Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (pročišćeni tekst: Narodne novine, br. 49/02) u poglavlju XI. u čl. 104. obvezuje Ustavni sud, osim na praćenje ostvarivanja ustavnosti, i na praćenje ostvarivanja zakonitosti te izvještavanje Hrvatskoga sabora o uočenim pojavama. Takva obveza nije samo deklarativan ukras, pa osim što Ustavni sud izvijesti o nepoštivanju zakona (koji može biti izigravan i pogrješnim tumačenjem), ima obvezu nadzora o tome što je učinjeno da se ispravi nepravda nepoštivanja zakona.
Zato vrijedi ponovno podsjetiti na nepravde učinjene udovicama s maloljetnom djecom, koje su imale pravo na obiteljsku mirovinu, ali se njom nisu koristile zbog vlastitoga zaposlenja, u interesu djece, a kasnije kada su djeca gubila pravo zbog završavanja školovanja, udovicama je pravo odbijano. To je bila posljedica povećavanja starosne granice za obiteljsku mirovinu udovicama za pet godina. Štiteći interese proračuna i države, mirovinsko osiguranje odbijalo je udovice koje su imale pravo na mirovinu, ali ga nisu formalno utvrdile ni koristile zbog zaposlenja. Zaposlenjem, radi čuvanja obiteljskoga standarda, nisu dijelile mirovinu s djecom, što im se osvetilo gubitkom povoljnije obiteljske mirovine, pa čak i neostvarivanjem ikakve mirovine ako nisu imale dovoljno mirovinskoga staža za osobnu mirovinu. Takvi slučajevi sporne primjene zakona bili su česti, a nisu davali dobru poruku ni budućim majkama. Čak je i Upravni sud Hrvatske odbijao njihove na zakonu osnovane zahtjeve, a i svi dosadašnji ministri koji su bili mjerodavni za područje mirovinskoga osiguranja. Ustavni sud također je ignorirao taj problem.
Tako su mirovinska administracija i Upravni sud odbijali zahtjeve udovica za mirovine, a Ustavni sud je tu pojavu ignorirao pa se može reći da su zajednički sudjelovali u ograničavanju mirovinskih prava udovica čak ispod razine dostignuća bivšega poretka. Apsurd je u činjenici da je bivši poredak u svojoj ideologiji zastupao marksističko učenje o obitelji kao privremenoj povijesnoj kategoriji, koja treba izumrijeti, ali je unatoč tomu više štitio odgovorno roditeljstvo, ponajprije udovica kao majki.
Takva bi nepravda možda bila i zaboravljena da se svojedobno Ustavni sud nije »probudio« i dao svoje tumačenje, ali samo za sebe i druge visoke državne dužnosnike, ponajprije za »uvažene« saborske zastupnike. Zato je donesena ustavna odluka o vraćanju prava na povlaštene mirovine, kojom se naglašavala obveza poštivanja i potvrđivanja načela o nezastarijevanju tzv. »stečenih prava«, unatoč činjenici da nisu u određenom trenutku ostvarena. Kada su ukinute povlaštene mirovine saborskih zastupnika, sudaca ustavnoga suda i drugih visokih državnih dužnosnika, ukidanje je vrijedilo samo za buduće slučajeve. Tako su ostali bez prava na mirovinu svi ostali saborski zastupnici, ustavni sudci i državni dužnosnici koji su ispunjavali uvjete starosti i staža za te povlaštene mirovine, ali ih nisu formalno ostvarili jer su i dalje ostali na svojim funkcijama pa im je bila povoljnija njihova sudačka, saborska ili dužnosnička plaća.
Naknadno shvativši da su oštećeni, Ustavni sud je svojom odlukom dao obvezno tumačenje iz kojega proizlazi da se u obnovljenom postupku »zbog promjene pravnoga shvaćanja« treba priznati pravo na povlaštene mirovine i svima koji su ispunjavali uvjete dok je ukinuti zakon bio na snazi. Takva je odluka bila formalno i pravno ispravna, odnosno tumačenje je dano u skladu s osnovnim načelima zaštite stečenih prava i utemeljeno na Ustavu.
U vezi s tim tumačenjem Ustavnoga suda trebalo bi priznati pravo na obiteljsku mirovinu i svakoj udovici koja nije ostvarila pravo jer nije podnijela odmah zahtjev ili je eventualno bila odbijena. Važno je da se pravo na obiteljsku mirovinu prizna samo pod uvjetom da su u času smrti supruga ili u nekom kasnijem razdoblju bili ispunjeni uvjeti za obiteljsku mirovinu koji su bili propisani prema tada vrijedećim odredbama zakona, neovisno o tome što su te odredbe naknadno mijenjane.
Dakle, posebno se još jednom naglašava da iz odluke Ustavnoga suda Republike Hrvatske nesporno proizlazi da bi udovicama koje su ispunjavale uvjete za obiteljske mirovine prema ranijim propisima (iako su ti propisi danas izvan snage) trebalo priznavati prava, čak i unatoč činjenici da su ranije bile pravomoćno odbijane. U tom slučaju prava bi se priznavalo samo ubuduće, ali ne unatrag za već protekla razdoblja. I takvo priznavanje prava na mirovinu bolje je od nepriznavanja nikakvoga prava.
Sve vladajuće strukture, predstavnici političkih stranaka i sindikati puni su domoljublja i zabrinuti nad demografskom katastrofom, a istodobno zanemaruju stvarnu brigu za one koji nose teret podizanja obitelji ili uvažavanje problema roditelja, posebice udovica. Opterećeni smo samo »zakonima tržišta«, koji ne vide čovjeka pojedinca kao člana obitelji. Na kraju, podsjećamo Ustavni sud na citiranu odredu čl. 104. Zakona o Ustavnom sudu i obvezu na praćenje ostvarivanja zakonitosti, ali i sve ostale u lancu društvene i političke odgovornosti, da zbog restriktivnih zakonskih odredaba i pogrješnoga tumačenja udovice kao majke često nisu znale, a ne znaju ni danas, imaju li ili nemaju pravo na obiteljsku mirovinu. Treba im pomoći javnom aktivnošću i nadzorom.
