U Europskom parlamentu svake srijede mjesto tišine i sobe za meditaciju iz bezličnoga prostora postaje mjesto slavljenja katoličke mise. I hrvatski su se zastupnici i suradnici koristili tim prostorom svake godine u studenom na dan obilježavanja sjećanja na žrtve Vukovara.
U moru hodnika i zgrada Europskoga parlamenta u Bruxellesu posjetitelju se nije baš jednostavno snaći, no kad se u središnjoj najvećoj zgradi »Altiero Spinelli« (ASP) nađe u prizemlju, uz banku, poštu i kemijsku čistionicu pronaći će i mjesto za meditaciju. Nazivom i oznakom – koji očito podsjeća na jogu – katolici i zastupnici u Europskom parlamentu nisu baš zadovoljni, zazivaju da se prostor preimenuje u sobu za meditaciju i molitvu, no ta njihova inicijativa nije bila uspješna. Svejedno svake srijede u 8.30 sati u Bruxellesu za vrijeme zasjedanja to mjesto tišine iz bezličnoga prostora postaje mjesto slavljenja katoličke mise.
Na bijeli zid, bez ikakvih oznaka, ispred provizornoga oltara postavlja se križ i dvije ikone: milosrdnoga Isusa i Gospe Čenstohovske te se u jutarnjim satima slavi misa na koju dolaze europski zastupnici, njihovi asistenti, zaposlenici Europskoga parlamenta, a mogu im se pridružiti i posjetitelji… I hrvatski su se zastupnici i suradnici koristili tim prostorom za meditaciju svake godine u studenom na dan sjećanja na žrtve Vukovara, a takav prostor tišine i meditacije postoji i u Strasbourgu – gdje se, u pravilu jednom mjesečno, održavaju plenarne sjednice. Upravo je tamo misnim slavljem u listopadu prošle godine proslavljena 20. obljetnica beatifikacije hrvatskoga blaženika Alojzija Stepinca.
Soba za meditaciju u Bruxellesu otvorena je radnim danom od 7.30 do 20 sati, a briga oko toga prostora pripada Glavnoj upravi za infrastrukturu i logistiku (INLO). Za tu namjenu meditativne sobe – kako smo doznali u Europskom parlamentu – nema određenoga proračuna, njome se upravlja u sklopu brige o svim ostalim uredima i zgradama parlamenta. Jedina odredba govori da – osim u zakazano vrijeme za određenu vjersku namjenu – u tom prostoru ne smije biti istaknut ni jedan specifičan vjerski predmet kako bi se zadržala neutralnost i izbjegla zbunjenost te prostor bio otvoren za sve koji žele naći trenutak smiraja u gužvi i buci, tako karakterističnima za zajedničke prostore Europskoga parlamenta.
Kad god se u meditativnoj sobi održava katolički sadržaj, prisutna je i Poljakinja s belgijskim državljanstvom Elżbieta Brykczynska, koja je posljednjih sedam godina zaposlena u Glavnoj upravi Predsjedništva u odjelu za pisane odgovore zastupničkih pitanja. »Kad sam počela raditi u Europskom parlamentu, uopće nisam znala za ovaj prostor. Jedna me moja prijateljica upoznala da se ovdje služi misa srijedom, došla sam jedanput-dvaput i nastavila redovito. Tada se o ovoj kapelici brinula Francuskinja, no ponekad bi me zamolila da joj uskočim i pomognem te sam korak po korak postala sve uključenija«, kaže Brykczynska, koja zapravo obavlja posao sakristanke meditativne sobe u Europskom parlamentu za katolike.
Ona se u to uključila svojevoljno i volonterski, a svaki put kad se slavi misa, ona se brine o tome koji će svećenik služiti misu, ima li dovoljno hostija, priprema primjerke s tekstovima dnevnih misnih čitanja na svjetskim jezicima, ukrašava prostor… »Na početku sam mislila što mi još to treba u životu, zašto baš ja, već imam dovoljno posla, kako kombinirati privatno i poslovno, kako služiti Bogu da ne pati moj posao u Glavnoj upravi jer je to primarno. Molila sam na tu nakanu i uspjela sve koordinirati. Dogodi se, ponekad, da srijedom radim samo pola radnoga vremena, jer ima dosta obveza oko sobe za meditaciju«, kaže Brykczynska, a tako je bilo i početkom travnja kad smo je posjetili.
