Sindikalni prosvjed protiv mirovinske reforme najavljen za subotu 20. listopada snažno je izražavanje nezadovoljstva Vladinim prijedlogom mirovinske reforme. Sindikati u tome imaju i djelomičnu podršku poslodavaca pa pozivaju sve građane na taj skup. Istodobno pojačano se javljaju kreatori prve reforme koji su pripremali i pisali mirovinski zakon kojim je 1999. započela mirovinska reforma po uzoru na tzv. čileanski model, koji nudi mirovinski sustav u tri mirovinska stupa, kao tobože sigurniji, što opravdavaju mantrom da je »bolje čuvati jaja u tri košare«, što znači da dopuštaju mogućnost bankrota jednoga od triju stupova, a možda čak i dvaju. Istodobno postojeći I. mirovinski stup proglašavaju zastarjelim i nesigurnim za buduće umirovljenike, sve zbog tobožnje zabrinutosti za buduće osiguranike.
Predsjednici triju sindikalnih središnjica protiv su predložene mirovinske reforme kojom se predviđa produljenje životne dobi za punu starosnu mirovinu na 67 godina i dodatna penalizacija prijevremenoga umirovljenja. Ipak ublažuju svoju odlučnost porukom da to nije sindikalni prosvjed u potpunom smislu, nego poziv građanima da podignu svoj glas. Smatraju da Europska unija sustavno gura Hrvatsku u reformu poticanjem osjećaja beznađa, što njezine pojedine građane usmjerava na iseljavanje, pa time zapadna Europa dobiva kvalitetnu radnu snagu. Takvo plašenje i neriješeni problemi povećavaju broj umirovljenika uz istodobno usporeni rast gospodarstva, čime se usporava povećanje broja zaposlenika. To se protivi ekonomskoj politici, koja nas očito guši i ne omogućava nam veći gospodarski rast. Prigovara se da se ne uzima u obzir da je životni vijek hrvatskih građana niži od prosjeka Europske unije, što znači da je prosjek korištenja mirovina bitno kraći u Hrvatskoj. Što se tiče kažnjavanja prijevremenoga umirovljenja, smatraju ga neopravdanim jer odlazak u prijevremenu mirovinu često nije dobrovoljan izbor radnika. Ipak pozdravljaju mogućnost izbora povratkom u I. mirovinski stup ako je to povoljnije za osiguranika. Protive se povećanju izdvajanja za 2. stup, odnosno protive se smanjenu izdvajanja za I. mirovinski stup međugeneracijske solidarnosti. Dakle, nemaju povjerenja u budućnost II. mirovinskoga stupa kao prisilne obvezne mirovinske štednje. Predlažu da se mirovine po posebnim propisima izdvoje u zaseban stup te da se njihove isplate (u dijelu koji nije pokriven uplatama doprinosa u HZMO) doznačuju izravno iz državnoga proračuna.
Suprotno tomu, kreatori prvih početaka reforme, stručnjaci iz akademske zajednice, iako nezadovoljni što nisu prihvaćena neka njihova rješenja za nastavak reforma, u načelu je podržavaju, a posebice ubrzanje izjednačavanja uvjeta za starosnu za muškarce i žene, podizanje dobi za starosnu mirovinu na 67 godina i pooštravanje uvjeta i penalizacije za prijevremenu starosnu mirovinu te poticanje osiguranika na dulji ostanak u svijetu rada. Protive se ukidanju II. mirovinskoga stupa, no ako se donese politička odluka o ukidanju drugoga stupa, to bi trebalo dobro pripremiti. Naime, prestankom uplaćivanja u II. mirovinski stup nastat će negativan učinak na investicijska ulaganja iz novčanih ušteda osiguranika. To bi bilo slabljenje razvitaka tržišnoga gospodarstva te bi uzrokovalo stagnaciju kreditnoga rejtinga zemlje, pa možda i pad. Do 2002. godine Hrvatska je imala samo javni mirovinski sustav utemeljen na tekućim davanjima te se uvođenjem drugoga i trećega stupa krenulo u smjeru privatnoga poduzetništva jer su u zemljama tržišnoga gospodarstva takvi alternativni sustavi bitan čimbenik ne samo socijalne sigurnosti, nego i tržišnoga gospodarstva. Smatraju također da je obvezna uplata doprinosa za II. mirovinski stup zapravo neka vrsta nacionalne štednje, i to individualne, pa bi njezino prelijevanje u državni proračun bilo destimulativno jer bi se time zapravo povećala samo potrošnja umjesto investicije.
Prosuđujući tako suprotstavljena gledišta, postavlja se pitanje tko je u pravu i je li nešto zanemareno ili propušteno. Smatramo da su sindikalni prigovori opravdani. No previše se bave samo pitanjem povećanja starosnih granica bez potanjih razrada. Naime, vezano uz povećanje starosne granice i u tom slučaju izjednačavanje žena s muškarcima, starosna bi granica trebala biti za sve 65 godina, a otvorena za daljnji nastavak rada za one koji mogu i žele raditi. Dakle, 65. godina ne bi smjela bit faktor isključivanja iz procesa rada. Tako bi se dopuštao slobodan izbor produljenja rada u kasnijoj životnoj dobi, prosuđujući pritom uvjete rada i zdravstvenu sposobnost. Dulji rad ne bi se smio posebno dodatno nagrađivati posebnom stimulirajućim povećanjima, kao što je to sada. Sada postojeća najniža mirovina, koja se priznaje ovisno o godinama mirovinskoga staža u različitim visinama, destimulativna je za plaćanje, a time i za prihode proračuna. To se upotrebljava i za neopravdane kritike održivosti I. mirovinskoga stupa obvezne zakonske solidarnosti. Najnižu mirovinu trebalo bi zamijeniti uvođenjem minimalne mirovine, koja bi se trebala priznavati samo za najmanji mirovinski staž i uz ograničavajuće uvjete imovinskoga cenzusa (dakle za najsiromašnije). Sindikati previše šute ili zanemaruju najavljenu tzv. »nacionalnu mirovinu« koja bi brisala razlike između rada u redovitom mirovinskom osiguranju s obveznim plaćanjem svih doprinosa i poreza u odnosu na divlji rad na crno (siva ekonomija), jer bi se takva mirovina priznavala samo na osnovi činjenice posjedovanja hrvatskoga državljanstva i utvrđivanja boravka od najmanje 15 godina na teritoriju Hrvatske. S obzirom na slobodu kretanja i nepostojanje mogućnosti utvrđivanja duljine boravka, to bi se previše zlorabilo.
Argumenti kreatora dosadašnjih reforma i predlagača sadašnjih reforma nisu uvjerljivi ni opravdani. Njihovo načelno branjenje postojanja II. mirovinskoga stupa posljedica je činjenice da su bili kreatori prvih početaka reforme. Shvatljivo je, jer bi odustajanjem priznali da su pogriješili. Ipak pogrješku priznaju mnogi od prvih sukreatora i javno izjavljuju da su se zaletjeli, jer ljudski je griješiti, pa nije sramota priznati grijeh.
