Za ovogodišnji 62. teološko-pastoralni tjedan u Zagrebu koji se održava od 25. do 27. siječnja može se reći da je svojevrstan hod prema međunarodnomu teološkomu simpoziju u Rimu, koji će se održati u veljači na temu »Za jednu fundamentalnu teologiju svećeništva« u organizaciji Kongregacije za biskupe, sa sudjelovanjem najboljih teoloških stručnjaka s papinskih i drugih sveučilišta, pod pokroviteljstvom pape Franje. Ususret 62. TPT-u dogodio se iskorak jer s većinom predavača u suradnji Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu kao organizatora i Glasa Koncila napravljeni su intervjui u kojima su oni svoje teme povezivali i u kontekstu sinodskoga puta Crkve, koji papa Franjo vidi kao zadaću koju Bog traži od Crkve u trećem tisućljeću. Izvatke iz tih intervjua sada ekskluzivno donosimo na ovom prostoru, a u cijelosti biti dostupni u programskoj knjižici.
»To što se Crkva uvijek nanovo mora suočavati s novim problemima ne treba nas čuditi. Njezino je poslanje, u svakom povijesnom kontekstu, pokazivati svijetu putove ostvarivanja kraljevstva Božjega i preobrazbenu snagu vjere. Čovječanstvo se mijenja kada prihvaća Duha Svetoga, kada ispovijeda vjeru u Krista, kada zaziva Oca. To je sigurnost koja pokreće Crkvu da djeluje u povijesti i omogućuje joj da se s povjerenjem suočava s raznim problemima koje određuje kultura jednoga doba. Koja su područja u kojima je današnja Crkva pozvana pružati svjedočanstvo o Kraljevstvu? Ovaj simpozij želi dati ispravan naglasak ministerijalnomu svećeništvu i dužno priznanje općemu svećeništvu vjernikâ. Tema je važna jer smo suočeni sa zabrinjavajućom krizom identiteta, a kad nema sigurnoga identiteta, ne može se prepoznati Božji poziv, stoga postoji kriza zvanja. Ali više od krize zvanja treba nas izazivati kriza identiteta: danas treba redefinirati istinu o svećeništvu kao alter Christus i o svećeništvu kao konstitutivnom u službi Božjemu narodu. Simpozij ima želju ponuditi sadržaje i sredstva za usmjeravanje promišljanja o teološkom i ekleziološkom temelju kako ministerijalnoga svećeništva tako i općega svećeništva krštenikâ kao službe zajedništva u zajednici.«
»Govoriti danas o svećeništvu između tolikih teškoća i dilema s kojima se susreće Crkva u svom sadašnjem povijesnom hodu, znači dotaknuti se duše Božjega naroda i osjetiti bilo njegova srca. Svećeništvo nije na marginama Božjega naroda ni samo jedno od pitanja s kojim se danas susreće Crkva. Unutar Božjega naroda koji je Krist Gospodin, veliki svećenik uzet od ljudi, učinio ‘kraljevstvom i svećenicima Bogu i svome Ocu’ (Otk 1, 6; usp. 5, 9-10) kako bi svi koji su kršteni bili posvećeni te prinosili duhovne žrtve (usp. 1 Pt 2, 4-10), ‘ministerijalni svećenik odgaja i vodi svećenički narod, vrši euharistijsku žrtvu u Kristovoj osobi te je u ime svega naroda prinosi Bogu’ (LG 10). Pitanje svećeništva zapravo je pitanje identiteta Crkve jer svi krštenici, kako bi mogli vršiti svoju službu kraljevskoga svećeništva, imaju potrebu svećeničkoga posredništva Krista koji je prisutan i djelotvoran upravo kroz ministerijalno svećeništvo. Važnost ove teme upravo je u tome što nas poziva u ova vremena u kojima svjedočimo skandalima koji potresaju Crkvu i podjelama u društvu, no i sve većoj globalizaciji i sekularizaciji, da se osvrnemo na najbitnije, a to je stvarnost Božje prisutnosti u svijetu te Kristovo posredništvo i naše udioništvo u njemu.«
