U ratnim zbivanjima koja su na dubrovačkom području počela već u rujnu 1991. poginulo je više od 300 branitelja i 92 civila, a svoje je domove moralo napustiti više od 30 tisuća stanovnika. Iz dubrovačkoga kraja 434 čovjeka bila su u logoru u Morinju i Bileći, a 85 ih je umrlo. Oštećene su 27 633 kuće i stana, a do temelja je uništen 2071 objekt. Agresorske provokacije na tom su području počele pucnjevima prema mjestima Gornji i Donji Brgat, a od 26. rujna počeli su stalni napadi na Župu dubrovačku i Konavle. Istodobno je počela i pomorska blokada Dubrovnika. Prvi opći napad na grad Dubrovnik počeo je 1. listopada 1991. i trajao je do 26. svibnja 1992. kad je grad deblokiran, a u srpnju 1992. to je područje bilo oslobođeno u akciji poznatoj pod nazivom »Operacija Konavle«. I posljednji dio okupiranoga dubrovačkoga područja i južne Hrvatske oslobođen je 21. listopada 1992. Tijekom tih ratnih zbivanja stanovnici dubrovačkoga područja prolazili su životne tragedije, gubitke i prognanstva iz svojih domova.
Osvrćući se na to razdoblje, Marija Lukšić, predsjednica Udruge civilnih stradalnika iz Domovinskoga rata Dubrovačko-neretvanske županije, navodi: »S početkom Domovinskoga rata kod mene se sve događalo među prvima. Prva granata eksplodirala je pokraj moje kuće i moj je sin bio prvo poginulo dijete u Župi dubrovačkoj, a muž među prvim zarobljenicima koje su neprijatelji zarobili u hidroelektrani u Platu.«
To razdoblje zauvijek je obilježilo život obitelji Lukšić. Prisjećajući se toga vremena, Marija Lukšić navodi: »Budući da je Župa bila granatirana, naša obitelj, suprug i moje troje djece smjestili smo se kod prijatelja u Pejtonu u Gradu. Suprug je radio u hidroelektrani u Platu. Te kobne večeri, kada je zarobljen, otišao je u smjenu. U rano jutro, oko pola pet, na svetoga Luku, imendan našega sina, suprug se javio da se ne može vratiti jer su četnici u Platu. Tražio je sina da mu čestita imendan. Rekao je da će mu donijeti poklon kada uspije doći kući. Nakon toga više se nije javio, niti smo znali što je s njim. Zarobili su ga četnici i prošao je strahote logora Morinje te se vratio iz zarobljeništva 8. studenoga 1991.
Krajem siječnja 1992. dobili smo sobu u hotelu ‘Imperial’. Počela je nastava iako se još pucalo. Župa je oslobođena 26. svibnja 1992., a 28. svibnja slavili smo Lukin 16. rođendan veseleći se povratku u naš dom. Taj dan Luka mi je kao u šali izgovorio rečenicu od koje sam protrnula: ‘Ako ja slučajno poginem, da nijesi, mama, za mnom nosila crno, nego crveno jer bih ja gore bio nesretan. A na grobu mi nemojte plakati, nego mi zapjevajte Pejakovićevu pjesmu Prijatelji.’ Svi su se začudili njegovim riječima, a ja sam zanijemjela«, svjedoči majka Marija Lukšić. »Nakon zatišja, na dan svetoga Petra i Pavla, 29. lipnja u ponedjeljak počelo je granatiranje i opća opasnost. S molitvom i krunicom nadali smo se kraju napada. U doba večere oko 18 sati bilo je zatišje. Okupili smo se oko limenoga stola večerati. Odjednom prasak, granata za granatom, krikovi. Gledam ranjenu kćer u krvi, nosim je preskačući preko mrtvih i ranjenih prema hitnoj. U međuvremenu na katu iznad nas pogođen je sin Luka. Izdahnuo je na rukama otcu koji je s njim jurio prema bolnici.«
Govoreći o stradanju na dubrovačkom području, Marija Lukšić ističe: »Za vrijeme rata poginula su 92 civila, a od toga šesnaestero djece. Uz to 35 djece je ranjeno, a troje djece izgubilo je svoje roditelje. Ta djeca ostala su sama i sve što im se pomagalo, pomogla im je lokalna zajednica sa stipendijama i nekim beneficijama da im se olakša život. Kao djeca civilnih stradalnika nisu imala podršku koja im je bila potrebna za nastavak života bez roditelja.
