Splitska bolnica za vrijeme Domovinskoga rata bila je jedina negranatirana bolnica na južnohrvatskoj obali zahvaljujući relativno duboku zaleđu Splita s gotovo isključivo hrvatskim stanovništvom. Iz toga razloga ona je bila medicinski stožer za velik dio Dalmacije, kao i Bosne i Hercegovine, ali i utočište za brojne prognanike i izbjeglice. Sa svojim terenskim bolnicama koje su formirane uz crtu Južnoga bojišta ta je bolnica dala golem doprinos u skrbi i liječenju bolesnika i ranjenika za vrijeme ratnih zbivanja. Svjedočeći o tom razdoblju, ratni ravnatelj prof. dr. Mihovil Biočić navodi: »Kao ratni ravnatelj splitske bolnice moram istaknuti veliku žrtvu građana Splita i susjednih gradova i mjesta, koji su se žrtvovali na svekoliki način kako bi pomogli ranjenicima, prognanicima i izbjeglicama. Primjerice, građani su dali više od 17 500 doza krvi za BiH, primali prognanike i izbjeglice u svoje domove, pomagali novčano, donosili hranu, odjeću i druge potrepštine. Bili su puni razumijevanja u davanju prednosti liječenja u bolnici ranjenicima i svim potrebitijima. Velika pomoć u preživljavanju ranjenika bile su terenske male ratne splitske bolnice diljem Južnoga bojišta. U Dalmaciji smo ih formirali pet (Vrlika, Potravlje, Sinj, Korčula i Metković), u kojima je kirurški liječeno 6307 ranjenika, a u BiH, uz pomoć lokalnoga zdravstvenoga osoblja, osam bolnica (Tomislavgrad, Livno, Mostar, Žepče, Prozor, Grude, Kiseljak, Nova Bila), u kojima je kirurški liječeno njih 15 754, što je ukupno 22 061 ranjenik. KBC Split opskrbljivao je 65 mjesta u BiH (bez obzira na nacionalni, rasni i vjerski sastav stanovništva). Pomagali smo od Tomislavgrada i Livna preko Viteza i Sarajeva do Brčkoga, Žepču, Maglaju, Tuzli, Gradačcu, Bijeljini, Živinicama itd., u ljudstvu, lijekovima, hrani, sanitetskom materijalu, higijenskim potrepštinama… Oko 25 posto našega sanitetskoga materijala i lijekova darovali smo u BiH, a o svemu postoji detaljna dokumentacija. Zbog središnjega zemljopisnoga položaja s hrvatskim zaleđem sve do južnih dijelova BiH Klinička bolnica Split liječila je najviše ranjenika od svih hrvatskih bolnica, gotovo 12 posto od 30 520 registriranih ranjenika u Hrvatskoj. Od 1991. do 1996. ukupno je hospitalizirano 261 435 bolesnika i ranjenika. Od toga je 31 086 (11,89 %) iz BiH, od kojih oko 30-40 posto muslimana (detaljna obrada još nije gotova). Također smo liječili i znatan broj neprijateljskih vojnika«, navodi dr. Biočić.
Svako stradanje i smrt djeteta ostavi trag i na medicinskom osoblju. Prof. Biočić prisjeća se jednoga takvoga iskustva: »Posebno mi je jako teško kada se sjetim dječaka od 13-14 godina, koji je našao ‘zvončić’, ustvari bombu u obliku padobrančića, kojim je srpski agresor pokušao granatirati Split, ali su ‘zvončići’ pali oko Muća (dalja okolica Splita). Igrajući se tom ‘igračkom’, donio ju je kući, gdje je na kraju, prije nego što su stariji shvatili, eksplodirala. Ubila je dječakova strica, druge ranila, a i njega vrlo teško. Kad je došao u splitsku bolnicu i kad smo vidjeli što je ‘zvončić’ učinio, bili smo prestravljeni. Dječak je bio u teškom šoku i tihim jecajućim glasom zvao je tatu… Iako sam kao kirurg vidio svašta u terenskim bolnicama i u KBC-u, to je bilo prestrašno. Operirali smo ga oko šest sati, a nakon nekoliko sati u intenzivnoj skrbi u noći je umro. Mi koji smo sudjelovali u toj operaciji dugo smo bili izvan sebe, a kad je umro, zbog stanja u kojem je nakon operacije bio (višestruka teška invalidnost), mislili smo da mu se Bog smilovao kad ga je uzeo k sebi. I danas nakon više od 25 godina ne mogu zaboraviti sliku dječaka raznesena ‘zvončićem’ koji je ‘naša armija’ bacila da bi ubila djecu, a te kasetne bombe, pune tih monstruoznih igračaka, tih ‘zvončića’, bile su zabranjene Ženevskom konvencijom«, prisjeća se prof. Biočić.
