Posljednjih dana mnogo se govori o promjenama u Hrvatskoj, ekonomske i stranačke naravi. Zanimljiva je kolumna Ivana Hrstića u Večernjem listu koji je stanje u Hrvatskoj usporedio s limbom jer ima »sasvim dovoljno novca da ne propadne, a opet nedovoljno za hvatanje priključka s onima koji se kreću daleko brže od nje«. Potom je doslovno napisao: »Koliko dugo možemo tako? Hoćemo li nakon sedam gladnih godina ikad ponovno dohvatiti i onih sedam godina obilja? Ako političare pitate – može tako i do kraja svijeta, ili barem do kraja njihova mandata. Ako pitate realnije ekonomiste, nova kriza udarit će nas posred čela već iza prvog zavoja! Kao što je prethodna kriza bila poput snijega koji je otkrio tragove naše vlastite nevoljkosti na promjene, tako će i sljedeća kriza – a ona uopće ne mora na globalnoj skali biti tako devastirajuća kao prva – dokazati da ništa nismo naučili iz prethodne lekcije. Ponovno ćemo njene posljedice osjetiti dublje, dugotrajnije i bolnije nego gotovo svi ostali oko nas.«
Glavni krivci za stagnaciju, smatra Hrstić, jesu političari »koji se zadovoljavaju minimalnim koracima naprijed, uvjeravajući sebe da su time ispunili svoju obvezu prema hrvatskoj državi i hrvatskom narodu«. »Ova vlada nastala je na temelju hrpe kompromisa, koji im sada služe kao opravdanje zašto ne mogu poduzeti nešto odlučnije. No, godina gospodnja 2019. u tome im zasigurno neće pomoći. Osim što je ministar Marić dobro radio na refinanciranju vanjskog duga, najpovoljnije razdoblje već smo propustili. Na svjetskoj geopolitičkoj sceni slijedi mnoštvo turbulencija koje bi mogle barem usporiti rast ključnih svjetskih gospodarstava.«
»Istina je, ova vlada na prvim koracima suočila se s mnoštvom izazova. No, uspjela je, za sada, samo spriječiti krah Agrokora. Pomoć blokiranima samo je kozmetička, ovršni zakon je odgođen, demografski egzodus samo se ubrzao. Porezna reforma okljaštrena je u samom začetku, dioničko tržište još je u najdubljoj hibernaciji. INA ne samo da još nije u hrvatskim rukama, nego je očito Vlada s Mađarima ispod stola sklopila deal čiji cilj još skriva od hrvatske javnost. Rafinerija u Sisku gasi se blagoslovom iz Banskih dvora! Izraelski F-16 jednom su preletjeli Knin, no još uvijek ne znamo hoće li i drugi put.«
Autor navodi da je »Uljanik« u jednoj godini pojeo cijelu jednu eskadrilu »Baraka«. »Da smo barem tim novcem u škverovima gradili mornaricu. No, ni to nismo. Jedino na čemu se u Hrvatskoj dosljedno radi jest uzgajanje pogubnog mentaliteta gubitnika. Pozivam li na smjenu takve vlade? Ne, u ovom trenutku nemam nikakve garancije da nas ne čekaju možda daleko gori.«
Tekst Petre Balije u Večernjem listu započinje sljedećim riječima: »Monumentalna srpska pravoslavna crkva u srednjovjekovnom stilu izgrađena između 1931. i 1940. godine. Tako gornjogradsku crkvu sv. Marka, najstariju u Zagrebu te jedan od simbola hrvatske metropole opisuju u poznatom pretraživaču Google.« Autorica je objasnila da takvo tumačenje stoji u sklopu Google Mapsa, odnosno »digitalne mreže karata, koju koristi gotovo svaki korisnik interneta, uključujući i Zagrepčane, ali i turiste koji dolaze u glavni grad«. »Nije ni čudno stoga što je mnoge koji su odlučili potražiti Markovu crkvu tim putem prilično razljutila ova netočna rečenica, pa su ostavili i svoje pisane komentare u kojem su Google prozvali za provokaciju i nestručnost. Neki su prijavili problem, drugi su pisali u središnjicu najpopularnijeg pretraživača, treći su zaključili i kako je sve to neslana šala nekog hakera…
Iako je već bilo govora o knjizi prof. dr. Matka Marušića »Mi Hrvati«, valja spomenuti barem jednu od kratkih priča iz te knjige. Priča je to »Sakralna umjetnost« o poznatoj Dulčićevoj fresci u crkvi Gospe od Zdravlja, koja je izazivala čuđenje brojnih, uključujući i autorovu majku. Stoga ju je otišao pogledati zajedno s prijateljem, umjetničkim znalcem. »I točno ta je freska prikazivala: Kristovu veličinu, dobrotu i brigu, i ljudsku potrebu za spasenjem u njegovoj krhkoj neznatnosti i krotkoj izgubljenosti. Sve drugo je bilo lijepo i vješto složeno, ali nije moglo steći važnost u prisutnosti Kristove blage snage i sveprisutne narodne potrebe za njim. (…) Kod kuće sam oprezno pristupio mami. (…) Mama je bila nemirna, ali me je slušala. Bilo joj je drago to što čuje, ali u ime tolikih vjernica na pazaru nije mogla odmah popustiti. (…) – Pa što ću sada reć na pazaru? Proklet će i mene. – Ništa ti ne sudi. Reci im da odu u crkvu vidit, i da će vidit da Krist čuva narod hrvatski, da je to rekao jedan veliki katolik, a pravi umjetnik. – Proklet će i mene i njega… – Neka odu vidit pa onda neka proklinju. (…) A sutra ćemo nas dvoje otići u Gospe od Zdravlja da i ti vidiš. Ako ne vidiš što sam ja vidio, slobodno na pazaru ništa ne govori. A ako vidiš Krist će te sačuvat od svakoga zla. Sutra smo mama i ja otišli u crkvu vidjeti modernoga Krista i njegov vjerni, a zanemareni narod. (. . . ) U crkvi sam joj pokazao raširene dugačke Kristove ruke i narod nas malih pred njim. Onda sam je ostavio samu, a ona se krstila, sjedala u različite klupe, klecala i žmirkala… ali s Krista nije oči skidala. Onda je došla k meni, prošaptala: ‘Ajmo’ i s ruke mi dala svetu vodicu da se prekrstim. Izišli smo polako, a na stubama sam je uzeo pod ruku, što joj je posebno drago, neka ljudi vide kako se njezin učeni sin brine za nju, slabu staricu, a odanu majku. Onda je ne prekidajući svoj sitni starački hod i ne gledajući me rekla: A što će svit reć? – Svit će znat ko i ti! Ljepota se gleda očima, a misli sa dušom. Ljudi vole Isusa, znaju da je dobar, da ih voli i vidjet će to na slici. A ona za to jest tamo. Šutjela je, pa sam je pitao hoće li pod ruku da je odvedem do pazara. Ona se na to sasvim razvedrila i odlučila: Odvest će me Ana. Ti čitaj novine kod kuće. To mi dobro došlo pa nisam pomislio zašto se odlučila za Anu. Tek kad su se vratile, Ana je najprije malo uživala u mojoj muškoj kratkovidnosti, a onda objasnila da je svekrvi važnije da Pazar vidi da je pod ruku vodi nevjesta negoli sin…«