»Crkva je povijesna stvarnost, koja ima svoj povijesni hod i navjestiteljsku dimenziju u svim razdobljima ljudske povijesti od njezinih početaka. Međutim promjene, teškoće, pitanja i dileme uvijek su bile stvarnost koja je zahvaćala Crkvu u njezinu poslanju u svijetu. Crkva jest božanska stvarnost, ali u isto vrijeme i ljudska, a jedno od ključnih obilježja crkvenoga života, rada i navještaja jesu svećenici. Postkoncilska Crkva već se desetljećima, osobito u zapadnim društvima Europe i Sjeverne Amerike, susreće s velikim opadanjem svećeničkih zvanja, napuštanjem svećeničkoga poziva i naposljetku sa snažnom krizom identiteta svećenika. Bez obzira na to što je Koncil progovorio o sveopćem svećeništvu Božjega naroda, on je posebno istaknuo ulogu ministerijalnoga svećeništva koje spada na bit Crkve i njezina posvetiteljskoga poslanja. Teološko-pastoralni tjedan u fokus stavlja jednu kritičnu, ali nužnu temu, koja bitno obilježava život i identitet Crkve i njezinu bit. Svećenički poziv ne treba nanovo definirati ni redefinirati, on je poznat, nego ga nanovo početi formirati.«
»Ove je godine tema svećeništvo, čime se i TPT želi staviti u kontekst sinodskoga puta, koji se događa u mnogim mjesnim Crkvama i na koji papa Franjo poziva. Svakako nam i ova tema 62. TPT-a želi ponuditi i nove perspektive za budućnost kroz različite oblike shvaćanja svećeništva jer to je tema koja je uvijek dinamična i nikada je ne možemo privesti kraju ili jednostavno zatvoriti. Uvijek zahtijeva nova promišljanja, nova obrađivanja, pa i podsjećanja na ono što nam se možda čini poznatim. Ne smijemo zaboraviti da dokumenti crkvenoga učiteljstva govore o početnoj i trajnoj svećeničkoj formaciji. Ovo je i prilika za realizaciju one trajne formacije čija je svrha dublje zahvaćati u cijeli svećenikov život i djelovanje u vjernosti primljenu daru ministerijalnoga svećeništva predstavljajući se kao život koji trebamo živjeti kao Kristovi učenici.«
»Pitanje svećeništva u Crkvi nije nešto novo jer o tome se promišljalo na različitim razinama u svim periodima Crkve, a intenzivnije na Drugom vatikanskom saboru i nakon njega. Poslije Koncila pape, sinode i različite kongregacije dali su svoj velik doprinos razumijevanju uloge i mjesta svećenika u Crkvi. Ipak, promjene u Crkvi i u društvu jako su brze te treba i sada u promjeni epohe ponovno promisliti kako u naše doba svi članovi Tijela Kristova u međusobnoj suradnji mogu bolje svjedočiti vjeru i širiti radosnu vijest. Ministerijalni službenici imaju sigurno posebnu karizmu u Tijelu Kristovu, no posebnu karizmu ima i svaki član Tijela Kristova. Vjernici laici imaju mnoge karizme u kojima uvelike nadilaze zaređene službenike Crkve. Upravo je sinodalnost put koji trebamo slijediti – da svatko bude ono što jest. U Crkvi svi trebaju otkriti svoje mjesto i biti upravo ono što jesu. Postoje brojne mogućnosti uključivanja laika u brojne strukture kojima do sada nisu imali pristupa. To bi se sigurno moglo i trebalo učiniti.«
»Još od prvih kršćanskih vremena kada su crkveni oci promišljali o naravi Crkve, istaknuli su da pastiri, svećenici i đakoni čine konstitutivni dio Crkve. Možemo istaknuti barem dvije teškoće s kojima se suočava univerzalna Crkva: problem autoriteta ili zlouporabe pastirskoga i svećeničkoga položaja, moći i povjerenja vidljiva kroz seksualna zlostavljanja te financijsku zlouporabu, a s druge strane sve veći manjak duhovnih zvanja i svećenika, što osobito vrijedi za razvijene zemlje. Korijeni ove krize nalaze se u krizi vjere u Boga, što se onda prelijeva na krizu vjere u Crkvi, koja za sobom vuče krizu navještaja, pastorala, odgoja i obrazovanja. Tu dolazimo do sljedećega problema koji je širok, ali zahvaća i svećenike, a to je određen osjećaj izgubljenosti, kod nekih napuštenosti, snažan osjećaj usamljenosti. Kao što je potrebna neprestana obnova i pročišćenje Crkve (Lumen gentium 8), tako je potrebna i neprestana obnova i pročišćenje svećeništva kako bi ono što više odražavalo lik Uskrsnuloga u konkretnoj crkvenoj zajednici.«
