U ovom broju naše rubrike »Mladi mladima« željeli bismo ponovno razmotriti što kao kršćani slavimo krajem listopada i početkom studenoga. Kao što blagdan Uskrsa dočekujemo bdjenjem na Veliku subotu ili Božić polnoćkom, tako i ususret blagdanu Svih svetih mladi diljem Hrvatske, ali i izvan nje, već dvadesetak godina održavaju Holywin (svetost pobjeđuje). Događaj je to na kojem se u predvečerje 31. listopada mladi hrvatski vjernici okupljaju u svojim župnim zajednicama kako bi slavili Boga i podsjetili što mi vjernici slavimo na blagdan Svih svetih.
U srcu događaja je misa, a brojne župe organiziraju popratne sadržaje kao što su klanjanje, bdjenje i duhovne obnove. Osim toga u većim se središtima već tradicionalno prikazuju igrokazi i predstave koje uprizoruju živote svetaca. Cilj je takvih predstava približiti svetce nama mladima i pokazati nam da svetost nije nešto nedostižno i potpuno strano. U njima se svetci prikazuju kao »obični« ljudi poput nas koji su često imali nedoumice i koji nisu bili bez grijeha. No svetce krasi ustrajnost u vjeri, neprestana želja da budu bolji, poniznost, strpljivost i nadasve neizmjerna ljubav prema Bogu i bližnjima. Dakle, sve su to odlike koje i mi možemo postići, samo ako to dovoljno želimo. Među župama koje ove godine organiziraju Holywin je i župa sv. Katarine u Zagorskim Selima u kojoj je geslo ovogodišnjega Holywina je »Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem« (Iv 14, 27). Koliko nam je samo potreban mir u ovo vrijeme kada na sve strane izbijaju nemiri i ratovi potaknuti ljudskom zavišću i zlobom. Osim u svjetskim razmjerima, mir je potreban i nama mladima koji se svakodnevno nalazimo pred različitim izborima i odlukama koje utiru put našoj budućnosti. Stoga se utecimo zagovoru Svih svetih i zdušno ih molimo za mir – mir u svijetu i u našim srcima. Govoreći o miru i ljubavi, podsjetimo kako je povjerenik za pastoral mladih Zagrebačke nadbiskupije Kristijan Tušek u emisiji »Susret u dijalogu« Hrvatskoga radija naglasio da Holywin nije odraz revolta ili odgovor na poganski običaj Halloween, dodajući da ideja Holywina nije napad ili izravno proturječenje.
Dakle, u Crkvi nema mjesta za netrpeljivost, čak ni kada se radi o nečemu što nije u skladu s našim uvjerenjima. Pridružimo se i ove godine Holywinu te u zajedništvu slavimo sve poznate i nepoznate svetce i blaženike.
Iako smo rubriku posvetili Holywinu i blagdanu Svih svetih, u općinstvu svetih pozvani smo uvijek služiti, u punom duhu kršćanstva. U tom duhovnom jedinstvu svi kršćani na zemlji, na nebu i u čistilištu djeluju kao tijelo Kristovo, a sam Krist naša je glava. On nas navodi i potiče da živimo pod njegovom snagom i ljubavlju, da služimo Ocu i širimo Riječ ne samo jezikom, nego i djelima. Moliti za sve koji su među nama, ali i za one kojih više nema uči nas Druga knjiga o Makabejcima: »[Plemeniti Juda] Učinio je to vrlo lijepo i plemenito djelo jer je mislio na uskrsnuće. Jer da nije vjerovao da će pali vojnici uskrsnuti, bilo bi suvišno i ludo moliti za mrtve. K tome je imao pred očima najljepšu nagradu koja čeka one koji usnu pobožno. Svakako, sveta i pobožna misao. Zato je za pokojne prinio žrtvu naknadnicu da im se oproste grijesi« (2 Mak 44, 45). Plemenitu misao nudi nam i Katekizam Katoličke Crkve koji se poziva na našu Crkvu putnika: »[Crkva putnika o preminulima] Naša molitva za njih može im ne samo pomoći, već i njihov zagovor učiniti uspješnim u našu korist. […] u jedinstvenoj Božjoj obitelji. Svi koji smo djeca Božja i koji u Kristu tvorimo jednu obitelj, dok u međusobnoj ljubavi i u jedinoj hvali Presvetog Trojstva među sobom općimo, odgovaramo bitnom pozivu Crkve« (KKC 958, 959).
