Tema 63. teološko-pastoralnoga tjedna, koji se održava od 24. do 26. siječnja u Zagrebu, nosi naslov »Crkva u službi otpornosti pojedinaca i zajednica: prilike, vizije, otpori«. Zašto ta tema? Višestruka pogođenost različitim krizama (egzistencijalna kriza, kriza kulture, ekonomska kriza te situacijske krize kao što su pandemija, potres, rat, migracije itd.) i raznorazne kulturne i društvene promjene (sve jači javni utjecaj rodne ideologije, polarizacija zajednica i politika po pitanju pobačaja i sl.) koje su rezultat moralne krize, krize vjere i krize identiteta, izazvale su u pojedinaca i zajednica duboku uznemirenost koja je rezultirala snažnim osjećajem bespomoćnosti, straha, beznađa i besmisla te uvelike utječu na obiteljsko, društveno i crkveno raslojavanje. Upravo je pojam »otpornosti« postao jedan od središnjih pojmova kojima se opisuju potrebne vrline pojedinaca i zajednica u vremenu krize – stoji u uvodniku knjižice intervjua s predavačima Tjedna.
Tri najhitnije potrebe koje Katolička Crkva može osloviti kao posljedice duhovne i kulturne krize jesu potreba za zajedništvom, potreba za smislom i potreba za formacijom, osobito u vrlinama. S toliko nesigurnosti i patnje u svijetu prirodno je da se ljudi osjećaju izgubljeno, usamljeno i odvojeno od svoje vjere i svojih zajednica. Crkva može ponuditi osjećaj zajedništva i potporu, osjećaj pripadnosti i povezanosti, kao i duhovno vodstvo te učenje koje može pomoći pojedincima da pronađu smisao i svrhu u teškim vremenima.
Ako je doista, prema starom skolastičkom razmišljanju, ljudsko biće jedno u zbiljnosti, ali mnoštveno u mogućnosti, čini se da bi mu kriza mogla pomoći u tome da, razumijevajući vlastitu konačnost, uozbilji svoje izbore, tj. način na koji iz mnoštva različitih mogućnosti bira samoga sebe. To je izabiranje, osobito u vremenu krize koja pritišće egzistencijalnim izazovima i prioritetom preživljavanja, najčešće nesvjesno ili se odvija iz slobode sužene okolnostima. Pozivajući se baš na neizbježnost te ljudske krhkosti, Pascal je promatrao čovjeka kao »trsku koja misli«. Moć krize možda se najizraženije ogleda u njezinim autokratskim navikama: ona kao da poručuje da je upitno hoće li za nas postojati vrijeme izvan njezine vlasti ili će se ona nastaviti produbljivati samo mijenjajući pojavne oblike. Tu je prostor vjere jer ona naviješta horizont iznad horizonta krize. To dokidanje svojevrsne apsolutnosti krize također pretvara krizu u priliku za novo započinjanje snagom u krizi preispitanih temeljnih vrijednosti, izbora i odluka.
Želimo li najkraće opisati sadržaj Staroga zavjeta, to bi se moglo učiniti sintagmom »krizna književnost«. Naime najveći dio Staroga zavjeta, uključujući Petoknjižje, povijesne knjige, proroke, psalme, tužaljke, izravno je ili neizravno povezan s glavnom traumom u biblijskoj povijesti, a to je bio pad i uništenje Jeruzalema 587. pr. Kr. te babilonsko sužanjstvo koje je potom uslijedilo. Sve glavne starozavjetne tradicije – proročka, deuteronomistička, svećenička – svaka na svoj način, suočile su se s neizrecivom katastrofom koja je tada pogodila židovski narod, pokušale joj naći razloge i smisao, kao i mogućnosti za budućnost nakon sloma. Kao primjer otpornosti u najteže vrijeme starozavjetne povijesti ističe se lik proroka Jeremije.
