U Karlovačkoj županiji kao i u drugim ratom zahvaćenim područjima u Hrvatskoj zabilježena su velika stradanja ljudi i imovine. Mnogo toga nije zapisano, mnogo toga što se dogodilo ne će se nikada doznati jer su svjedoci umrli ili su okolnosti stradanja nepoznate. Ipak, dio zapisa postoji i oni su vrijedan dokument svjedočenja o stradanju hrvatskoga naroda u nametnutom agresorskom ratu. O stradanju hrvatskoga naroda na području Karlovačke županije svjedoči i istraživački rad Martina Barića pod naslovom »Domovinski rat« koji je objavljen u studenom 2008. godine u publikaciji »Izravni demografski gubici Karlovačke županije u Domovinskom ratu« čiji su nakladnici Društvo za promicanje istine o Domovinskom ratu Karlovac i Hrvatski memorijalni-dokumentacijski centar Domovinskoga rata Zagreb. Barić je diplomirani ekonomist koji je prije Domovinskoga rata radio u tvornici tekstila »Konteks« iz Karlovca na mjestu šefa nabavne službe. U obranu domovine pošao je 28. lipnja 1991., kao pripadnik 110. brigade ZNG-a Karlovac. Bio je na svim ratištima u Karlovačkoj županiji i Bosanskoj Posavini, u funkciji zapovjednika desetine, voda i satnije. Sada radi u Državnoj upravi za zaštitu i spašavanje na mjestu pročelnika područnoga ureda u Karlovcu.
»Vrijeme od 1991., kad je započela agresija srbočetničke vojske na Hrvatsku, prepuno je okrutnih ratnih zbivanja i razaranja upravo na području Karlovačke županije, a grad Karlovac, središte županije, bio je na prvoj crti bojišta. Privremeno je bilo okupirano 52 posto teritorija županije. Uništena su mnoga materijalna i kulturna dobra. Ratna su razaranja izazvala velika migracijska i emigracijska kretanja stanovništva, što je dovelo do promjene demografske slike u općinama Skakavac, Krnjak, Josipdol, Plaški, Slunj, Saborsko, Rakovica, Cetingrad i Vojnić. Zbog siline ratnih djelovanja velika su i ljudska stradanja u našoj županiji. Tijekom Domovinskoga rata smrtno je stradalo 540 hrvatskih branitelja i 392 civilne žrtve«, iznio je podatke Barić.
Osim poginulih bilo je mnogo ranjenih, a posljedice rata osjećaju se i danas jer su ostavile traga na zdravlje branitelja i ostalih stradalnika. »Zbog posljedica ratnih trauma 1459 hrvatskih branitelja ostvarilo je status hrvatskih ratnih vojnih invalida, a 177 invalida civilne su žrtve rata (podatci Odjela skrbi HV-a iz 1996.). Županija se skrbila za više od 15 000 prognanika i izbjeglica. U tijeku Domovinskoga rata samo motrilačke postaje Centra za obavješćivanje Karlovac zabilježile su ukupno više od 11 000 projektila raznih kalibara koji su pali na područje Karlovca. Počevši s prvom uzbunom koja je oglašena 18. rujna 1991. godine u 9:10 sati, pa s prestankom posljednje uzbune 7. kolovoza 1995. godine u 19:40 sati, Centar je oglasio za Karlovac ukupno 84 uzbune, u ukupnom trajanju od više od 1200 sati.« Osvrćući se na stradanja civila, rekao je: »Prema prikupljenim i pronađenim podatcima iz Karlovačke županije o poginulim civilima, evidentirane su dosad 392 civilne žrtve Domovinskoga rata i poraća. U taj broj ulaze i žrtve plitvičkoga kraja (27 civila iz Poljanka, Smoljanca i Vaganca) čiji su stanovnici bili pripadnici vojnih i policijskih snaga bivše općine Slunj i u suradnji s njima organizirali život i otpor u okruženju od rujna do studenoga 1991. te se povlačili prema Rakovici i Grabovcu kada su započela ofenzivna djelovanja neprijateljskih snaga iz pravca Ličko Petrovo Selo i Plitvice. Pritom nisu obrađivane žrtve Smrekovca i Siljkovače, hrvatskih sela u bližoj okolici Velike Kladuše, koji su također pružali otpor snagama JNA u borbama oko Cetingrada i među kojima je bilo poginulih i stradalih. Najmlađa civilna žrtva bilo je dijete od dva mjeseca i šest dana, poginulo prilikom granatiranja izbjegličkoga naselja u autokampu Grabovac 26. rujna 1991. Prema podatcima Ureda za žrtve rata na području Karlovačke županije evidentirano je 78 ranjene djece. Najviše je djece ranjeno u Karlovcu – njih četrdeset dvoje, zatim trinaestero u Ogulinu, osmero u Dugoj Resi, šestero u Generalskom Stolu, troje u Josipdolu i troje u Bariloviću, dvoje u Slunju i jedno u Cetingradu. Nažalost tijekom Domovinskoga rata poginulo je 18 djece. Troje je stradalo u borbenim akcijama – dvoje kao pripadnici Narodne zaštite i jedno kao član 129. brigade Hrvatske vojske, a 15 djece poginulo je prilikom granatiranja ili od zaostalih minsko-eksplozivnih sredstava. U Karlovcu je poginulo jedanaestero djece, u Rakovici troje, u Slunju dvoje te po jedno u Ogulinu i Dugoj Resi«, navodi Barić.
