U novu akademsku godinu Sveučilište u Zagrebu ulazi u znaku važne obljetnice. U listopadu 1874. započelo je s radom Kraljevsko sveučilište Franje Josipa I. u Zagrebu, prvo moderno sveučilište u hrvatskom narodu, preteča današnjega zagrebačkoga sveučilišta. No u skladu s duhom sekulariziranoga društva u svečarskim se spomenima na taj bez ikakve sumnje prijelomni događaj u povijesnom razvoju hrvatske znanosti i obrazovanja prečesto propušta reći važna činjenica. A to je da je prvi rektor prvoga modernoga sveučilišta u hrvatskom narodu bio – katolički svećenik, Matija Mesić.
Dalekovidni Strossmayer, Franjo Josip i Mažuranić
Da je obrazovanje »investicija« koja se jednom narodu višestruko vraća u budućnosti prepoznao je sredinom 19. stoljeća i Hrvatski sabor. Godine 1861. na poticaj biskupa Josipa Jurja Strossmayera – velikoga narodnoga preporoditelja i znamenitoga podupiratelja razvoja hrvatske prosvjete, kulture i umjetnosti – Hrvatski je sabor donio zakonsku osnovu budućega sveučilišta. Sedam godina kasnije u Zagrebu, prilikom svojega posjeta, tu je osnovu ovjerio car Franjo Josip I., a godine 1874. i definitivno potvrdio, uvelike zahvaljujući naporima bana Ivana Mažuranića. No tada se nametnulo pitanje kojemu bi se intelektualnomu prvaku trebala povjeriti tako kolosalna uloga prvoga rektora modernoga sveučilišta? Koji će mislilac biti dovoljno mudar i okretan da novo sveučilište postavi na noge? Da mu pronađe najbolje profesorske kadrove? Da privuče studente? Odgovor je vodio do Matije Mesića.
»Navigiranje« skučenim prostorima
Matija Mesić rođen je 1826. godine u Brodu na Savi, današnjem Slavonskom Brodu. Školovao se u Požegi i Zagrebu, a u hrvatskoj je prijestolnici 1842. stupio u sjemenište. Kao daroviti đak poslan je u srce ondašnje austrijske carevine, u Beč. Za svećenika je zaređen 1849., nakon čega se u Beču i Pragu posvetio studiju povijesti i zemljopisa. Pedesetih godina vratio se u Zagreb i ondje je naišao na gibanja velika poput revolucije. Bilo je to razdoblje kada je korijenje pustio i hrvatski narodni preporod, vrijeme uznosito nakon velikih pobjeda bana Josipa Jelačića protiv Mađara, ali i vrijeme razočaravajuće jer je u tim godinama Hrvatskoj nametnut zloglasni Bachov apsolutizam.
Mesić je lukavo »navigirao« u intelektualnom i javnom prostoru koji je bio skučen pritiskom germanizacije do 1860., a u kasnijim desetljećima pritisnut vjerojatno i strahom od povratka apsolutizma (austrijskoga ili pak mađarskoga). Sudjelovao je u radu Hrvatskoga sabora, bio je redoviti član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, a od 1872. do 1874. bio je predsjednik Matice ilirske.
Rektor Matija Mesić studentima novoga zagrebačkoga sveučilišta: »Vi slavite prosvjetu i savršenu joj u svietu pobjedu želite. Nu znajte, a Vi to i znadete, da će sve te liepe pomisli, sve te uzvišene ideje i među ljubljenim Vašim narodom samo onda do pobjede doći, ako Vi tomu pripomognete svojim svjestnim, oduševljenim i nepopustnim radom i svojom vrlinom i svojom čestitošću«Usporedno s tim bio je i ravnatelj Pravoslovne akademije, preteče današnjega Pravnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a 1874. postao je redoviti profesor hrvatske povijesti na Mudroslovnom fakultetu, preteči zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta. Kao znanstvenik proučavao je razdoblje hrvatske povijesti u 15. i 16. stoljeću, doba u kojem se hrvatski narod našao na predziđu kršćanske Europe, što je ujedno epoha koju su snažno obilježili hrvatski velikaši Zrinski, Frankopani i drugi. Mesić se skrbio i o očuvanju dokumenata koji svjedoče o pravnom kontinuitetu hrvatske državnosti. U tom je pogledu surađivao i s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim u projektu izdavanja zbirke dokumenata »Acta Croatica – Listine hrvatske«. Kao sveučilišni profesor nemali je broj puta intervenirao i zauzimao se javno da u hrvatskim školama hrvatski napokon postane nastavni jezik. Stoga se i sasvim logičan činio njegov izbor za rektora sveučilišta koje je za iduća desetljeća i stoljeća imalo postati centar hrvatske pameti.
»Svetište znanosti i umnoga rada«
Velika svečanost otvorenja novoga sveučilišta zbila se 19. listopada 1874. Požutjele stranice sveučilišne spomenice iz te godine od povijesnoga su zaborava, uz druge svečarske govore, sačuvale i obraćanje Matije Mesića. To je ujedno temeljni dokument vremena u razumijevanju Mesićeva intelektualnoga i duhovnoga profila.
