Mnogim je vjernicima koji su prve godine svojega vjerničkoga života proživjeli u nekoj župi Zagrebačke nadbiskupije, ili već možda u biskupijama koje su nastale njezinim dijeljenjem, dan župnoga euharistijskoga klanjanja, ili »klečanja«, kako se ta pobožnost često tradicionalno naziva, toliko prirodan da ga doživljavaju kao jednu od tradicija opće Crkve. Ipak, nije tako, jer ovakav način pobožnosti nije raširen u cijeloj Crkvi, prema ima nadahnjujući potencijal za sve vjernike i njihove pastire. Opsežan rad o tradiciji »klečanja« u Zagrebačkoj nadbiskupiji, potaknut njezinim dvjema važnim obljetnicama, objavio je svećenik Zagrebačke nadbiskupije liturgičar mr. sc. Tomislav Hačko. Rad pod naslovom »Godišnja euharistijska klanjanja u Zagrebačkoj nadbiskupiji« objavljen je na portalu Zagrebačke nadbiskupije. Njegov je sažetak, kako sadržajni tako i poticajni, autor iznio i za čitatelje Glasa Koncila.
»Uz godinu 1772. vežemo imenovanje za zagrebačkoga biskupa Josipa Galjufa, koji nakon samo godine dana biskupske službe određuje da se po svim samostanskim i župnim crkvama u nadbiskupiji obavlja svagdašnje klanjanje. Na žalost, izvornik te odredbe nije nam ostao sačuvan, ali se zato na tu odredbu biskupa Galjufa 140 godina kasnije poziva biskup Antun Bauer koji u svojoj okružnici od 8. prosinca 1912. godine, dakle na Bezgrješno začeće, primjećuje da se ‘na žalost u nedaći vremena tek u malo crkvi sačuvala ova lijepa pobožnost’, te je odlučio ‘obnoviti i uskrisiti vječno i svagdašnje klečanje, koje je prije 140 godina bilo već u nas ustanovljeno, ali je u većini crkava bilo zaboravljeno’«, iznosi ključne povijesne podatke mr. Hačko.
Moglo je »klečanje« i nakon obnove po nadbiskupu Baueru ponovno pasti u zaborav, ali nije. »Od 1912. godine«, nastavlja svoj prikaz sugovornik, »na crkvenom je i društvenom planu došlo do velikih i mnogih promjena, ali raduje činjenica da se običaj redovitoga godišnjega župnoga klanjanja nije mijenjao. I dalje je ostao prisutan i u novoosnovanim biskupijama, najprije u Požeškoj i Varaždinskoj, a potom i u Bjelovarsko-križevačkoj i Sisačkoj, ali i u župama koje su u međuvremenu osnovane ili se osnivaju. Tako, kada se i osnuje nova župa, uz slavlje župnog titulara i uz dan posvete župne crkve svakoj se župi dodjeljuje i dan kada će u župi biti i redovito župno godišnje klanjanje. U temelju ideje župnih klanjanja želja je da svaki dan jedna župa u nadbiskupiji moli pred izloženim Presvetim Sakramentom ne samo za svoje potrebe, nego i za potrebe nadbiskupije, ali i cijele Crkve i svijeta.«
Sugovornika »raduje činjenica« da pobožnost klanjanja pred Presvetim ne samo da nije blijedjela, nego se i dodatno razvijala tako da je nadahnjivala i druge »formate«, kao što su redovita cjelodnevna klanjanja, poput onoga u kapeli ‘Corpus Domini’ na zagrebačkoj Trešnjevci, tjedna koja se po župama uglavnom održavaju četvrtkom, kao i klanjanja od 24 sata – od 6. lipnja 2022. u župnoj crkvi Blažene Djevice Marije Majke Crkve na Trnovčici i od 25. lipnja 2022. u župnoj crkvi Bezgrješnoga Srca Marijina na Jordanovcu – ili ona od 40 sati, na Veliki četvrtak.
Za kontinuitet koji traje već 110 godina treba zahvaliti svijesti vjernika i pastoralnoj osjetljivosti svećenika, ali i poticajima »svih zagrebačkih nadbiskupa koji su naslijedili nadbiskupa Bauera, počevši od blaženoga kardinala Alojzija Stepinca pa do kardinala Franje Šepera, kardinala Franje Kuharića te sadašnjega nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića«.