Zbog svega što se događalo nakon rata i zbog potrebe za podrškom civilnim stradalnicima 12. travnja 1997. osnovali smo Udrugu civilnih stradalnika iz Domovinskoga rata Dubrovačko-neretvanske županije. Cilj joj je okupljanje, druženje i uzajamno pomaganje i vođenje cjelokupne skrbi o civilnim stradalnicima Domovinskoga rata. Udruga okuplja 93 obitelji čiji su članovi poginuli i 148 osobnih invalida koji su trajno riješili svoj status. Svi su oni prepušteni svojim unutarnjim borbama, osjećajući se zaboravljeni i ostavljeni te u udruzi nalaze podršku i razumijevanje. Udruga je svojim radom svih ovih godina nastojala potaknuti državnu vlast na skrb za hrvatske civilne stradalnike Domovinskoga rata. Našoj smo državi služili samo kao dokaz o stradanjima i u promidžbi rata, ili za javne tribine ili snimanje filma. Ogolili smo svoju dušu, ispričali smo im svoje životne tragedije i tu je sve stalo. Članovi naše udruge iscrpljeni su i psihički i fizički. Ne tražimo povlaštene mirovine, nego samo minimalna primanja kako bismo mogli živjeti život dostojan čovjeka. I očekujemo poštovanje prema žrtvama, posebno onim najmanjima. A koliko se poštuju naše žrtve govori činjenica da još ni jedan ministar nije osobno došao na naš skup.«
Iz toga razloga udruga je izdala knjigu »Oteto zaboravu« u kojoj se nalaze svjedočanstva o ratu na dubrovačkom području. U knjizi je opisano 26 svjedočanstava obitelji ubijene djece i civila. To su najbolnije priče onih koji su izgubili svoje najmilije i koje je bilo teško ispričati. Ispričali su ih da bi ostavili trag o njihovim stradanjima. »Svjedočanstva je sabrala i napisala profesorica Marija Nadilo, koja je snažno proživljavala boli svih nas roditelja ubijene djece. Ona je bila profesorica hrvatskoga jezika mojemu sinu Luki, koji je pohađao drugi razred srednje medicinske škole kada je bio ubijen,« navodi Marija Lukšić.
U knjizi »Oteto zaboravu« nalazi se svjedočanstvo Ane Bokun kojoj su poginuli muž i jedanaestogodišnji sin, a desetogodišnji sin bio je teško ranjen: »Moj sin Đuro podlegao je ozljedama nakon treće operacije. Moj muž je bio pogođen gelerom u glavu od granate što je pala u vrt ispred kuće. Ivan, moj drugi sin, bio je teško ranjen… Četiri dana nakon primljene vijesti bila sam na psihijatriji. Neprestano su mi davali lijekove za smirenje, dolazili me pregledavati i provjeriti kako sam. U to vrijeme pokopani su mi muž i sin u prisutnosti svećenika i nekolicine ljudi. Nisam ih mogla ispratiti, nisam ih mogla dostojno ispratiti… Nakon nekoliko dana skupila sam snage poći u bolnicu vidjeti sina. Neprestano me pitao gdje su tata i brat. Rekla sam mu da su mu tata i brat poginuli, da moramo biti jaki, držati se skupa, čuvati jedno drugo i pomoći jedno drugomu nastaviti živjeti. Gledala sam svoga sina suznih očiju, pitajući se kako dijete od deset godina to sve skupa proživljava… Odlučila sam biti jaka i pomoći sebi i djetetu da preživimo i fizički i emocionalno.«
U nemilosrdnom napadu neprijatelja koji su gađali naselja stradavale su cijele obitelji. Tako su u Mokošici u bijegu od granata u skloništu ubijeni devetogodišnja Maris Šaban, njezin četverogodišnji brat Maro i njihova majka Frane. U žestokim granatiranjima Dubrovnika poginuli su jedanaestogodišnji Hrvoje Gunjina i njegova trinaestogodišnja sestra Katarina. Među najmlađim stradalnicima su jednoipolgodišnja Nikolina Banović i njezina četverogodišnja sestra Andrea. U smrt su otišli zajedno i osmogodišnji Romano Kralj i njegova majka Senka. Miho Tomičić navršio je tek dvije godine kada su napadi neprijatelja na grad ugasili i njegov život.
Što su sve proživljavala djeca u bjesomučnom granatiranju i koje je posljedice to ostavilo na njihovo zdravlje nikada se ne će u potpunosti saznati. Među takvim je pričama i ona Marije Kočine koja je rodila zdravu djevojčicu 8. rujna 1991. te je s njom boravila u bolnici. Prvim brodom koji je probio blokadu Dubrovnika odlučila je krenuti u Split jer su uvjeti u bolnici u Dubrovniku bili iznimno teški, a Dubrovnik granatiran. Na teškom putu koji je trajao sedamnaest sati, usprkos prisutnosti UNPROFOR-a koji je bio na brodu, jugovojska ih je zaustavljala nekoliko puta zbog kontrole pa su morali s djecom izlaziti na palubu. »Mene je jedan vojnik grubo gurnuo što nisam odmah izišla i pala sam s djetetom te je ono udarilo glavom u vrata kabine. U Splitu su nas dočekali i odveli u bolnicu na Firule i tu su nas smjestili. Kad smo se odmorili, došla je k nama jedna doktorica, pozvala mene i rekla mi: ‘Gospođo Kočina, Vaše je dijete bilo toliko promrzlo i ohladilo se te bi umrlo da je to još potrajalo, ali smo ga uspjeli vratiti u život.’« Posljedice toga ostale su trajne i teške: »Moja Lucija ne može govoriti ni žvakati, hoda slabo, nosi pelene i samostalno ne može sebi ništa pomoći«, svjedoči Marija Kočina svoju životnu priču.
Iako puni boli, sa životom, kako kažu, koji se raspuknuo, nastavljaju život dalje u nadi susreta u vječnosti. I stoga je na kraju knjige navedeno sljedeće: »Budni sanjamo sve naše mrtve i žive ranjene i vjerujemo da između sebe i sadašnjosti, u odnosu na prošlost, gradimo most utjehe i nade da nismo sami, da nismo ostavljeni. Stoga ne odobravamo mržnju jer posjedujemo plemenitost kojom je isključujemo da bismo sačuvali svoje dostojanstvo u pobjedi Dobra nad Zlom.«