»Veliki je dan, što ga danas slavi vaskoliki hrvatski narod. To njegovo znamenovanje pojima narod, ili ga u njekih vrstah svojih barem sluti: jer na koju se god stranu obazreš, bilo među krugove naučnih i visoko naobraženih, ili među ljude srednjega napredujućega stališa, ili u kućarice (…) preveć zapuštenoga seljaka našega, svuda ti se kaže njeko neobično veselje, na svih stranah opažaš znakove, koji ti vele, da hrvatski narod danas slavi osobito slavlje. Mora doista da se je sbilo nješto, na što s ponosom pozrieva kao na sjajan uspjeh svoga uztrajnoga mara i nastojanja, i u čem vidi izvor i jamstvo daljemu napredku, još većim i zamašnijim posljedkom«, misao je kojom je Mesić započeo svoje prvo obraćanje kao rektor. Visokoškolsku ustanovu čije je upravljanje preuzeo Mesić je s pravom nazvao i »svetištem znanosti i umnoga rada«.
»Brani sebe, brani zavičaj svoj, vjeru svoju«
No s novim je sveučilištem, podsjetio je u govoru Mesić, doista započela i nova epoha hrvatske povijesti jer više hrvatski intelektualci ne će morati svoju izobrazbu tražiti na sveučilištima diljem ondašnje Europe, premda su se i na taj način Hrvati očuvali u »živoj duševnoj svezi sa zapadom«. Ali novoj su epohi prethodile i brojne žrtve. Mesić je u svojem prvom rektorskom obraćanju donio i dramatične slike iz povijesti Hrvata na predziđu kršćanstva, iz kojih je vrlo lako zaključiti da je i hrvatski intelekt svojevrsno čudo koje se održalo protivno svim neprijateljskim vjetrovima. O tome je Mesić rekao: »Brani sebe, brani zavičaj svoj, vjeru svoju i sve što ti je na tom svietu mila i sveta, a sebe braneć odbijaj pogibelji razspa, pustoši i divljačtva i od susjeda svoga! To je rieč, koju Hrvat kroz vjekove sluša. Naš je ponos, što pravedna poviest mora reći, da se on tomu glasu oglušio nije, nego da je dapače najsjajnijim načinom dokazao, da je vriedan uzvišenoj pomisli za volju sve žrtvovati. Za krst častni i slobodu zlatnu življaše on i umiraše.«
Sveučilište koje misli i globalno i hrvatski
Trebalo je u novom vremenu »na prosvjeti narodnoj« graditi »sgradu sreće narodnje«. To su prepoznali i ilirci, podsjetio je Mesić, pa je i zagrebačko sveučilište u svojem govoru orisao i kao krunu dotadašnjih preporodnih nastojanja. Međutim, ako se usporedi sa suvremenim globalističkim stremljenjima, Mesićevo je obraćanje imalo i proročansku težinu. Njegova je, naime, vizija zagrebačkoga sveučilišta bila da ono treba biti »globalno« u smislu prihvaćanja rezultata svjetske znanosti, ali i hrvatsko u smislu prihvaćanja vlastitih korijena. O tome je rekao: »Nebudući nauka osobinom jednog samo naroda, nego obćenito blagom svega ljudstva, gradit će naše sveučilište na velikih rezultatih, što no su se postigli tečajem vjekova a navlastito novijih vremena djelovanja duha čovječjega. Nu pri tom će ipak osobitom zadaćom biti umnikom, da se osvrću na individualnu narav i ćud naroda svoga, te da iztražuju i izpituju misli njegove i nazore o svietu i čovjeku i njegovih životnih odnošajih; gojiteljem obćenite obrazovne znanosti bit će dužnošću, da u interesu obće uljudnosti i prosvjete naroda svoga osobitom pomnjom goje i obradjuju znanosti, kojih je djelovanje podobno duh bistriti, sviest i ponos tvrditi.«
Biti marljiv student – vrhunski čin domoljublja
Obratio se i studentima novoga sveučilišta. Marljivo učiti i zalagati se tijekom studija za Mesića je bio vrhunski čin domoljublja. U tom je smislu mladima poručio: »Vi ljubite domovinu svoju i s ponosom ju majkom svojom nazivate; Vi ljubite narod svoj, te mu želite odlično u obitelji ljudskoj mjesto; Vi ljubite slobode, te hoćete, da pronikne sve odnošaje života; Vi slavite prosvjetu i savršenu joj u svietu pobjedu želite. Nu znajte, a Vi to i znadete, da će sve te liepe pomisli, sve te uzvišene ideje i među ljubljenim Vašim narodom samo onda do pobjede doći, ako Vi tomu pripomognete svojim svjestnim, oduševljenim i nepopustnim radom i svojom vrlinom i svojom čestitošću.«
U svojem je rektorskom mandatu Matija Mesić »posložio« novo sveučilište, premda je njegovo upravljanje trajalo samo jednu godinu. Naime, u njegovo se vrijeme rektor birao svake godine. Svoje je mjesto Mesić tako ustupio Stjepanu Spevecu, u čijem je pak rektorskom mandatu ostao uz upravu mladoga sveučilišta, obnašajući dužnost prorektora. Mesić je, čak i po ondašnjim mjerilima, preminuo prerano, 1878., s nepune 53 godine.
Povijest kontinuiteta i diskontinuiteta Sveučilišta u Zagrebu