Krist je »evanđelje vječno« (Otk 14, 6) i »jučer i danas isti je – i uvijeke« (Heb 13, 8), ali njegovo bogatstvo i njegova ljepota neiscrpni su. On je uvijek mlad i stalni izvor novosti. Svaki put kada se trudimo vratiti se izvoru i ponovno otkriti izvornu svježinu evanđelja, javljaju se novi putovi, kreativne metode s različitim oblicima izraza, rječitiji znakovi, riječi bremenite novim značenjem za današnji svijet. Zapravo, svako evangelizacijsko djelovanje uvijek je »novo«. Tradicionalna metoda »lectio divina« ostaje i bit će nepresušan izvor za hod sa Svetim pismom na koji treba neprestano upućivati vjernike, ali pozvani smo osuvremenjivati naš odnos s Biblijom. Brojni su načini na koje je moguće Bibliju utkati u osobni i vjernički život u današnje vrijeme: od samoga cjelovitoga čitanja, različitih kateheza, biblijskih tribina i susreta do biblijskoga pastorala, a osim osobnoga čitanja poželjno je i razmatranje Biblije u obiteljima.
Koliko god to može biti neka naznaka stanja, Crkva nikada nije funkcionirala na način prebrojavanja vjernika. Broj može nešto značiti, ali isto tako može ne biti mjerilo pastoralnoga rada, a još manje kvalitete crkvenoga života. Gospodin Isus je započeo svoje djelovanje neopterećen brojem, premda je želio cijelomu svijetu navijestiti radosnu vijest. Njegov navještaj nije ovisio toliko o broju koliko o kvaliteti navjestitelja. Ista je stvar i danas. Crkva je inače u svojoj biti zajednica jer je Isus želio oblikovati pravu zajednicu. Ta je zajednica jedna velika obitelj, ali je i narod. Ukoliko je župa Crkva u malom, utoliko se Crkva i danas treba usredotočiti na to da izgrađuje župu, to jest da nađe pravu mjeru i pravi način izgradnje i oblikovanja župne zajednice. Župa ni u kojem slučaju nema alternativu. Ako u nekim sredinama ili situacijama dođe do toga da župa ne bude mjesto živoga svjedočenja i prenošenja vjere, zadaća je mjesnih pastira da poduzmu sve kako bi ona to bila.
Političko djelovanje kršćana ne smije se svesti samo na sudjelovanje u »kulturnim ratovima« o pobačaju i istospolnim brakovima. Kršćani trebaju biti aktivni u stvaranju ekonomskih i socijalnih politika, politika zaštite okoliša, demografske i obiteljske politike. Kršćani se ne smiju izolirati od demokratskih institucija i procesa. Djelovanje međunarodnih organizacija poput Vijeća Europe nije lišeno ideološke pristranosti i često je vođeno spomenutim idejama individualističke i kozmopolitske kulture koje teže iskorjenjivanju društvenih norma povezanih s kršćanstvom. I u tom slučaju ne treba se izolirati, nego se koristiti demokratskim mehanizmima za zaštitu vlastitih vrijednosti. Važno je kloniti se teorija o međunarodnim urotama protiv kršćana. Kao što ističe Željko Mardešić, čovjek koji je opsjednut idejom o svjetskoj opasnosti i sveopćoj zavjeri prestaje ustvari vjerovati u Božju moć i predaje se silama zla, nasilja, poraza i smrti.
Iako je upravo odgoj mlađih naraštaja jedan od ključnih zadaća odrasle dobi, u odraslih primjećujemo nedostatak odgojne odlučnosti i djelotvornosti. Odrasli kao da su se odrekli svoje zadaće i svoje odgovornosti odgoja mlađih naraštaja. Mnogi su se roditelji odrekli svojega roditeljskoga autoriteta, smatrajući da mladi ne moraju biti ovisni o autoritetu, nego trebaju biti samostalni. Bez jasnoga autoriteta odgojitelja, međutim, teško će se mladi razvijati u cjelovite, zrele ljude sposobne suočiti se s izazovima života. Želimo li sretnu i dobro odgojenu djecu i mlade, ne možemo se odreći teške i mukotrpne zadaće odgoja. Jedan od temeljnih problema odgoja djece i mladih općenito, a osobito na području vjerskoga odgoja, leži u postojanju raskoraka između riječi odgojitelja i njegova konkretnoga životnoga primjera. Ako Bog, Crkva, molitva i ljubav nisu važni za roditelje, mladi ne će uspjeti prepoznati i prihvatiti važnost tih vrijednosti za vlastiti život.