Osvrćući se na stradanja djece, Barić navodi: »Teško se sada sjetiti nekih događaja koji su se dogodili prije 28 godina, a teško se i psihički vratiti u ta teška vremena. Nažalost ‘najgora’ je u ratu smrt nevinih civila, posebno djece. Djeca u Karlovcu velik dio svoga djetinjstva provela su u skloništima, školska godina 1991./92. koja je nasilno prekinuta početkom listopada 1991. nastavila se tek u veljači 1992., a cijelo im je vrijeme održavana nastava preko Hrvatskoga radija Karlovac. Tragedija je smrtno stradanje troje djece obitelji Špoljarić u granatiranju izbjegličkoga kampa s prognanicima slunjskoga kraja u autokampu Grabovac kod Rakovice, smrt male Jelene koja je na povratku iz škole 10. travnja 1992. stradala od minobacačke granate tijekom tzv. primirja, kao i smrtno stradanje djece, koja su radoznala, od zaostalih mina ili neeksplodiranih ubojitih sredstava.«
Komentirajući neučinkovitost u prikupljanju podataka o stradalnicima civilima, koje nije završeno ni danas, više od dva desetljeća nakon završetka rata, rekao je: »Danas je prikupljati podatke i tražiti informacije o stradavanju civila ‘nemoguća misija’, a još žalosnije je što mjerodavne institucije imaju podatke, ali očito nitko ne želi pokrenuti inicijativu da se stvori jedinstvena baza podataka o civilnim žrtvama Domovinskoga rata. Podatke smo pronalazili u Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Središnjem vojnom arhivu Ministarstva obrane, Državnom arhivu, Hrvatskom memorijalnom dokumentacijskom centru Domovinskoga rata, Ministarstvu zdravstva, Ministarstvu unutarnjih poslova, Uredu državne uprave Karlovačke županije, Hrvatskom centru za razminiranje, Hrvatskom crvenom križu, bolnicama u Karlovcu, Ogulinu i Dugoj Resi, Centru za socijalni rad Karlovac, udrugama proizašlim iz Domovinskoga rata i raznim publikacijama i tiskovinama«, navodi Barić.
Među svjedocima događanja bio je i tadašnji dekan Slunjskoga dekanata Mile Pecić koji je bio narodu slunjskoga kraja uvijek podrška, kako danas tako i te 1991. godine. On je sa župljanima prošao muke progonstva. Bio je zarobljen i mučen 1991. godine s grupom koja je trebala u spaljenu selu Vagancu potražiti nestale starije osobe.
O razdoblju rata i stradanju djece svjedoči: »Slunjsko-plitvički kraj prvi je bio na udaru velikosrpske agresije 1991. godine. Većinsko hrvatsko stanovništvo toga prostora smetalo je velikosrpskim planovima. Nije slučajno da su prve žrtve pale ovdje. Nakon ‘krvavoga Uskrsa’ obruč se stezao oko slunjskoga kraja: nakon Plitvica presječeni su pravci prema Ogulinu i Karlovcu. Nakon što su ubili 4. kolovoza policajce kod Krnjaka put prema Karlovcu bio je gotovo nemoguć. Ostala je nesigurna veza prema Bosni. JNA i paravojne srpske formacije neprestano su, danju i noću, granatirale rubna sela u okruženju. Narod se pokušao organizirati. Formiran je krizni stožer i muškarci su se organizirali u obrani, ali bez oružja i logistike nisu mogli odgovoriti moćnoj JNA. Bila je to luda hrabrost koja je zadržala okupatore sve do 18. studenoga 1991. Prilagodili smo se životu u okruženju bez struje i vode, bez benzina, bez telefona i pod stalnim granatiranjem.
