Iznenađuju vrijedni pripadnici novih generacija kao što je Ivan Šćepanović. Za sebe je rekao da je građanin i otočanin, sin roditelja – oca podrijetlom s Brača i majke podrijetlom iz Zagore, ali oboje rođenih u Kaštelima. Dijelu javnosti poznat je kao orguljaš u župi sv. Blaža u Zagrebu. Osim što na Muzičkoj akademiji studira dirigiranje, stipendist dirigent je zagrebačkoga HNK-a. U glazbenim je krugovima prepoznatljiv i po tome što vodi glasoviti zbor »Ivan Goran Kovačić«. Novinarka Jutarnjega lista Ivana Mikuličin smjestila ga je među južnjačke dirigente s obzirom na to da je maestro Ivan Repušić Imoćanin, Ivo Lipanović Korčulanin, a dirigent Nikša Bareza i Loris Voltolini bili su Splićani.
»Zajednički naziv kod svih spomenutih je Dalmacija, ima nešto u tom mentalitetu što nas oblikuje i zbog čega je toliko Dalmatinaca među dirigentima. Mala doza lokalpatriotizma nije loša, ali samo mala«, rekao je u razgovoru za Jutarnji. Opisao je i kako se rodila njegova ljubav prema klasičnoj glazbi. »Prvi doticaj s klasičnom glazbom imao sam u šestoj godini, kad je starija sestra dobila uz knjigu iz predmeta glazbene umjetnosti CD klasične glazbe. I danas se sjećam točnoga redoslijeda tih kompozicija. I kad malo promislim, možda je taj CD utjecao na moj daljnji put i afinitet prema muzici. Među kompozicijama je bio i koral J. S. Bacha ‘Lobt Gott, ihr Christen, allzugleich’ – kompozicija za orgulje koja traje 50 sekunda, a bila je dovoljna da me oduševi taj instrument i da se odlučim za njega.«
Upravo je govoreći o orguljama bio posebno gorljiv: »Orgulje su veličanstven instrument, gledano s nekoliko strana. Prvi je vizualni, drugi akustički, a treći konstrukcijski. Mene je najviše privukao ovaj drugi jer mi je ipak zvuk najbitniji. Orgulje sam studirao na studiju Crkvene glazbe, a zatim na Muzičkoj akademiji, gdje sam diplomirao one godine kad sam upisao studij dirigiranja. Orgulje su bile ‘dirigentski’ izbor. Upravo je taj instrument najsličniji ‘instrumentu’ kojim se u ovoj profesiji bavim – orkestru. S mnogo različitih registara, boja, tonskih visina i njihovih kombinacija, orgulje su tretirane kao orkestar i daju najveću paletu izbora za jednog glazbenika. I zbog toga sam im zahvalan i mislim da ih neću nikada napustiti do kraja. I danas sviram u crkvi sv. Blaža u Zagrebu«, rekao je, spomenuvši da se kod župnika Borne Puškarića upravo restauriraju orgulje, što ga veseli jer će, rekao je, imati instrument na kojem će se moći nakon više desetljeća ponovno koncertirati.
Prvi koncert koji je slušao u Zagrebu bio je Brucknerov »Te Deum«, koji je pjevao zbor kojemu je sada umjetnički voditelj – zbor »Ivan Goran Kovačić«. »Kad dođete iz manje sredine i prvi put čujete takvo djelo, ono vas obuzme i potrese. Znam da sam izišao iz Lisinskoga zadivljen zvukom i veličinom, poglavito zbora. Maestro Kranjčević je zbor ‘Ivan Goran Kovačić’ stvorio u obliku kakva ga poznajemo danas. Njegova je dirigentska figura utjecala na mnoge, međutim na mene ipak nije jer sam u Zagreb došao već kad je bio na kraju karijere. Vještinu i znanje koje posjedujem u ovoj fazi mogu zahvaliti profesorima na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Tomislavu Fačiniju i mom mentoru Mladenu Tarbuku. Dosta je bitan i odlazak na probe koje vode drugi dirigenti. Na tim se probama može toliko toga naučiti o radu s ansamblima, pristupu glazbi, pristupu dirigiranju, različitim tehnikama, kao i o psihologiji ansambla. Zanimljivo je gledati kako nekad orkestar zvuči daleko drugačije jer se u tom tjednu promijenio dirigent. Često, uz pokuse Zagrebačke filharmonije i Orkestra HRT-a, odlazim i u Operu, zbog čega sam i razvio naklonost prema opernoj literaturi«, govori o praksi slušanja.
Iako djeca viših razreda osnovnih škola i srednjoškolci provode previše sati sjedeći na nastavi, iako je Hrvatska u vrhu Europske unije po pretilosti djece – i dalje ima samo zastarjela dva sata tjelesnoga odgoja tjedno.
To je, stoji u tekstu Dijane Jurasić u Jutarnjem listu, bilo prihvatljivo za prošla vremena kada su djeca provodila u igri pola dana na otvorenom. Za to se zauzimaju brojni stručnjaci – a prednjače liječnici, neuroznanstvenici i, jasno, kineziolozi. Iako su mehanizmi nastanka debljine kompleksni i teško je moguće izdvojiti samo jedan činitelj koji je odgovoran za njezin nastanak, nedostatak tjelesne aktivnosti važan je dio te računice. Debljina je velik javnozdravstveni problem u Hrvatskoj i u djece i u odraslih. Istraživanje »Europska inicijativa praćenja debljine djece« pokazalo je da čak 35 posto djece u dobi od osam godina u Hrvatskoj ima prekomjernu tjelesnu masu. To hrvatske osmogodišnjake smješta na visoko peto mjesto po učestalosti prekomjerne tjelesne mase u djece u europskoj regiji. Zanimljivo, na vrhu ispred Hrvatske mediteranske su zemlje Cipar, Grčka, Italija i Španjolska. Dok 90,9 posto osmogodišnjaka tijekom radnoga tjedna u igri na otvorenom provede više od sat vremena, na kraju osnovne škole, u dobi od 15 godina, naviku svakodnevne tjelesne aktivnosti od sat vremena ima tek 17,7 posto njih. To su zabrinjavajući trendovi koji upozoravaju da tijekom školovanja dolazi do svojevrsnoga »učenja« sjedilačkih ponašanja.