Prvo se toga dana slavila redovita misa u 8.30, na kojoj je sudjelovalo desetak zastupnika, a sat vremena kasnije bila je prigodna misa na poljskom jeziku. Svakoga je dana – od ponedjeljka do petka – podne rezervirano za molitvu krunice. Nju su inicirali poljski dužnosnici u spomen na stradale poljske političare u avionskoj nesreći, a od spontane molitve polako je krunica dobila strukturu te je ideja zaživjela. Bilo je samo potrebno da zastupnici Europskoga parlamenta rezerviraju meditativnu sobu kako bi u to vrijeme mogli moliti. Povremeno se slavi i misa po tradicionalnom obredu na latinskom jeziku, na inicijativu jednoga poljskoga eurozastupnika prvi je put tradicionalna misa slavljena prije dvije godine i otada se povremeno održava.
»Ako neka skupina želi imati misu izvan redovitih termina, u posebnoj jedinici koja se brine o rezervacijama prostora u Europskom parlamentu asistent ili zastupnik trebaju rezervirati sobu za kršćansku misu. Potom mene informiraju da pripremim sve što je potrebno. Hrvati vrlo često dolaze ovamo, misu su slavili čak i neki hrvatski biskupi, a to nije rijetkost«, govori Brykczynska, dok pokazuje svoj ormar u kojem čuva sve potrebno za liturgiju, a tamo je mjesta pronašlo i nekoliko suvenira iz Hrvatske. Čuva dvije sličice hrvatskih blaženika – bl. Marije Propetoga Isusa Petković i bl. Alojzija Stepinca, kao i krunicu. »Da ovdje mogu služiti i pomagati svojoj subraći za mene je dar i čudo, jer mnogi u europskom ambijentu zazivaju različite pristupe duhovnosti, pa mi je drago da ima mjesta i za katoličko«, zaključila je sugovornica Elżbieta Brykczynska o mjestu koje je postalo dom Europljana različitih denominacija.
U srcu europske četvrti smještena je još jedna važna postaja duhovnoga života, ekumenska kapela za Europu koju katolici nazivaju kapelom uskrsnuća, a upravo je njima – odnosno redovnicima isusovcima – povjerena odgovornost da zajedno s drugim kršćanskim Crkvama osmišljavaju raznolike sadržaje i programe.
Čim se iziđe iz zgrade Europskoga parlamenta, nekoliko minuta hoda, ali još uvijek u srcu europske četvrti smješten je još jedan snažan vjerski simbol. Mjesto je to koje posljednjih 17 godina privlači vjernike na molitvu, ali i sve druge koji su zaposleni u europskim institucijama ili su zainteresirani za europski projekt da promišljaju i razmjenjuju informacije o aktualnim društvenim pitanjima. Riječ je o katoličkom projektu multikulturnoga i ekumenskoga prostora pod nazivom kapela za Europu (Chapel for Europe) u koji su uključeni i protestanti, pravoslavci, anglikanci i evangelici koji također održavaju svoja bogoslužja, zajedničke događaje i molitvu. Katolici taj prostor još nazivaju i kapelom uskrsnuća, a upravo je njima – odnosno redovnicima isusovcima – povjerena odgovornost za kapelu, pa zajedno s drugim kršćanskim Crkvama osmišljavaju raznolike sadržaje i programe, uglavnom na engleskom i francuskom jeziku.
S porukom da se misija kapele za Europu temelji na etičkim vrijednostima inspiriranim evanđeljem, solidarnošću i zauzimanjem za opće dobro na vratima kapele u ulici Van Maerlant dočekao nas je direktor kapelice isusovac Krystian Sowa, kojemu je biskup zadužen za Bruxelles povjerio i kapelanstvo za institucije EU-a.
»U ovom prostoru njegujemo različitost, a ona se očituje i u ciljanim skupinama s kojima radimo. Prvi su uvjereni kršćani koji žive svoju vjeru te su zainteresirani za molitvu i slavlja, sve ono što im pomaže povezati njihov intenzivan posao u europskim institucijama i duhovni život. U tom smislu organiziramo misna slavlja, duhovnu pratnju i sakrament ispovijedi, euharistijsko klanjanje, duhovne vježbe, ekumenski molitveni ručak… Druga su skupina ljudi s kojima ‘rubni vjernici’ ili oni koji nisu uopće vjernici, ali su privučeni temama i događajima koje organiziramo ovdje u kapelici, poput konferencija, tribina, okruglih stolova na temu migracija, brexita, ekologije. Otvaramo aktualne teme pokazujući da su kršćani partneri u aktualnim društvenim pitanjima te predstavljamo socijalni nauk Crkve. Treća skupina su oni koji dolaze jer traže zajednicu pa imamo organizirane filmske večeri, prigodne kave, okupljanje mladih profesionalaca koji rade u europskim institucijama«, svjedoči o. Sowa.