Najugroženija su bila djeca. Strah i beznađe roditelja i starijih prelazio je na djecu iako su stariji pokušavali to prikrivati. Kao slunjski župnik osjetio sam se odgovornim u tim prilikama. Neki su me roditelji u plaču molili da im odvedem djecu na sigurno. Kako izići iz okruženja preko barikada? Tražio sam razgovor na poligonu s predstavnicima JNA. Tako sam dogovorio pratnju JNA za dva autobusa majki s djecom do Karlovca. Bilo je to 2. kolovoza 1991. Velik je to bio rizik. Hvala Bogu, smjestili smo djecu – u suradnji s riječkim Caritasom i Crvenim križem – u turističke objekte između Crikvenice i Kraljevice. Tako smo pet autobusa majki s djecom u više navrata izvukli iz okruženja. Branitelji su ostali. No nisu sva djeca izvučena iz okruženja.«
Prisjećajući se nekih trenutaka za vrijeme okupacije, navodi: »Toga ljeta, 18. kolovoza 1991., trebala je biti krizma u Rakovici. Nadbiskup Tamarut nije mogao od Karlovca prema Slunju pa je mene ovlastio da krizmam djecu. Bila je to neobična krizma: u nas su bile uperene topovske cijevi«, prisjeća se mons. Pecić.
No najteži i najbolniji trenutak dogodio se kada su 26. kolovoza 1991. u večernjim satima JNA i paravojne formacije bacile dalekometne granate na naselje Grabovac, pri čemu je poginulo troje djece. O tome svjedoči: »Ondje su našli privremeni smještaj u turističkom naselju starci, žene i djeca iz sela Korane, gdje više nisu mogli izdržati pucnjavu. Navečer su pokušavali čuti vijesti preko maloga radioaparata na baterije. Bačena granata pogodila je drvenu kuću u kojoj su se nalazili i na mjestu usmrtila troje djece: Josipu Špoljarić, osamnaestogodišnju Petrovu kćer, Dubravku Špoljarić, sedamnaestogodišnju Zlatkovu kćer, i Ivana Špoljarića, tromjesečnoga sina Milina. Granata je teško ranila Danu Špehara iz Rastovače (odnijela mu ruku). Još je pet osoba ranjeno. Mrtva djeca ujutro su prebačena u slunjsku mrtvačnicu, a u 11 sati u koloni smo ih odvezli u njihovu župu Drežnik Grad. U 13 sati bila je misa u župnoj crkvi: zajedno smo koncelebrirali župnik Josip Bogović i ja. Povorka s tri lijesa uputila se na groblje. Pokopani su u zajedničku grobnicu. Malom Ivanu pričvršćena je na lijes igračka bubamara. Taj me detalj posebno ražalostio. To dijete nije ni počelo živjeti, a mržnja ga je ubila. Plač, suze i nemoć. Dok smo pokapali tu dragu djecu, u nas su bile uprte cijevi neprijateljskih topova.
Četvrta djevojčica koju sam pokopao je Jelena Prebeg, kći Franje, rođena 16. travnja 1985. iz župe Rakovica. Poginula je u Karlovcu od neprijateljske granate 10. travnja 1992. Od 350 poginulih u slunjsko-plitvičkom kraju od 1991. do 1995. posebno je bolna smrt četvero djece. Ta djeca ulaze u kolonu od više od 400 hrvatske djece ubijene od zlih ljudi u agresiji na Hrvatsku. Porušene kuće, crkve i škole obnovljene su. Vratio se život u slunjski kraj, ali Josipa, Dubravka, Ivan i Jelena nisu se vratili. U Grabovcu je podignuto obilježje ubijenoj djeci. Svake godine okupi se 26. rujna rodbina, braniteljske udruge, đaci iz okolnih škola na to mjesto. Ta draga djeca žive u našim mislima i u hrabrosti života novih generacija koje ovomu lijepomu kraju daju pravu ljepotu«, zaključio je mons. Pecić.
