Baš kad sam se pripremio pisati o shizofrenim hrvatskim medijima koji su – naravno sve zbog »opravdanog interesa javnosti« – za smrt jednog novinara spremni prevrnuti kao čarape i skinuti do gaća sva stručna liječnička i politička povjerenstva; a za smrt drugoga dirljivo obzirno i gromoglasno šutjeti unatoč prilično intrigantnim okolnostima preminuća, dogodilo se nešto sasvim novo, što me još puno snažnije pogodilo, baš ono u »srce djetinjstva«! U Njemačkoj, naime, skalpirat će samoga Winnetoua, legendarnog poglavicu Apaša, koji se – da mi bude još i draži – protiv kauboja na filmu borio i po našim hrvatskim krajevima! Povlače knjige o njemu iz knjižara, ako ne i knjižnica, pa ih i ja brzo na svojim policama sklanjam iza beskorisnih divovskih monografija. Ne mogu vjerovati vlastitim očima i ušima, koje je, istina, starost već oboje malo »pomilovala«, ali još dovoljno rade da ne mogu shvatiti i prihvatiti kako je Karl May »reproducirao rasističke stereotipe o domorodačkom stanovništvu«?!? Pa zahvaljujući isključivo njemu, ja sam već u kratkim hlačicama bespovratno prešao na stranu Indijanaca! Zato sam, ne samo u igri »kauboja i Indijanaca« uvijek morao biti Indijanac, nego i dok smo igrali »lopova i pandura«, pa čak i u igri »partizana i Nijemaca«, koju su nakon sedamdesetih favorizirali moji razredni oficirski sinovi. U svim tim igrama ja sam, za sebe, uvijek bio Apaš, progonjen od svih pušaka i palica, uvijek na rubu igre, ali ponosan na svoje apaško korijenje! I onda, danas, staromu Apašu, dogodi mi se ovo ludilo! I to ne iz redova »uvrijeđenih« Indijanaca, nego baš suprotno – našla se neka »bijela braća« crnih misli, pa privezali i Winnetoua i Karla Maya za indijanski totemski stup i podložili vatricu za lomaču?! Kao, May je »idealizirao sliku suživota«, a »prešutio je genocid nad domorodcima«? A ti koji ga sada napadaju, siromasi, već su »glas izgubili« koliko neprestance i glasno izvikuju i spominju velikosrpski genocid u Vukovaru i Srebrenici ili ruski po Ukrajini? Pff…!
Eee, dragi moj Karlek, mislim si… Ma, samo da si se (prije sto godina) dosjetio napisati u romanu da su si crvenokožac Winnetou i bjeloputi Old Shatterhand »bili dečki«, »partneri«, ne da te sad ne bi izbacivali iz knjižara i tiskara, već bi ti ušao u njemačke klasike i »pomeo« bi Thomasa Manna, ako ne i samoga Goethea! Možda još nije kasno da se nađu dva lijevo napredna »europajaca« da otkriju to u tvojim djelima, ili bar u filmovima, jer i meni se u onom jednom filmu iz Like učinilo kako je Shatterhand onako »ispod oka« gledao u dugu crnu Winnetouovu kosu… Sad, kako je bio i Old (»star«), možda si je rukolomac Shatterhand krivo pomislio da je to kakva mlada crna curka, ali… Ja bih pod svaku cijenu spašavao Apaša!
