Kada su hrvatski nadbiskupi i biskupi tijekom siječanjskoga zasjedanja biskupske konferencije pohodili u potresu stradalu zagrebačku katedralu i ondje molili kod groba bl. Alojzija Stepinca, okupljeni oko sarkofaga srebrnoga sjaja koji sada skrivaju zaštitne daske, domaćin zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić objavio je da će se skorašnja proslava Stepinčeva održati na otvorenom. To bi se, na neki način, moglo protumačiti i kao povijesni izlazak iz dosadašnjih slavljenja Stepinčeva, koje će se i ove godine održati unatoč okolnostima koje ne idu na ruku »okupljanjima vjernika«. U potrazi za sigurnim mjestom, a da to bude u blizini Stepinčeva groba, odlučeno je da će se slavlje održati na trgu ispred prvostolnice. To što se prvi put u povijesti slavljenja Blaženikova spomendana misno slavlje 10. veljače silom prilika ne će održati u katedrali, nego na otvorenom prostoru ispred nje, pokazuje da svetost nitko i ništa ne može ograničiti, ni prirodne katastrofe ni najgori režimi i zle ideologije, kakvi su se kroz povijest sručili na hrvatskoga blaženika.
Nova potvrda Stepinčeva besprijekornoga zauzimanja za sve ljude i narode kao »tvorevine Božje« došla je i kada je vatikanski dnevnik »L’Osservatore Romano« u utorak 12. siječnja objavio veliki prilog o spašavanju Židova u doba pontifikata pape Pija XII. Teško se slučajnim može nazvati to što se u tim novinama, čija važnost daleko nadilazi okvire vatikanskih zidina, posebna pozornost posvećuje upravo djelovanju zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca.
Naime, ograničavanje uloge bl. Stepinca samo na neka »jugoslavenska pitanja«, kako se to zadnjih godina često pokušava, diskriminacija je hrvatskoga blaženika koji se svojim djelovanjem izdigao iz močvare u koju ga se redovito nastoji gurnuti. On se zlatnim slovima upisao, na primjer, među one koji nisu samo osuđivali antisemitizam i upozoravali na patnje koje je pod nacističkim i fašističkim režimom prošao židovski narod, nego je on pripadnicima toga naroda izravno pomagao. Novoobjavljene spoznaje iz knjige direktora Diplomatskoga arhiva Svete Stolice dr. Johana Ickxa o papi Piju XII. i Židovima, o kojoj pišu vatikanske novine, Stepinca stavljaju u skupinu crkvenih velikana čija se kršćanska ljubav manifestirala hrabrim osobnim zauzimanjem da se od progona i smrti spase konkretne osobe i obitelji. Svako takvo spuštanje do konkretnih osoba, pogotovo kad je to opasno za život, bilježi se i kao vječna zasluga, a takvih je Stepinčevih zauzimanja bilo toliko da ga se i u društvenim okvirima uzdiže na razinu svetosti. Svaka nova vatikanska arhivska kutija u kojoj se u različitim kontekstima nalaze dokumenti o Stepinčevu djelovanju kao da potvrđuje: on je, jednostavno, svet.
Uz sve ostalo, i zasluge bl. Stepinca u spašavanju Židova govore u prilog njegovoj svetosti, svetosti koja uvijek ima blagotvoran integrirajući karakter i na svjetskoj razini.
Ako najviša crkvena vlast dopušta častiti blaženike na određenom području, a svetce na području cijele Crkve, izlazak proslave Stepinčeva iz okruženja stradale zagrebačke prvostolnice pod nebeske svodove mogao bi se, bez obzira na okolnosti potresa i pandemije, čitati i kao novi znak nade.
