iz djetinjstva koje je dala njegovoj Blaženoj Majci. Nakon Kristova ukazanja odlučila je ispuniti svoj zavjet te se 1671. pridružila redu Sestara od Pohođenja u Paray-le-Monialu.
Krist joj se, svjedočila je, prvi put ukazao 1673. na blagdan sv. Ivana evanđelista. Tada je posve jasno i razgovijetno čula poruku: »Moje božansko Srce tako je raspaljeno ljubavlju prema ljudima da više ne može u sebi zadržavati plamenove svoje žarke ljubavi, već ih mora razasuti.« Ona je po nalogu poglavarice majke počela zapisivati svoja viđenja i Isusove objave.
Niz viđenja i velikih objava 1674. i 1675. otkrio joj je pobožnosti Srcu Isusovu, a glavne značajke bile su primanje pričesti svakoga prvoga petka u mjesecu (devet prvih petaka), euharistijsko klanjanje tijekom »svetoga sata« četvrtkom te slavlje svetkovine Srca Isusova. Bila je to četvrta velika objava 1675. kada joj se Isus potužio na rane što mu ih zadaju svojim nepoštovanjem sami vjernici i svojim svetogrđem nevjernici. Kao naknadu za sve te uvrjede Gospodin je zatražio da se u petak po tijelovskoj osmini uvede poseban blagdan Srca Isusova.
U enciklici »Miserentissimus Redemptor« iz 1928. papa Pio XI. potvrdio je stajalište Katoličke Crkve u pogledu vjerodostojnosti njezinih vizija govoreći o Isusu kao onom koji se »očitovao« Margareti Mariji Alacoque i »obećao joj da će svi oni koji su iskazivali tu čast njegovu Srcu biti obdareni obiljem nebeskih milosti«.
Marija od Svetoga Petra, rođena 1816. u Rennesu, bila je redovnica karmelićanka koja je živjela u Toursu u Francuskoj. Marija je izvijestila da joj je 1843., osamnaest dana nakon što je papa Grgur XVI. izdao papinsku zapovijed za osnivanje bratovštine pod pokroviteljstvom Luja IX. za ispravku blasfemije protiv svetoga Imena Božjega, dok je započinjala večernju molitvu, Isus dao do znanja da će joj dati molitvu zadovoljštine, »zlatnu strijelu«, za huljenje na njegovo sveto ime. Rekao joj je da je cilj pobožnosti koju joj je povjerio ne samo naknada za bogohuljenje, nego i naknada za oskvrnuće dana Gospodnjega koje je opisao kao »otrovnu strijelu« koja probada njegovo srce. Napisala je tako 1843. »Zlatnu strijelu« – molitvu pobožnosti svetoga Lica koja, u suprotnosti s bogohuljenjem, »ugodno probada« Isusovo srce.
Od 1844. do 1847. Marija od Svetoga Petra izvijestila je da je imala »priopćenja« od Isusa o širenju pobožnosti njegovu svetomu Licu. Izvijestila je da je doživjela ono što njezin biograf Janvier naziva »unutarnjom vizijom«. Više je puta opisala da joj je tijekom meditacije Gospodin dao da razumije određene uvide. Zanimljivo je da je uvijek izjavljivala da te »komunikacije« nisu bile ni vizije ni ukazanja te da istine koje su joj pokazane nisu bile izložene u vječnom obliku niti je fizički čula ono što joj je bilo naručeno ispričati.
Isus je na mističan način Mariji od Svetoga Petra 1847. objavio i »Malo evanđelje«, »Malu vrećicu«. Sastoji se od malenoga letka na kojem je otisnut kratki ulomak iz evanđelja, 21. redak drugoga poglavlja Lukina evanđelja koje spominje davanje imena Isus, Kristova slika i inicijali IHS.
Rođena kao Giuseppina De Micheli u Milanu 11. rujna 1890. od ranoga je djetinjstva bila svjesna pobožnosti Presvetomu Licu Isusovu, koju je gotovo stoljeće ranije započela francuska karmelićanka, sestra Marija od Svetoga Petra. Giuseppina se pridružila družbi Kćeri Bezgrješnoga Začeća 1913. te kasnije uzela ime Maria Pierina. Njezina je privrženost pobožnosti svetomu Licu postala jača za njezina boravka u Buenos Airesu, no pobožnost je počela širiti nakon povratka u Milano kao poglavarica samostana.
Prvoga petka u korizmi 1936. izvijestila je o Kristovoj viziji u kojoj joj se Isus ukazao i rekao: »Želim da moje lice, koje odražava intimne boli moga duha, patnju i ljubav moga srca, bude više čašćeno. Tko razmišlja o meni, tješi me.« Daljnja izvješća o viđenjima Isusa i Marije potaknula su sestru Mariju Pierinu da napravi medaljicu s Isusovim svetim licem. Odnosno kako je to od nje tražila Blažena Djevica Marija 1938. i kako je prikazano u viđenju. Uspjela je dobiti dopuštenje za reprodukciju fotografije Torinskoga platna i odobrenje Kurije u Milanu da nastavi s izrađivanjem medaljice 1940. koja je danas poznata kao medaljica svetoga Lica. Prva medaljica svetoga Lica ponuđena je papi Piju XII. koji je odobrio pobožnost i medaljicu. Blažena Marija Pierina također je izvijestila da je Isus želio posebnu svetkovinu dan prije Čiste srijede u čast njegovu svetomu Licu, kojoj bi prethodila devetnica. Godine 1958. papa Pio XII. proglasio je pokladni utorak (utorak prije Pepelnice) blagdanom Presvetoga Lica Isusova za sve rimokatolike.
Na jednoj strani medaljice nalazi se replika Torinskoga platna i natpis temeljen na Psalmu 66, 2: »Illumina, Domine, vultum tuum super nos«, tj. »Neka nas, Gospodine, obasja svjetlost lica tvoga.« S druge strane medaljice nalazi se slika blistave Presvete Hostije, monogram Presvetoga Imena (IHS) i natpis »Mane nobiscum, Domine« tj. »Ostani s nama, Gospodine.«