Nadalje ističe: »Ubojstva djece bila su namjerna u sklopu genocidne politike srbočetničkoga agresora, kako bi se izmijenila etnička slika područja koje su namjeravali prisvojiti. Zbog toga su rušene katoličke crkve, spomenici i sva obilježja hrvatskoga identiteta, zbog toga je nesrpsko stanovništvo masakrirano, silovano, ubijano, protjerivano. Srpska djeca u istočnoj Slavoniji danas ne uče da su djeca njihovih godina namjerno ubijana i masakrirana, njih do sada izbrojenih 402, najčešće granatama u svom domu ili u igri. Posebno boli relativiziranje svega i zaborav koji promiču glavni mediji, ne samo nadnevaka najslavnijega dijela hrvatske povijesti, odnosno stvaranja države, nego i žrtava! Ni žrtva nevine djece se ne spominje i malo tko znade da je prvo ubijeno dijete u nametnutom nam ratu bila 12-godišnja djevojčica Ivana Vujić iz Osijeka, koju je u vlastitom stanu 3. rujna 1991. ubila srbočetnička granata, ali zato svi mediji kontinuirano ponavljaju ime djevojčice druge nacionalnosti nad kojom je izvršen zločin. Opet se ponavlja rasizam među žrtvama, jer jedne su žrtve svete, a druge nisu, jedne zaslužuju posvećenje, drame, književna djela, a druge zaborav. Uvjeren sam da nema slučajnosti u nekažnjavanju ubojstva civila koja su se dogodila na okupiranim područjima jer previše je vremena prošlo. Čini se kao da se čeka, ali i potiče zaborav, ne bi li se ubojice i zločinci zaštitili. Neshvatljivo mi je da za ubijenu djecu roditelji nemaju priznanje kojim bi se ozakonila najteža žrtva koju su podnijeli. Ne postoji na svijetu veća bol od gubitka djeteta, osobito ubojstvom. I ne postoji na ovom svijetu razlog ili ideologija koja bi opravdala ubojstvo djeteta«, naglašava prof. Biočić.
No pomoć splitske bolnice nije bila samo stručno-medicinska. O tome prof. Biočić navodi: »Po pomoć koju smo pružali svim potrebitima uz ranjenike iz BiH često su dolazile majke i djeca, o kojima se trebalo skrbiti ili u bolnici ili izvan bolnice: hrana, smještaj, financijska pomoć itd. Posebna skupina našega osoblja pod vodstvom glavne sestre KBC-a Marije Županović skrbila se o tome uz pomoć crkvenih i brojnih humanitarnih udruga. Ni jedna zdravstvena ustanova u Hrvatskoj nije podnijela takav teret. Tako smo primjerice tijekom ’92. svakodnevno u bolnici imali 150 – 170 ranjenika, a tijekom ’93. primali smo mjesečno oko 500 – 700 ranjenika. Od travnja 94. iz BiH, po završetku nesretnoga hrvatsko-muslimanskoga sukoba, broj ranjenika je bio manji, oko 50 – 70 mjesečno, većinom ozljede od nagaznih mina, ali broj teških bolesnika, među kojima je znatan broj djece s malignom bolešću, rastao je na 500 – 700 mjesečno. Bili smo najznačajniji i stožerni centar za evakuaciju, prijam i liječenje 31 086 ranjenika i bolesnika iz različitih područja BiH. Razmjestili smo u druge hrvatske bolnice 700-tinjak bolesnika i ranjenika te prijevoz i prijam u tridesetak zemalja svijeta.
Izbjeglice koje je Hrvatska primila i o njima se skrbila smještajem u svojim najboljim hotelima, koji su ostali devastirani, posebna su priča. Tako je primjerice samo u užem splitskom području (Split, Kaštela, Solin) u rujnu 1993. bilo oko 180 000 izbjeglica s puno djece iz BiH, o kojima smo se i mi skrbili. KB Split državna je bolnica u kojoj se provodila državna politika, kojom su svi građani BiH liječeni i skrbljeni na teret siromašnoga proračuna ratom razorene i djelomično okupirane Hrvatske.
Što su hrvatski liječnici i drugo zdravstveno i nezdravstveno osoblje učinili, a posebno tadašnji djelatnici KBC-a Split, teško je opisati. Možda treba samo napomenuti da smo radili pod granatama, u jeku borbi, do tih bolnica i punktova prolazili kroz planine, šume i opasna ratna područja u kojima nitko nikomu nije jamčio život. I ovom prigodom moram, kao tadašnji zapovjednik ratnoga saniteta, istaknuti da su žene (liječnice, sestre, laborantice) jednako kao i muškarci prolazili isti ratni put, ista fizička i duševna opterećenja. Boli me i kako je hrvatska vlast zahvalila hrvatskim liječnicima dragovoljcima nakon trećesiječanjskih izbora 2000. godine. Ni jedna riječ priznanja, zahvale. Pročitali smo u Narodnim novinama 35/31 u ožujku 2000. da su smijenjeni svi članovi Udruge liječnika dragovoljaca Domovinskoga rata (181 liječnik). Ukupno je smijenjeno 237 ljudi, 89 posto ravnatelja medicinskih ustanova, a nije imenovan ni jedan iz udruge. Smijenili su nas oni koji su prespavali stvaranje neovisne hrvatske države, oni koji ni ruku nisu htjeli dignuti za njezinu samostalnost!« naglašava prof. Mihovil Biočić.
