Rijetko se za kojega svetca može reći da se slavi u gotovo svim većim Crkvama: rimokatoličkoj (zapadnoga i istočnoga obreda), pravoslavnoj, anglikanskoj i luteranskoj, kao što je to slučaj sa sv. Jurjem, koji se prikazuje u odori rimskoga vojnika ili srednjovjekovnoga viteza na konju, kako mačem ili kopljem probada zmaja (simbol zla). No zanimljivo je da se u Hrvata na starim stećcima sv. Juraj prikazuje kako ubija vuka.
Taj je najslavniji kršćanski mučenik, čiji se spomendan slavi 23. travnja, rođen oko g. 280. u Kapadociji, regiji u unutrašnjosti Male Azije, s bogatim kršćanskim povijesnim i kulturnim naslijeđem, na području današnje istočne Turske. Odrastao je u plemenitaškoj obitelji, njegov otac Geroncije bio je rimski vojnik, što je uvelike odredilo i njegov životni put. Ime mu dolazi od grčke riječi »georgos«, što je u prijevodu zemljoradnik, poljodjelac, ratar, iz koje su u hrvatskom prijevodu izvedena imena, muška Jure, Juro, Đuro, Đuka i ženska Đurđa, Đurđica, te englesko George, njemačko Jörg, Jürgen, francusko Georges, rusko Jurij i dr. Već u mladim danima počeo se baviti izradom oružja, kasnije mu je kao vojnomu časniku, koji je već prihvatio kršćanstvo, dodijeljeno visoko odličje. Kao tribun često je mogao biti u društvu s carem, koji ga je cijenio zbog njegove hrabrosti. Tako se jednom prigodom za vrijeme okrutnoga progona kršćana odvažno usprotivio caru Dioklecijanu, koji mu je hladnokrvno uzvratio: »Mladiću, misli na svoju budućnost!« Međutim, on se nije prestrašio i kada je htio uzvratiti, ljutiti je car naredio stražarima da mladoga časnika bace u okove. Premda je podvrgnut teškomu mučenju, Juraj je ostao dosljedan i vjeran Kristu, za kojega je dao i život 23. travnja 303. u Lydda-Diosplisu u Palestini, danas Lod, 20 km jugoistočno od Jaffe u Izraelu.
Svjedočanstvo o njegovu mučeništvu prvi je navodno zabilježio svjedok Plazikrat, a u svojim su ga spisima u 6. st. posebno proslavili povjesničar i biskup sv. Grgur Turonski, pjesnik i biskup Venancije Fortunat i arhiđakon Teodozije. No štovanje sv. Jurja započelo je odmah nakon njegove smrti već u 4. st. najprije u Lodu, gdje je njemu u čast izgrađena crkva, u kojoj mu je bio i grob, a ubrzo se nezaustavljivo širilo po Siriji, otoku Cipru, na kojem je podignuto čak 60-ak svetišta, i u Egiptu, gdje mu je posvećeno 40-ak crkava i tri samostana, a u Carigradu rimski car Konstantin I. Veliki dao mu je podignuti crkvu. Vrijedi spomenuti i sinodu u Oxfordu g. 1222. kada je sv. Juraj izabran za zaštitnika engleskoga kraljevstva, nakon čega mu je bilo izgrađeno i posvećeno čak 160 crkava.
Budući da je bio vrlo popularan među vjerničkim pukom, bio je predmet čestih crkvenih propovijedi, štovanja i razgovora, što je urodilo legendama vezanim za njegovo ime. Jedna od najpoznatijih je, svakako, njegova pobjeda nad zmajem koja je sačuvana sve do današnjih dana. Nekoliko je njezinih verzija, od kojih su dvije najčešće, jedna je kod spomenutoga grada Loda, a druga kod grada Silene u Libiji. I u jednoj i u drugoj u obližnjem je jezeru živio zmaj koji je često izlazio iz jezera i proždirao ljude te svojim dahom zatrovao vodu i zrak, zbog čega su se ljudi razbolijevali i često umirali. Narod se toga kraja po prvoj verziji za pomoć obratio svomu vladaru, a po drugoj božanstvu u orakulu, tj. proročištvu. Vladar im je zapovjedio da svakoga dana na obali jezera žrtvuju po jedno dijete, a pogansko je božanstvo preporučilo da se svakoga dana prinese ljudska žrtva, koja će biti odabrana bacanjem kocke. Tako je bilo sve do trenutka kada je na red došla vladareva kći jedinica Margareta. Uplakana i okićena, naslonjena na jednu stijenu kraj jezera, prestrašena, čekala je neman, ali je putom prolazio sv. Juraj. Ugledao ju je i upitao što se događa, a nakon što mu je ona sve ispričala obećao joj je pomoć. Voda se odjednom uzburkala, zmaj je šikćući i sikćući izronio razdijelivši valove te smrdljivim vonjem zatrovavši zrak. Sv. Juraj kopljem je načinio znak križa, bacio se na zmaja te mu probo kopljem čeljust i prikovao ga za zemlju. Zatim je naredio vladarevoj kćeri da odveže svoj pojas, omota ga oko zmajeva vrata i povede polumrtvu neman, koja ju je poslušno slijedila, do grada iz kojega su zbog straha svi htjeli pobjeći. Mahanjem ruke sv. Juraj ih zaustavi i obeća im da će dokrajčiti zmaja ako se svi obrate na vjeru u Isusa Krista. Tako se sav puk pokrsti, a Juraj zada smrtni udarac nemani, koju su čak četiri vola trebala odvući do jezera, gdje je zauvijek potopljena. U znak zahvalnosti vladar je htio podijeliti s njime sve svoje blago, ali on dade sve što mu je pripalo da se razdijeli siromasima.
Taj njegov plemeniti čin svakako je također pridonio njegovu štovanju podjednako na Zapadu i Istoku, s dvostrukim značenjem: on je svjedok vjere i pomoćnik u svim nevoljama i pogibeljima, on je viteški pobjednik protiv svih Kristovih neprijatelja koji u Kristovo ime pobjeđuje sva zla. Za zaštitnika su ga uzeli vitezovi, posebice u 12. st. viteški redovi križari, ivanovci i teutonci. Sv. Juraj jedan je od pomoćnika u nevolji, tj. u svim bolestima, pogibeljima i različitim nevoljama, pa se zaziva njegov zagovor u ratnoj opasnosti, groznici, kugi, za lijepo vrijeme, za zaštitu izviđača, planinara, bačvara, oružara, strijelaca, vojnika, zatvorenika i dr. Isto je tako zaštitnik poljodjelaca (već zbog samoga imena), zemlje, pastira, usjeva, zelenila, stoke, svih domaćih životinja, osobito konja.
Zanimljiv je bio običaj u Hrvata da je u Poljičkoj Republici ili Poljičkoj knežiji, administrativnom području s velikom autonomijom koje se prostiralo istočno od Splita od 13. do početka 19. stoljeća, u rano jutro na dan sv. Jure, 23. travnja, svaki katun (dvanaest većih poljičkih sela) birao svoga katunara, koji su istoga dana birali velikoga poljičkoga kneza na godinu dana.
Sačuvano je više molitava sv. Jurju, među kojima je i ova:
»Gospodine, veličamo tvoju moć i usrdno te molimo; kao što je sveti Juraj nasljedovao muku tvoga Sina, neka spremno pritekne u pomoć i našoj slabosti. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.«
