Svi se slažu da su uzroci demografskoga izumiranja brojni i složeni, pa već i »vrapci na krovu znaju« da je jedan od trajnih, dakle važnih uzroka radno-socijalni položaj obitelji, koji određuje mogućnost i stalnost zaposlenja i sigurnost primanja. Nažalost to je posljedica iskrivljenoga podivljaloga kapitalizma, koji uvažava samo interes dobiti pod svaku cijenu, a zanemaruje humanost i obitelj.
Ipak, tomu se problemu može pristupiti i na drugi način, malim koracima. Moguće je početi od dječjih vrtića, koji bi prije svega, ako se želi provoditi neka demografska politika, trebali biti teret države i lokalne zajednice. U krajevima gdje su lokalne zajednice siromašne potrebna je veća skrb države. Prigodne pomoći, iako su dobrodošle, često se rabe kao demagoško sredstvo politike. Zato tim pomoćima valja pridodati i stalne novčane pomoći za djecu u obliku trajnoga prava na doplatak za svako dijete. Treba omogućiti besplatno školovanje do punoljetnosti djeteta, uključujući i prijevoz gdje je to potrebno, te niz drugih olakšica koje čine snošljivijim život obitelji s djecom, posebice s više djece. Sramota je društva da se takve pogodnosti dovode u pitanje. Brojne se stimulativne mjere najavljuju, posebice pred izbore, eventualno neke započnu, ali sve brzo zamre ili se javno odgodi ili odustane, uz obveznu kritiku prethodnih vlasti. Nepobitna je činjenica da se mnoga pitanja koja se tiču obitelji, a posebice položaj žena, majka, udovica i djece, nisu rješavala na zadovoljavajući način. Sve dosadašnje vladajuće strukture pred javnošću žele stvarati dojam da vode posebnu skrb za pojedine dijelove obitelji, ali nisu u praksi to potvrdile.
Evo primjera koji se mogu svrstati u kategoriju pomalo zaboravljene božićne poruke o grijesima struktura. Valja podsjetiti na prve reforme Zakona o radu, koji je stupio na snagu 1. siječnja 1996., koji je uveo u pravni sustav posebno pravo na priznavanje mirovinskoga staža »majke odgojiteljice«.
Posebno izdvajanje takvih majka bilo bi dio politike demografske obnove i pokušaj da se zaustave negativne posljedice sve manjega nataliteta, tj. sve manje rođenih u odnosu na umrle. Taj je Zakon u članku 63. propisivao sljedeće: »Majka sa četvero i više djece ima pravo na status majke odgojiteljice prema posebnim propisima. Zaposlena i nezaposlena žena kada stekne status majke odgojiteljice ima pravo na novčanu naknadu i mirovinsko i invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje i druga prava u skladu s posebnim propisima.«
Nažalost, to je bila samo deklarativna politička parola, koja svojom općenitošću nije davala nikakva konkretna prava majci odgojiteljici, nego je samo upućivala na druge posebne propise (npr. mirovinski) koje je trebalo naknadno donijeti. U praksi je to značilo da takvi propisi mogu biti doneseni u kratkom vremenu odmah nakon toga zakona, ali isto tako moglo se donošenje čekati unedogled, što se i dogodilo pa ta zakonska odredba nikada nije oživotvorena. Čak je u ono vrijeme jedan saborski zastupnik rekao da je ta zakonska odredba samo deklarativno načelo pa zato nije obvezujuća. Poručio je majkama s više djece: »Nemojte nas ozbiljno shvaćati jer mi smo se samo igrali obećanjima.« Bila je to loša poruka zatečenim, ali još više svim budućim majkama.
Njemačka u to vrijeme štiti svaku majku i roditeljstvo. To se potvrđivalo time što se u mirovinski staž priznavalo određeno vrijeme nezaposlenosti (do tri godine) zbog odgoja djece, ali najduže do navršenih 15 godina djeteta. Tako tadašnji njemački »Zakon o mirovinskoj reformi« koji se primjenjivao od 1992. godine priznaje kao mirovinski staž za odgoj djece razdoblje odgoja nekoga djeteta u njegove prve tri godine onomu roditelju koji odgaja dijete. Ne pravi se čak ni razlika između prava otca i majke, nego se staž pripisuje onomu roditelju koji stvarno odgaja dijete pa zbog toga ne radi. U slučaju ako su oba roditelja zajednički odgajala dijete, mogu zajedničkom izjavom odrediti kojemu se roditelju pridodaje staž. Ako roditelji nisu dali zajedničku izjavu, staž se pripisuje majci. Prema tom zakonu, pravo priznavanja staža za odgoj djece primjenjuje se i na strance, odnosno na hrvatske građane zaposlene u Njemačkoj. Mnogi hrvatski gastarbajteri koristili su se tim pravom, a pretežno majke. Postavlja se pitanje zašto hrvatska politika nije pristupila takvomu načinu stimuliranja nataliteta. Izdatci ne bi bili odmah povećani, ali bi dokazivali dugoročnu namjeru države i društva za pomoć pri roditeljstvu. Tako bi provodili određenu trajnu stimulativnu pronatalitetnu politiku. Što je Njemačka time postigla, a Hrvatska propustila?
U njemačkom slučaju država je priznavanjem staža za odgoj djece roditeljima koji zbog odgoja djece nisu radili ostvarila više koristi: 1/ smanjila su se roditeljska bolovanja zbog bolesti djece; 2/ smanjio se pritisak na dječje jaslice i vrtiće; 3/ ostvarivana je psihološka i pedijatrijska prednost cjelodnevnoga roditeljskoga odnosa u odgoju djeteta u njegove prve tri godine; 4/ ne nagrađuje se svaka majka za činjenicu rađanja djeteta, što zlonamjernici svrstavaju u proizvodnju, nego se staž priznaje samo onoj majci odnosno roditelju koji zbog stvarnoga odgoja djeteta ne radi, dakle nagrađuje se odgovorno roditeljstvo. To bi se odnosilo i na faktičnu zatečenu nezaposlenost. Prema tome mirovinski staž za odgoj djeteta ne priznaje se dvostruko dodavanjem na radni staž za isto razdoblje, nego se staž priznaje samo ako nema stvarnoga rada za to razdoblje. Dakle staž za odgoj djeteta priznaje se samo umjesto neostvarenoga radnoga staža – zbog nezaposlenosti.
Nažalost u Hrvatskoj postoji tendencija pojednostavnjivanja i nekritičkoga odbijanja mnogih dobrih rješenja. Tako se pogrješno nudi pojednostavnjeno mišljenje da bi majke trebalo nagrađivati samo za činjenicu rađanja (tisuću eura i sl.), umjesto da država zakonskim odredbama ponudi trajno jamstvo da će podupirati roditeljstvo od rođenja do punoljetnosti djeteta, jer samo se tako ostvaruje dugoročna skrb za roditeljstvo. Prigodne novčane pomoći nisu nikakva trajna pomoć, novac se brzo potroši pa u budućim godinama odrastanja roditelji i djeca ostaju društveno i državno zanemareni. Osim toga propusta, postoji čitav niz problema i zakonskih nedorečenosti koje također ugrožavaju socijalni položaj obitelji u cjelini. Koliko svi takvi promašaji utječu na mlade ljude u donošenju odluke o sklapanju braka i povećanju obitelji? Glavni je krivac ipak dosadašnja pogrješna politika.