O blagdanu Svih svetih i onom što on za nju znači razgovarali smo s Anom Moslavac, magistricom tekstilnoga i modnoga dizajna. »Ovaj blagdan sjećanja na svetce i sve preminule drage ljude nikada nisam smatrala tužnim, nego upravo suprotno. Za mene to je dan u kojem se umjesto tugovanja može slaviti život koji je netko proživio jer smrt ionako nije konačan kraj ili neko nepoznato ništavilo«, opisala je naša sugovornica svoj doživljaj o danu Svih svetih. »Istina je da možda ne znamo kako će točno izgledati ono što nas očekuje jednom kada odemo s ovoga svijeta, ali upravo je u tome ljepota; ne moramo uvijek znati što nas očekuje kako bismo živjeli sretan život«, objašnjava Ana. Također smatra da nam vjera pomaže upravo u tome. Vjerovanje u nebeski život umiruje nas i pruža nam utjehu jer ćemo voljene osobe koje više nisu uz nas ponovno susresti gore, na nebu, jer »duše voljenih ljudi, onih koji su nas tijekom svojega života dotaknuli, zauvijek će ostati isprepletene s našom«. »Svaki put kada me netko pita kako mogu vjerovati da postoji život poslije smrti kada ga ne mogu opipati, moj je odgovor jednostavan: ako nakon smrti ne postoji baš ništa, svaka bi ljubav prestala onoga trenutka kada draga osoba napusti ovaj svijet, nitko više ne bi išao na groblje, nitko nikoga ne bi sanjao, nitko se nikoga ne bi sjećao i nikoga ne bi boljela nečija odsutnost – sve bi bilo ništa, a sve oko nas nije ništa, nego je mnogo«, poručila je Ana.Povijest nas uči da se već od 4. stoljeća počeo slaviti spomen na one koji su svoj ovozemaljski život završili mučeničkom smrću, a odluku da se blagdan Svih svetih slavi 1. studenoga donio je papa Grgur III.
Crkvu, zajednicu vjernika, ne činimo samo mi koji smo na Zemlji, nego i oni koji više nisu ovdje s nama, koji su u vječnosti s Gospodinom. Nebesku Crkvu čine naši bližnji i svi mučenici zbog vjere. Oni su »općinstvo svetih« koje spominjemo u molitvi Vjerovanja.
Kada bismo počeli nabrajati svete i blažene, sigurno ne bismo mogli sjetiti se svih pojedinačno, a ne bismo ih mogli sve ni pojedinačno slaviti. Zbog toga slavimo blagdan koji zovemo Svi sveti, kada se sjećamo svojih dragih preminulih te molimo zaštitu i zagovor nebeskih svetaca. Kroz povijest ih je bilo mnogo: mladih, starih, žena, muškaraca, pa čak i djece. Neki su imali lakše, a neki teže životne priče i putove, ali svima im je bilo zajedničko jedno: znali su da je ono kroz što prolaze na zemlji samo postaja prije vječnoga života. Oni su živjeli po onome što je Isus rekao u svom govoru na gori i nisu bili robovi prolaznih dobara. Bili su krotki, gladni i žedni pravde, milosrdni i čista srca. Zbog svoje su vjere bili proganjani, zlostavljani i mučeni. Njihova ustrajnost i požrtvovnost treba nam biti vodilja i poruka dok koračamo kroz život pun iskušenja, i ako nam se dogodi da nas progone zbog vjere, samo se trebamo sjetiti njih i znat ćemo što nam je činiti. Prošle godine povodom blagdana Svih svetih kardinal Josip Bozanić poručio je da je svetost najljepše lice Crkve te da put do svetosti znači prepustiti se Božjoj ljubavi, jer ovisnost o Bogu oslobađa čovjeka svake ovisnosti i ropstva ovozemaljskoga života. Iako se na blagdan Svih svetih ponajprije sjećamo svojih dragih preminulih, trebali bismo uvijek u mislima i molitvama imati one koji nas s neba posebno prate, čuvaju i zagovaraju kod Gospodina.
Priredili: A. Bukovac, V. Lukačin, I. Moslavac, I. Tomić