»Neki naraštaji imali su priliku živjeti ne samo u epohama koje su bile ispunjene promjenama, nego i u promjenama epohe. Mi smo naraštaj koji svjedoči promjeni epohe, tj. promjenama koje su toliko sveobuhvatne i intenzivne da od nas traže ponovno promišljanje o svim velikim temama kršćanstva, pa tako i o službi i životu svećenika. Platonistički svijet koji je od Origena do Rahnera podržavao našu teologiju, svijet primata vječnosti nad vremenitošću, duha nad tijelom, razuma nad voljom i osjećajima – razlomio se. Osim toga, ne samo velike riječi kršćanstva, nego i stvarnosti koje označuju postale su nam strane. Do Koncila je Crkva u ispovjedaonici i za ambonom redovito govorila o stvaranju, grijehu, križu, predodređenju, a danas su te kategorije preživjele tek kao uspomena. Jesmo li svjesni tih promjena? Još važnije, jesu li procesi kojima svjedočimo gubitak ili oslobođenje? Možda su poziv na otkrivanje biti kršćanstva? Mislim da sve navedeno govori u prilog tomu da jedan teološki simpozij posvetimo svećeništvu i njegovoj preobrazbi, tj. otkrivanju biti svećeničkoga poziva u promjeni epohe.«
»Možemo reći da je integracija psihoseksualne i duhovne dimenzije dinamičan proces koji traje cijeli život od rođenja do smrti. Psihoseksualna integracija progresivna je kombinacija svih elemenata koji sačinjavaju mentalnu, emotivnu i seksualnu dimenziju našega života, tako da u svakom stadiju života osjećamo, mislimo i djelujemo kao zrele osobe. Takva integracija obuhvaća dinamičan međuodnos spolnih poriva, osjećaja, iskustava, okolnosti, zadaća koje se trebaju postići u svakom stadiju, svjesnost i odluke koje nas vode prema zrelim i brižnim odnosima. Sljedećih šest činitelja čini temelj procesa psihoseksualne integracije: fizički, kognitivni, emotivni, socijalni, moralni i duhovni činitelji. Kada se svi ti činitelji dobro slažu i međusobno su uravnoteženi, osoba može dobro funkcionirati, ispuniti svoje temeljne potrebe i unutarnje potencijale te možemo reći da je ta osoba postigla psihoseksualnu integraciju, tj. zrelost. Psihoseksualna integracija odnosi se na sve osobe i važna je za sve osobe koje žele postići zdrav, zreo i uravnotežen život, a ne samo za posvećene osobe.«
»Prije svega valja izraziti zahvalnost i blizinu papi Franji, ali i cijeloj Crkvi, na ovoj inicijativi i spremnosti da se otvoreno razmišlja i raspravlja o svećeništvu danas. Ovdje, vjerujem tako, postoje mnogi pojedinačni razlozi koji se odnose na djelovanje svećenika danas. No ne možemo se oteti dojmu da je navedena inicijativa u potpunom skladu i duhu s Drugim vatikanskim koncilom i pastoralnom konstitucijom o Crkvi u suvremenom svijetu. Dosadašnji govor i pozivanje na navedenu konstituciju uglavnom je bio preopćenit, tj. govor je bio usmjeren prema životu i djelovanju Crkve u svijetu općenito, a sada ono ide puno dalje i dublje zahvaćajući i kler u raznim okolnostima djelovanja. Stoga se može doživjeti kako se kontekstom svećeništva i svećeničkoga života želi progovoriti o onom što je sastavni i neodvojivi dio svećeničkoga života – poslanje, te da je poslanje također zahvaćeno i oblikovano, pa i na neki način uvjetovano, celibatom.«
»Promišljanja o položaju žena u našoj Crkvi u Hrvatskoj nema puno. No ipak se primjećuju neki pomaci, kako u promišljanju tako i u životu. Dolaskom demokracije i slobode djelovanja Crkve u društvu ženama su se također otvorile mnoge mogućnosti djelovanja u Crkvi i u ime Crkve u društvu. Žene djeluju kao vjeroučiteljice u školama i katehistice u župama, angažirane su u karitativnom djelovanju, u medijima, u nekim oblicima dušobrižničkoga djelovanja, u crkvenim pokretima i udrugama. Mnoge žene ravnateljice su katoličkih ustanova (katoličkih škola, dječjih vrtića, domova, Caritasa, biskupijskih ureda za vjeronauk, ureda za tisak, za obitelj itd.), profesorice su teoloških znanosti na fakultetima i drugih znanosti na Katoličkom sveučilištu. U mnogim drugim zemljama i mjesnim Crkvama žene su izrazito aktivne u različitim crkvenim službama koje im mogu biti povjerene, a to su praktično sve osim onih za koje se traži sveti red: predvođenje euharistijskoga slavlja te podjeljivanje sakramenta pomirenja i bolesničkoga pomazanja.«