Od redovitih programa dobro je posjećena jutarnja molitva za početak radnoga dana. Svakoga dana uz psalme, evanđelje dana i molitvu tridesetak minuta razmatra se Božja riječ, a potom slijedi jednostavan doručak uz kroasan, kavu ili čaj. A kapelica za Europu mjesto je i komemoracija koje se priređuju kad preminu službenici EU-a. Obično ih organiziraju obitelj ili prijatelji koji žele izraziti počast pokojniku te su prilagođeni ovisno o situaciji. Nekada to bude katolička misa ili ekumenska molitva ili oproštajni govori prijatelja i kolega.
U prosincu prošle godine prvi predsjednik Europskoga vijeća Herman Van Rompuy pristao je postati počasni predsjednik kapele za Europu, a i drugi zastupnici Europskoga parlamenta česti su posjetitelji programa koje organiziraju. Tako su nedavno govorili o kršćanskim korijenima Europe, obilježit će 25. obljetnicu genocida u Ruandi… Kako govore, žele biti svjetlo vjere, nade i ekumenizma usred europskih institucija, pokušavajući ići dalje od političkih rasprava.
Savjetnica za komunikacije Sabina Gonzalez Vilas govori o hijerarhijskom ustrojstvu kapele. »Ono se sastoji od Glavne skupštine u kojoj sjede osnivači kapele i partneri, potom je tu Upravni odbor ekumenskoga sastava te Pastoralno vijeće s predstavnicima svih programa koji se održavaju u kapelici te zaposlenici. Neizostavan dio su volonteri. Kapelica je naš zajednički projekt, ne radimo za ljude, nego pokušavamo raditi s ljudima, jer je to njihova kapelica, njihove se inicijative uzimaju u obzir, oni ih sami organiziraju. U posljednje vrijeme sve više ljudi zna za kapelicu, ne samo u europskoj četvrti, nego i izvan europskoga balona, dolaze nam često stanovnici i vjernici iz Bruxellesa, Belgijanci«, svjedoči Gonzalez Vilas, ističući da su im u povećanju te vidljivosti pomogle društvene mreže.
Zanimljiva je i povijest kapele za Europu koja je uspjela opstati s vanjskom nepromijenjenom neorenesansnom fasadom među suvremeno arhitektonski oblikovanim zgradama europskih institucija. Da je kapelica čudo, da su se ljudi okupili i osnovali je – pripovijeda nam o. Sowa. Otvorena je, naime, dva tjedna nakon terorističkoga napada na blizance u New Yorku 25. rujna 2001. godine ekumenskom službom, a put do otvaranja nije bio jednostavan ni lak.
»Povijest kapele seže u 15. stoljeće, no ona se ranije nalazila u središtu Bruxellesa, a zbog urbanoga razvoja i prostora za izgradnju kolodvora u 20. stoljeću premještena je u izvornom obliku zajedno sa samostanom redovnica te je na novom mjestu u ulici Van Maerlant otvorena za bogoslužje. Sedamdesetih godina redovnice su prodale cijeli kompleks budući da im ga je bilo teško održavati, a kupca su pronašle u europskim institucijama pa je danas glavna zgrada nekadašnjega samostana knjižnica i centar za posjetitelje. No kapela je ostala neiskorištena, propadala je te su vjernici laici, različite kršćanske Crkve i civilne institucije odlučile kapelu spasiti od daljnjega propadanja pa su okupljeni u neprofitnu međunarodnu udrugu kapelu za Europu kupili 1999. godine. Za dvije godine već je bila potpuno preuređena i obnovljena, pa sada ima četiri razine – u podrumu je kripta s Presvetim Oltarskim Sakramentom, u prizemlju su obično druženja, na prvom je katu kapelica, a na drugom uredi za sastanke. Kapela tako nastoji izgraditi zajednicu koja poštuje raznolikost kultura i ispovijesti«, zaključio je o. Sowa.
