Zagrebački institut za kulturu zdravlja uz Hrvatske studije te ostale sudionike organizira znanstveni skup »Otvaranje imenika – Ubijena i ranjena djeca u Domovinskom ratu«, koji će se održati u Pridvorju kod Dubrovnika od 4. do 6. travnja 2019. Uz medijsko pokroviteljstvo Glasa Koncila, ta se tema na znanstveni i cjelovitiji način otvara prvi put u Hrvatskoj.
U Domovinskom ratu djeca nisu poginula, nego su ubijena za vrijeme srpske agresije i agresije JNA. Predsjednica Simpozija znanstvenoga odbora za povijest doc. dr. Vlatka Vukelić rekla je: »Domovinski rat doveo je djecu na području Hrvatske u kontakt s ratnom agresijom i nasiljem, gdje ona kao civili nisu u pozadini ratnih zbivanja, nego su središte ratne bojišnice. Opća skupština Ujedinjenih naroda usvojila je 20. studenoga 1989. Konvenciju o pravima djeteta (rezolucija br. 44/25) koja je nadopunila postojeću Deklaraciju o pravima djeteta te ju postavila na višu razinu izvršne dosljednosti. Zemlja potpisnica konvencije bila je i Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (od 18. prosinca 1990.), pa je potrebno znanstvenim pristupom utvrditi kršenje navedenih odredaba.«
Predstavljena tematika znanstvenoga skupa vrlo je raznolika i otvara mogućnost za brojna historiografska znanstvena istraživanja, a prema podatcima koje je prikupila Zajednica udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskoga rata u Domovinskom je ratu ubijeno 402 djece u Hrvatskoj, a u Bosni i Hercegovini i nekoliko puta više. Samo u Slavonskom Brodu ubijen je jedan razred, njih 29 s imenom i prezimenom, zatim u Dubrovniku, u Zadru, Osijeku i drugdje.
Dr. Vukelić navodi da je nakana znanstvenoga skupa da se poštuje ime žrtve s imenom i prezimenom te da se otvori zaboravljeni imenik. U Domovinskom ratu na području Hrvatske ranjeno je oko 1200 djece. Oni su danas zaboravljeni jer ih se ne spominje. Ne pripadaju skupini hrvatskih ratnih vojnih invalida ni ostalim tjelesnim invalidima. Bez jednoga je roditelja u Domovinskom ratu u Hrvatskoj ostalo 4285 djece, a bez oba njih 54. Znanstveni će se skup održati u tri tematske cjeline. Prva je povijesna, sa znanstvenim pristupom (broj ubijenih, ranjenih, okolnosti stradanja, nalogodavci…), druga je svjedočanstvo predstavnika udruga i članova obitelji čija su djeca poginula i ranjena, a treća cjelina odnosi se na pravnu, psihološku, socijalnu i duhovnu pomoć.
U Hrvatskoj su osnovane udruge, a okuplja ih Zajednica udruga hrvatskih civilnih stradalnika iz Domovinskoga rata. No pomaci su u njihovim pravima neznatni, neprepoznatljivi, dostojanstvo civilne žrtve, posebno ubijene i ranjene djece je marginalizirano, ili bolje reći ignorirano.
Udrugu hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskoga rata na području Vukovarsko-srijemske županije vodi Martina Begović, koja je imala dvije i pol godine kad je srpska agresorska granata ispaljena na njihovu kuću, a tada je ranjen i njezin jednoipolgodišnji brat Ivan. »Od osnivanja udruge sestra i ja smo članovi. Jasno da u mlađoj dobi nismo bili potpuno svjesni problematike ljudi slične našoj, to pripisujem nezrelosti i okupiranosti vlastitim poteškoćama«, navodi Ivan Begović. »No danas se oboje trudimo što više biti upućeni u problematike vezane uz civilne žrtve rata. Što se tiče brojaka ranjenih na našem području, jasno je da to zasigurno nisu posve vjerodostojni podatci. U našoj su županiji prisutni razni stradalnici Vukovara koji su još uvijek raseljeni ili su poginule cijele obitelji za koje nema tko tražiti prava. Ali zapravo temeljno je pitanje koja prava. Zar mi uopće i imamo nekakva prava? Ni jedan zakon nažalost ne poznaje pojam ‘ranjeno’ ili ‘poginulo’ dijete. Društvo kao da je osakaćeno, nemilosrdno, neosjetljivo na boli, na gubitke drugoga. Stječemo dojam da su maleni, oni ranjeni, bespomoćni, ‘zadnja rupa na svirali’ jer se smatra da nisu kadri zauzeti se za svoja prava i mogućnosti.«
»Nekako, kada sagledam objektivno ovu problematiku, i sam smatram da smo se mi žrtve rata jednostavno oglušili, ili je to možda preteška riječ. Pa je bolje reći da smo se prilagodili i prihvatili to neosjetljivo odnošenje društva prema sebi jer se vodimo time, općenito govoreći, da borba za prava i zasluženo poštovanje nema smisla. Poražavajuća je činjenica da sve do danas nije napravljena opsežna evidencija civilnih žrtava. Stvoren je jaz između postojećih podataka u bolnicama, MUP-u i udruzi. Grad Vinkovci ima sluha za rad naše lokalne zajednice koji se temelji na projektima koji pružaju psihosocijalnu pomoć našim članovima. Članovi se okupljaju, razmjenjuju iskustva međusobno i sa stručnim osobljem koje djeluje volonterski. Paradoks je da Ministarstvo hrvatskih branitelja ima urede u koje mogu doći i civili, no oni se time slabo koriste, što potvrđuje onu moju konstataciju o prihvaćanju bešćutnoga odnošenja društva prema civilnim žrtvama rata. Nažalost, nemali je broj ljudi kojima je jedini ‘izlazak’ onaj na druženje u udrugu te je pohvalno istaknuti da Grad Vinkovci i Vukovarsko-srijemska županija svojim financijskim potporama omogućuju postojanje radionica na kojima upravo ti ljudi izrađuju uporabne predmete, druže se, razgovaraju o životnim problemima, neostvarenim snovima, nadanjima. I u toj činjenici možemo spoznati da je postojanje naše udruge ništa drugo nego Božja milost koja dotiče one najranjivije.
