Na Treću nedjelju kroz godinu, 24. siječnja, Crkva po drugi put u svojoj povijesti, po odluci pape Franje, slavi Nedjelju Božje riječi. Kako bi se crkvene zajednice što bolje pripravile za taj događaj, Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata objavila je kratku »notu« s nekim konkretnim uputama.
Kongregacija ima pred očima poglavito liturgijsku uporabu Svetoga pisma. Činjenica jest da se mnogi vjernici susreću sa Svetim pismom možda samo na misi, dakle u liturgiji, jednako kao što je očito da postoji i mnoštvo drugih načina na koji se čovjek, pa i vjernik, može susresti s Biblijom i bogatstvom njezinih tekstova. »Privatno« ili bolje reći osobno čitanje samo je jedan od njih. No liturgija, a posebno misa, nipošto nije »samo« jedan od načina na koji se vjernik susreće sa Svetim pismom. Uloga Svetoga pisma u liturgiji mnogo je veća. Biblija, naime, postaje svetim tekstom, upravo Svetim pismom, samo ako ju se čita u vjeri Crkve. A vjera Crkve slavi se u liturgiji.
Da bi se to bolje shvatilo, potrebno je posegnuti za evanđeoskim prizorom u Evanđelju po Luki, gdje Uskrsnuli susreće dvojicu razočaranih i preplašenih učenika na putu u Emaus. Spomenuti evanđeoski tekst, budući da govori i o Crkvi kao zajednici učenika i o euharistiji i o tumačenju Svetoga pisma, u posljednjim je desetljećima neizostavni dio crkvenoga učiteljstva kad govori o Crkvi, a posebno o euharistiji i Svetom pismu.
Nije iznimka ni motuproprij »Aperuit illid« kojim je u listopadu 2019. godine papa Franjo ustanovio Godinu Božje riječi. Papa naime piše: »Odnos između uskrsnuloga Gospodina, zajednice vjernika i Svetoga pisma od krajnje je važnosti za naš identitet kao kršćana. Bez Gospodina koji nam otvara pamet nemoguće je duboko razumjeti Sveto pismo. No vrijedi i suprotno: bez Svetoga pisma događaji Isusova poslanja i njegove Crkve na ovom svijetu ostaju nerazumljivi. Sveti Jeronim s pravom je napisao: ‘Ne poznavati Pisma znači ne poznavati Krista.’«
Na završetku godine posvećene sv. Jeronimu, na njegov liturgijski spomendan 30. rujna prošle godine, papa Franjo je napisao apostolsko pismo »Scripturae sacrae affectus«. O tome što znači biti kršćanin svjedoče Papini redci u kojima se osvrće na Jeronimov »trenutak obraćenja i promjene perspektive«. U snu je, naime, mladi Jeronim, zaljubljenik u antičke klasike – a estetska razina Biblije činila mu se odveć grubom i neprivlačnom – susreo otajstvenoga sudca. »Upitan o mojem stanju, rekao sam da sam kršćanin. No onaj koji predsjedaše reče: ‘Ti lažeš! Ti si ciceronijanac, a ne kršćanin’«, svratio je pozornost na te Jeronimove riječi papa Franjo. Kršćanin je, dade se zaključiti, onaj koji više od svega drugoga, ma kako vrijedno bilo, sluša Boga koji po Pismima progovara zajednici krštenika. Samo tako, po vjeri zajednice krštenika, Biblija postaje riječ živoga Boga – upravo Božja riječ – a vjernikov pogled na svijet Božji pogled na svijet. Pritom Jeronimova ljubav prema klasicima nije pala kao žrtva Svetoga pisma, nego je u njegovu latinskom prijevodu, prozvanom »Vulgata«, upravo doživjela svoj estetski procvat.
Papa govori i o tome da su nastojanja sv. Jeronima »učinjena u zajednici i za zajednicu«. Tu Papa podsjeća na apostolsku pobudnicu »Verbum Domini« svojega prethodnika Benedikta XVI. te citira ključne rečenice iz toga dokumenta. »Temelj toga (crkvenoga) zajedništva jest Pismo, koje ne možemo čitati sami: Bibliju je napisao Božji narod za Božji narod, pod nadahnućem Duha Svetoga. Tek u tom zajedništvu Božjega naroda možemo stvarno ući, s onim ‘mi’, u srž istine koju nam sam Bog želi reći.« Drugim riječima, Sveto pismo nemoguće je istinski vjernički čitati bez konteksta Božjega naroda, a to je Crkva.
To najsnažnije dolazi do izražaja u liturgiji, posebno u euharistiji koja je »izvor i vrhunac« života Crkve. I to je snažno u spomenutoj pobudnici naglasio Benedikt XVI.: »To je zapravo povlašteni prostor u kojem nam Bog govori u sadašnjosti našega života, u kojem danas govori svojemu narodu, koji sluša i odgovara. Svaki je liturgijski čin po svojoj naravi prožet Svetim pismom.« Upravo se na sv. Jeronima pozvao sadašnji papa u miru kad je Gospodinovu prisutnost u njegovoj riječi usporedio s prisutnošću u sakramentu. »Krist, stvarno prisutan pod prilikama kruha i vina, prisutan je, na sličan način, i u Riječi koja se naviješta u liturgiji«, stoji u pobudnici. Iz svega toga nameće se zaključak da je način na koji se Sveto pismo naviješta i sluša u liturgiji model za sve druge oblike vjerničkoga čitanja Svetoga pisma, osobno ili u vjerničkim skupinama.