Naše je iskustvo da prevladavaju zbunjenost i nesnalaženje. S jedne bi strane većina željela nekako pomoći jer osjeća kršćanski poziv da to učini, a posebno glasno tu odjekuju neumorni pozivi pape Franje na otvorenost i altruizam. S druge strane tu je strah od nepoznatoga, koji uvjetuje oprez i želju za distancom. Počnemo li analizirati taj strah od nepoznatoga, uočavamo kako smo redovito nepoznanice ispunili nizom svojih zaključaka koji nemaju temelja u stvarnosti, nego služe kao opravdanje naše distance. Godine 2015. najupečatljivija je bila ideja o infiltriranim teroristima među migrantima, koji će u sljedećim godinama izvesti niz terorističkih napada. Slično tomu, tvrdilo se kako je riječ o ljudima koji će uništiti socijalni sustav zemalja koje ih ugoste, ili će pak islamizirati Europu i uvesti šerijatska pravila u dijelove u kojima postanu dominantni. Ni jedna od tih tvrdnja nije se pokazala točnom, no i dalje se nameću kao vrlo efikasni obrambeni mehanizmi naše neaktivnosti.
Nažalost, posljednjih smo godina kao Crkva dopustili da migranti ispadnu iz našega fokusa, iako je često riječ o tragičnim sudbinama ljudi koji prolaze kroz naše krajeve, u brojevima koji su golemi. Umjesto nas, u fokus su ih stavili poslodavci, koji po novim zakonskim uredbama gotovo samostalno određuju koji im profil migranata odgovara kako bi ih angažirali. Najčešće su to nisko plaćeni radnici u turizmu i građevinarstvu, koji obavljaju poslove za koje Hrvati nisu zainteresirani. Uz poslodavce, migranti su u fokusu nevladinih organizacija, najčešće onih s kojima Crkva nema iskustvo suradnje. Oni su redovito apelirali na teška kršenja ljudskih prava koja su se događala na našim granicama s BiH i Srbijom, što su u više navrata potvrdile i neovisne istrage stranih institucija i tajne istrage novinara. Crkva ima poslanje nasljedovati dobroga Samarijanca, tj. učiniti se bliskom čovjeku u nevolji.
Današnje krize, preobrazbe moralne svijesti suvremenoga čovjeka, imaju svoj povijesni, kulturološki, filozofski, teološki kontekst koji je sjajno opisan u knjizi »Metamorfoze kulture« prof. T. Matulića te nam daje dragocjene uvide u stanje postmodernoga subjekta koji ponajprije trpi od sindroma čovjeka bez osobina i difuznoga identiteta. Također, papa Franjo je u »Evangelii gaudium« dao jasnu dijagnozu suvremenoga stanja Crkve i izazove koji se pred njom nalaze, ali i načina na koje može graditi svoju otpornost kako i sama ne bi bila žrtva pogrješnoga antropocentrizma, praktičnoga relativizma, zagušljive imanencije. Upravo nas je papa Franjo podsjetio da Crkva svoju otpornost treba razvijati iz vjernosti vlastitomu identitetu i pologu istine koju je primila od Isusa Krista, u plodnu dijalogu s novim povijesnim situacijama, krizama i izazovima otkrivati koliko je vrijedno i dragocjeno ljudsko dostojanstvo.
Bl. John Henry Newman zapisao je 1834. sljedeće zanimljive riječi: »Čitavi tijek povijesti kršćanstva obilježen je nevoljama i neredima. Svako se stoljeće čini sličnim prethodnomu, a onima koji u njemu žive čini se kao gore od svih prethodnih. Crkva je trajno bolesna… Čini se kao da vjere nestaje, da se raskoli šire, svjetlo istine blijedi, a vjernici su raspršeni. Krist se uvijek nalazi u posljednjoj agoniji.« Krize u koje Crkva zapada proizlaze iz naravi njezina poslanja, odnosno iz Gospodinova naloga da se za njega svjedoči »do nakraj zemlje« te da svi narodi postanu njegovi učenici. Naime, Crkva svoje poslanje obavlja u svijetu koji se često pokazuje protivan kršćanskoj poruci. Odatle i potreba da se Kristova poruka priopći na način da bude prihvatljivija, razumljivija onima kojima se navješćuje. Nažalost, ta potreba često zna postati napast, u smislu da se navješćivanje Kristove poruke pretvori u prilagođavanje, što nerijetko vodi do izdaje te poruke.