Nakon informativnoga dijela razgovora mr. Hačko se osvrće na neke bitne aspekte tri stoljeća stare pobožnosti. Prije svega je zanimljiv način na koji je započeo svoj rad o »klečanju«, podsjećajući na praskozorje čovjekova postojanja, tj. na Božju riječ kako nije dobro da čovjek bude sam. Ne krije li se možda tu tajna zašto euharistijsko klanjanje ne samo da preživljava, nego je doživjelo svojevrsnu renesansu među mladim naraštajima? »Čovjek se tijekom života suočava s raznim strahovima, no strah s kojim se čovjek najviše boji suočiti jest strah od samoće. I koliko god se čovjek bojao da u svom životu ostane bez blizine drugoga čovjeka, najveći je strah za čovjeka onaj kada se osjeća napuštenim od Gospodina. Najbolji primjer za to su nam patnje opisane u Knjizi o Jobu. Zato tako utješno na čovjeka djeluju Gospodinove riječi: ‘I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta’ (Mt 28, 20). A da je Gospodin ostao vjeran tomu svojemu obećanju, svjedoči nam svako(dnevno) euharistijsko slavlje«, kaže sugovornik. Euharistijsko je klanjanje svojevrsni produžetak euharistijskoga slavlja, kaže mr. Hačko te citira »Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji«, gdje se kaže da je riječ o pobožnosti koja »potiče vjernike da padnu ničice pred svetu euharistiju, privlači ih da dublje sudjeluju u vazmenom otajstvu i da sa zahvalnošću odgovore na dar onoga koji svojim čovještvom neprestance ulijeva božanski život u udove svoga Tijela«.
Kad se čitaju detaljne popratne liturgijske upute koje je nadbiskup Bauer uputio župnicima o tome kako organizirati klanjanje, čitatelj se suočava s jezikom rubrika iz nekoga sasvim drugoga vremena, koji mu se čini čudnim, dalekim. No kad se pročita tekst okružnice, on je uza sve kićaste stilske figure onoga vremena topao i blizak te bi mirne duše i danas mogao biti objavljen ili pročitan. Komentirajući tu napomenu, mr. Hačko se najprije koristi konstitucijom Drugoga vatikanskoga sabora o svetoj liturgiji »Sacrosanctum concilium« koja u broju 24 naglašava da se liturgija »sastoji od nepromjenjivoga, božanski ustanovljenoga dijela te od dijelova koji su podvrgnuti promjenama; oni se tijekom vremena mogu ili čak moraju mijenjati ako se u njih možda uvuklo ono što manje dobro odgovara unutrašnjoj naravi liturgije ili je postalo manje prikladno«. »Tom se obnovom tekstovi i obredi moraju tako urediti da jasnije izraze svetinje koje oni označuju te da ih kršćanski narod, koliko je to moguće, uzmogne lako shvatiti i u njima sudjelovati punim, djelatnim i zajednici svojstvenim slavljem.«
Nakon citiranja koncilskoga teksta sugovornik kaže: »Zašto onda možemo reći da sve ono o čemu piše nadbiskup Bauer vrijedi i danas? Zato što je nauk Crkve o euharistiji od početka pa sve do danas ostao nepromijenjen, odnosno i dalje ispovijedamo s istim žarom, vjerom, nadom i ljubavlju sve ono što je tako lijepo sažeo u svom himnu ‘Klanjam ti se smjerno’ sv. Toma Akvinski.«
Razgovor o župnim »klečanjima« završio je željom autora rada o dugoj povijesti te pastoralne inicijative da »i dalje u našim župnim crkvama i zajednicama odzvanjaju pjesme ‘Svet, svet, svet’, ‘Divnoj, dakle, tajni ovoj’ i ‘Ne ostavi nas nigdar’«. I njegovim upućivanjem na dio iz bogate duhovne ostavštine bl. Alojzija Stepinca čije je riječi citirao: »Središte naše pobožnosti i glavni predmet naše ljubavi mora biti Isus Krist u Presv. Oltarskom Sakramentu. Pobožnost prema Presv. Euharistiji najmoćnije je i najsigurnije sredstvo za obnovu svake župe. Nikada naime neće u Župi procvasti pravi kršćanski život, niti će u ljudima proplamsati oganj ljubavi Božje ako se srca ljudska ne griju na vatri ljubavi Presv. Srca, što neprestano boravi u našim tabernakulima pod skromnim prilikama kruha. Jedino onaj ima život i ljubav u sebi koji se hrani kruhom Života i koji se grije na vatri božanske ljubavi.«