No vratiti se valja spomenutoj noti Kongregacije za bogoštovlje. Uz praktične prijedloge koji su ovdje radi preglednosti posebno istaknuti, u izvornom se tekstu navode i kratka obrazloženja koja na svoj način govore o Svetom pismu u liturgiji i u životu vjernika. Tako je prijedlog o čašćenju evanđelistara (1) popraćen riječima: »Biblijskim čitanjima koja se naviještaju u liturgiji Bog govori svojemu narodu, a sam Krist naviješta svoje evanđelje; Krist je središte i punina svega Pisma, Staroga i Novoga zavjeta.« Zato se, u obredno-simboličkom liturgijskom načinu izražavanja, »i samoj knjizi evanđelja« iskazuje čašćenje. Svojevrsni su nastavak te temeljne istine napomene o ambonu, o kojem se govori kao o »stolu riječi«, na temelju spomenute analogije sa »stolom Tijela i Krvi« pod prilikama kruha i vina.
Na dijaloški odnos između Boga i njegova naroda posebno upućuju preporuke o pjevanju psalama (tekst psalma i pripjev kao odgovor zajednice) u liturgiji, a još više o molitvi časoslova, koju je Crkva oduvijek smatrala molitvenim dijalogom u kojem se, posredovanjem nadasve starozavjetnih psalama, moli »u Kristu, s Kristom i po Kristu«. Upravo je pomoću psalama pred Boga moguće iznijeti baš svaku ljudsku situaciju. Htjeli – ne htjeli, ovdje na pamet pada sva patnja i tjeskoba koju je ljudima nanio nedavni razorni potres.
Živi Gospodin i danas po svojoj riječi progovara konkretnim ljudima. I želi ih »sebi suobličiti«. U tome je krajnja svrha svakoga crkvenoga djelovanja, da ljudi upoznaju Boga i da postaju njemu slični. No nije uvijek lako odgonetnuti što riječ napisana prije dvije tisuće godina ili više želi reći današnjemu čovjeku, u situacijama koje su određene sasvim drugim kulturnim paradigmama. Za to je vjernicima potrebna pomoć. Tomu u liturgiji služi homilija. Stoga pastiri koji su za nju zaduženi imaju »veliku odgovornost da objasne i omoguće svima razumjeti Sveto pismo«. »Budući da je ono knjiga naroda… službenici Božje riječi moraju osjećati snažnu potrebu da je učine dostupnom vlastitoj zajednici«, kaže nota. Dostupnost Božje riječi crkvenoj zajednici krajnja je svrha biblijske formacije na svim razinama, od akademske preko katehetske pa sve do prigodnih susreta biblijske formacije.
- »Jedan od prikladnih obrednih oblika za tu nedjelju mogla bi biti ulazna procesija s evanđelistarom ili, ako je nema, njegovo polaganje na oltar.«
- Poštovanje lekcionara, odnosno »naznačenih čitanja, bez njihove zamjene ili ispuštanja, te upotreba inačica Biblije koje su odobrene za liturgijsku službu«.
- Preporučuje se da se pripjevni psalam pjeva te da se u tu svrhu »ojača uloga psalmista u svakoj zajednici«.
- Isticanje važnosti homilije kao trenutka u kojem se »izlažu… otajstva vjere i norme za kršćanski život«. Nadalje, »biskupi, prezbiteri i đakoni moraju osjećati dužnost da tu službu izvršavaju s posebnom predanošću, koristeći se sredstvima koja nudi Crkva«.
- Važnost šutnje koja, »pomažući u razmatranju, omogućuje onomu tko sluša Božju riječ da je prihvati u nutrini«.
- »Posebna unutarnja i vanjska priprava onih koji navješćuju riječ« (svećenici, đakoni i čitači). Nadalje, »postoji mogućnost da čitanjima prethode kratke i prikladne napomene«.
- Skrb za ambon: on je »pridržan za čitanja, za pjevanje pripjevnoga psalma i pjevanje hvalospjeva vazmenoj svijeći; s njega se mogu izgovarati homilija, nakane za sveopću molitvu, a manje je prikladno da se s njega nešto komentira, da se čitaju oglasi ili da se ravna pjevanjem«.
- Skrbiti se za vanjski izgled i prikladnu upotrebu lekcionara. »Neprimjereno je pribjegavati listovima, fotokopijama i drugim pomagalima koja bi zamijenila liturgijske knjige.«
- Organizirati formacijske susrete uoči Nedjelje Božje riječi.
- Nedjelja je Božje riječi »prikladna prigoda za dublje upoznavanje spone između Svetoga pisma i časoslova, za moljenje psalama i himana Službe časova, za biblijska čitanja, promicanjem zajedničkih slavlja jutarnje i večernje«.