»S tematsko-radnim naslovom sljedećega Teološko-pastoralnoga tjedna htjelo se nanovo promisliti o svećeništvu, što i kako bi valjalo učiniti in concreto u komunikaciji i djelovanju s obzirom na kontekst ponajvećma sekularizirane društveno-kulturne zbilje koja, ako joj želimo sasvim empirijski pristupati, odaje sve veći dojam očite razlike, dakle aktualne društvene ili opće svijesti, ne samo od onoga specifično temeljno kršćanskoga u razumijevanju čovjeka i svijeta, nego i vjerskoga ili transcendentnoga općenito. To je stvarnost u kojoj živimo i stoga je smatrano potrebnim da uz sve već izrečeno o svećeništvu u crkvenim dokumentima, također i uz njihovo nesumnjivo prihvaćanje, trebalo bi dalje tragati za poveznicama s tom konkretnom, veoma složenom, razvojnom i dinamičnom suvremenom društvenom zbiljom.«
»Tema svećenika i svećeničke službe u Crkvi danas prikladna je za promišljanje Teološko-pastoralnoga tjedna ne zato što bi svećeništvo danas bilo ‘u krizi’ s obzirom na pad broja svećenika u svijetu, nego ponajprije iz razloga što uloga svećenika u životu i poslanju Crkve biva sve nejasnija, sve nemoćnija pred novim zahtjevima vremena, a prema nekima i nadomjestiva drugim oblicima služenja. Nameće se pitanje stoji li rješenje sadašnjih unutarnjih teškoća Crkve u nadomjesnim oblicima svećeništva, u promjeni paradigme svećeničkoga života ili pak u promjeni paradigme pastoralnoga služenja, koje otvara nova područja djelovanja i zahtijeva oblike suradnje i služenja. Lakše je podleći ‘izazovima’ svijeta i pokušati dati ‘trenutačno zadovoljavajuće odgovore’ na aktualna društvena i pastoralna pitanja nego – u vjernosti evanđeoskomu poslanju – pitati se koliko Crkva danas uspijeva postavljati pitanja, propitivati i izazivati svijet evanđeoskom novošću. Svećeništvo nije tek odgovor na potrebe ljudi. Ono, jer izrasta iz božanskoga plana spasenja, treba ostati ‘izazov svijetu’ za ono što se ne razaznaje uvijek kao potreba i kao moguć put svetosti.«
»Upravo zbog mijena, teškoća i dilema koje ne zaobilaze ni svećenika, nužno je poticati prodornija promišljanja u kojima se stvarnost crkvenoga života ne će zaobilaziti, nego će joj se hrabro i iskreno pristupiti. Drugo, živimo u kulturi u kojoj se sve hoće odmah i sada, gdje raste potrošački mentalitet, gdje se gubi interes za ponudu smisla i inteligenciju srca, a crkvena ponuda ima sve manje tržište. Suludo bi bilo misliti da bi svećeničkim ređenjem netko dobio omotač koji bi ga štitio od vanjskih utjecaja ili bi činom ređenja, kao po nekom automatizmu, mogao održati svijest i volju u idealnom stanju, a nagone i emocije u svojevrsnoj klauzuri. Koncil je sigurno izazvao promjene u življenju župničke službe. Jesu li one duboke i plodonosne, drugo je pitanje. Čini mi se da je u nas devedesetih došlo do postupnoga zaborava Koncila, što se vidi po slabljenju dijaloga u Crkvi i okretanju besplodnim tradicijama. Zato mi se čini razumljivim da su danas mnogim svećenicima koncilski naglasci o svećeništvu sve manje zanimljivi.«
»Svećeništvo je uvijek svećeništvo Crkve. I ono je samo jedna od brojnih služba unutar jedinstvenoga tijela Crkve. Mnogi problemi svećeništva, pa i oni s kojima se svećeništvo danas suočava, proizlaze iz krivih eklezijalnih postavaka, prepoznaju se i očituju u takvim postavkama. Zato je u bavljenju tom problematikom važno uvijek ponovno krenuti od kršćanske ekleziologije. A prema toj ekleziologiji Crkva bi trebala biti zajedništvo utemeljeno po uzoru na zajedništvo Presvetoga Trojstva. Stoga je razumljivo da se ekleziologija, promišljajući svoja unutarnja pitanja, treba vraćati na promišljanje osoba i naravi kakvim se bavi trinitarna dogma.«
