Među ljudima koji su uvelike unaprijedili hrvatsku historiografiju i katoličku znanstvenu periodiku prošloga stoljeća ističe se ime isusovca o. Miroslava Vanina.
Rođen je 10. listopada 1879. u Zagrebu. Prva četiri razreda gimnazije pohađao je u Zagrebu, a u Kalksburgu dvije godine humanističkih nauka te tri godine gimnazije, maturirajući 1901. Nakon tri godine studija specijalne filozofije u Bratislavi, bio je profesor u gimnaziji u Travniku. Potom je studirao bogosloviju u Louvainu (Belgija), gdje je 1910. bio zaređen za svećenika. Slušao je u Beču povijest i zemljopis, a od 1915. do 1917. povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Posljednju godinu Velikoga rata bio je vojni svećenik na talijanskoj fronti. Nakon doktorata 1918., sljedeće godine pokrenuo je u Sarajevu vrlo cijenjen časopis »Život«, koji pod imenom »Obnovljeni Život« izlazi i danas. Od 1924. do 1927. držao je pučke misije Hrvatima u SAD-u te sedam mjeseci vodio župu u St. Louisu. Od 1928. bio je profesor na bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu. Nakon rata djelovao je u Zagrebu.
Mnogo je pisao i prevodio. Kapitalno mu je djelo »monumenta« »Isusovci i hrvatski narod« u tri sveska, kojom je dao izniman doprinos poznavanju i vrjednovanju vjerskoga i kulturnoga djelovanja Družbe Isusove u Hrvata od 16. do 18. st. Osim toga, pokrenuo je stručne godišnjake »Croatia sacra – arhiv za crkvenu povijest Hrvata«, te »Vrela i prinose/Fontes et studia – zbornik za povijest isusovačkoga reda u hrvatskim krajevima«. Pisao je u »Katoličkom listu«, »Hrvatskoj prosvjeti«, kalendaru »Naša nada« (SAD), »Glasniku Srca Isusova« i dr.
Cijenjen u stručnim krugovima, bio je 1937. od svojega mentora s doktorskoga studija dr. Ferde Šišića predložen, a zatim izabran za dopisnoga člana »historijsko-filologičkoga razreda« HAZU-a.
Umro je 6. prosinca 1965. u Zagrebu. Vjeran i vrijedan svećenik i povjesničar, istinski erudit i domoljub, ostavio je izvanredno bogat stručno-znanstveni i pastoralno-publicistički opus, pa ga s pravom »valja uvrstiti u red naših… ne samo najodličnijih naučnih radnika nego i najmarljivijih« (F. Šišić). (L)