Naša je udruga članica Zajednice civilnih stradalnika Domovinskoga rata Republike Hrvatske u Zagrebu i sudjeluje na svim organiziranim programima Zajednice. Najveći problemi s kojima se susreću obitelji ranjene i ubijene djece, članovi naše udruge, jesu ostvarivanja prava, no tu je uskakala udruga kako savjetodavno tako i organizacijski. Na svim spomenicima diljem Hrvatske na golubicama su navedeni i civili. Kako je u Slavonskom Brodu poginuo najveći broj djece u Hrvatskoj, podignut je spomenik 2017. godine ‘Prekinuto djetinjstvo’. Dakako, nepobitna je činjenica da u Hrvatskoj ne postoji poseban spomenik za civile.«
Ivan Begović ističe da je na tom području prema podatcima tijekom 1991./92. godine, kada je Domovinski rat bio u punom jeku, ranjeno 1211 osoba. »Podatci koje imamo raspoređuju teže i lakše stradale, tako da brojimo 634 teže i 577 lakše ranjenih. Što se tiče načina stradavanja, brojimo 41 osobu ranjenu metkom, 1092 osobe ranjene krhotinama granata, 35 njih s opekotinama i 51 mortalitet. Među podatcima naravno imamo i civile, statistika govori o 505 ranjenih, 50 djece, 778 pripadnika vojske i policije. Jezovito je i izreći, ali nažalost surova je realnost da obitelji poginuloga djeteta nikada nisu imale nikakva prava u Zakonu o hrvatskim braniteljima i civilnim stradalnicima. Ranjena djeca sada se susreću s problemom nezaposlenosti, ovise o dobronamjernosti pojedinca koji imaju ili nemaju sluha. O nekakvu respektu prema njihovu stradavanju nema ni govora. A obitelji poginulih i nestalih civila nemaju nikakvu novčanu naknadu ako imaju ijednu lipu osobnih prihoda. Godine su prošle, rat se želi zaboraviti, žrtve izbrisati jer, kako se nerijetko kaže, one su ‘teret društva’. Trenutačno postoje naznake za novi zakon koji bi promijenio dosadašnje nepravde. Ali smo jednostavno preumorni od silnih obećanja.«
Dijete koje je imalo godinu i pol kad je bilo ranjeno, Ivan Begović, danas je svećenik Katoličke Crkve, obnaša službu župnoga upravitelja u župi Preslavnoga Imena Marijina Retkovci te službu policijskoga kapelana Vukovarsko-srijemske županije. »Želim reći istinu i dočarati vrlo bolne situacije u kojima sam se našao kao maleno dijete«, ističe Begović. »Naime, moja je obitelj baš kao i svaka druga prije ratnih događanja živjela sasvim mirnim i normalnim životom u Vinkovcima, sve dok rat nije došao pred vrata i narušio naše živote. Već se u početcima otac bez imalo oklijevanja priključio dragovoljcima u obrani Vinkovaca. Teška se srca prisjećam studenoga 1991. godine kada je moja obitelj na vlastitoj koži osjetila strahote i boli rata preko stradavanja moje sestre i mene. Za vrijeme ranjavanja sestra i ja smo bili s majkom kod bake i djeda. Budući da smo sa samo nekoliko godina već bili naviknuti na zvukove pucnja i granata, taj nam se dan činio kao i svaki drugi te smo se nesmetano prepuštali igri. No u kobnom trenutku jedna je granata pala u dvorište kuće u kojoj smo se nalazili, geleri su se raspršili na sve strane i ranili moju sestru Martinu i mene. Budući da je sestra reagirala na ozljedu plakanjem, majka je pozornost usmjerila njoj i zamijetila je da je ranjena u leđa, rame i ruku. Tek nekoliko trenutaka poslije majka je opazila da je geler i mene ozlijedio, i to u glavu, budući da sam zanijemio vjerojatno zbog šoka, što nije ništa čudno jer sam imao nešto više od godinu dana. Teško je zamisliti kako se jedna majka osjećala u trenutku ranjavanje njene dvoje djece, potpuno prestravljena, bespomoćna pod teretom boli i straha. Odmah smo prevezeni u Vinkovačku bolnicu, a potom smo posredovanjem doktorice Švagelj upućeni na liječenje u Klaićevu bolnicu u Zagrebu. Zahvaljujući Bogu, stručnomu timu bolnice, žrtvi, predanosti, strpljenju, ljubavi i molitvi naših roditelja danas smo zdravi, odrasli ljudi osjetljivi na ljudske nedaće, slabosti i potrebe«, svjedoči svećenik Begović.