Usmjerio bih se na riječ suosjećanje (compassio). Suosjećanje je spremnost otvorenih se očiju susretati s patnjom drugih ljudi, razumijevati je, biti motiviran nešto učiniti te na kraju i olakšati patnju ljudi. To je egzistencijalna izloženost pred patnjom drugih, to je Božji »Evo me« (hineni), koji odjekuju u egzistenciji vjernika i svećenika svaki put kada spremno gledamo u lice patnika i dopuštamo da nas ista patnja ne ostavlja ravnodušnim, nego budi u nama spremnost liječiti »boli« drugih ljudi. To je radikalna novost koja čini novim svakoga čovjeka i snagom ljubavi Božje daje nam moć da se »hodajući ne umorimo«. Iz desetogodišnjega iskustva rada kao psihoterapeut doživljavam veliku potrebu ljudi za duhovnim praćenjem i psihološkom potporom kroz individualne razgovore i susrete.
Kad razmišljam o ulozi Crkve u izgradnji otpornosti pojedinca, nameću mi se primjeri svećenika i redovnika koji su tijekom koronakrize i potresa »reagirali«. U tu kategoriju »reakcija« ubrajam i misu preko interneta, molitvu kako individualnu tako i zajedničku, kao i prikupljanje odjeće i hrane te čišćenje grada poslije potresa i ostale inicijative. Naravno da je strah od virusa bio tako »zarazan« i bili smo zatrpani informacijama o velikom broju umrlih iz Kine i Italije, a onda i iz Hrvatske, da nas je to na početku sve paraliziralo. Zanimljivo je bilo primijetiti kako se nakon zagrebačkoga potresa spontano okupljamo na trgovima, jedni drugima pomažemo, bez obzira na još uvijek nepoznat virus i njegovu moguću ugrozu našega života. Očito nam je u takvu trenutku, akutnoga stresa jakoga intenziteta, bilo jako bitno podijeliti iskustvo s drugima, osjetiti ih blizu i biti u mogućnosti pomoći drugomu.
Kriza je prilika za rast. Ona može i treba biti sagledana realno i konstruktivno, a to znači i pozitivno. No kada god se misija Crkve stavi pod prizmu svjetovno shvaćena povijesnoga trijumfa, kriza poprima karakter negativnosti. No i takvu krizu treba sagledati konstruktivno u prvom redu da kao kršćani donekle naslutimo dubinu mogućega promašaja ako misiju postavimo pod prizmu povijesne svjetovne trijumfalnosti. Misija je Crkve u prvom redu u služenju Bogu navještajem i drugim oblicima povijesnoga angažmana u odnosu na konkretne ljude čijih života Crkva nije vlasnica, nego kojima je služiteljica spasenja. Ona je pozvana pastoralno za njih činiti ono što je moguće i primjereno u nadi vječnoga susreta koji je Krist omogućio.
Imam puno poštovanja prema roditeljima, mladim ljudima, djeci i kolegama svećenicima koji se trude biti unutar rasta vjere u svojim župnim zajednicama, ali smatram da trenutačno stanje nije održivo, a nije ni obećavajuće. Na temelju svojega pastoralnoga iskustva smatram da bismo sadašnju organizaciju župne kateheze trebali okrenuti naglavce. Treba početi od rada s roditeljima, i to s oba roditelja, posebno ako su oni još u braku. Vrijeme slavljenja sakramenta trebalo bi ostaviti otvoreno, a dobnu granicu dokinuti. Npr., kada započinje priprema za sakrament potvrde? Od prve pričesti! A kada će se slaviti sakrament potvrde? Kada kandidati budu spremni! Kriterij je vjera, a ne dob.
