»Gospodin nam je dao predsjednika Tuđmana u određeno vrijeme, a na nama je da njegov život, važan za hrvatsku povijest i današnje hrvatsko društvo, čitamo pozorno, ne kao nešto što pripada samo prošlosti, nego kao poticaj da se pitamo što je nama povjereno te da ostvareno dobro nastavimo razvijati«, rekao je u homiliji na misi za domovinu i za pokojnoga predsjednika Franju Tuđmana u zagrebačkoj prvostolnici kardinal Josip Bozanić te je tim riječima posvijestio da Tuđmanov projekt nije završen.
Zahvaljujući visokomu stupnju zajedništva u hrvatskom narodu te hrvatskim braniteljima, predsjednik Tuđman ostavio je za sobom neovisnu, uglavnom u svojim cjelovitim granicama, međunarodno priznatu i višestranačku, pluralnu Republiku Hrvatsku te je sadašnjim naraštajima hrvatskoga društva zadaća, kako je rekao kardinal Bozanić, ostvareno dobro nastaviti razvijati. S velikom sigurnošću može se reći da je današnja Hrvatska, premda je postala članica NATO-a i Europske unije – što bi predsjednik Tuđman sigurno želio – još uvijek, osobito u unutarnjim odnosima, daleko od njegove vizije. Dok se danas mnogi političari pozivaju na prvoga hrvatskoga predsjednika Tuđmana u pitanjima i sadržajima koji im idu u prilog, često ne vodeći brigu ni o glavnini ni o bitnome u djelu predsjednika Tuđmana, kardinal Bozanić jednostavno je podsjetio: »Hrvatski je narod pošao za Franjom Tuđmanom u programu slobode i neovisnosti.«
Upravo je sloboda jedan od bitnih hrvatskih ciljeva u viziji hrvatske države predsjednika Tuđmana, a koji ne samo da nije zadovoljavajuće ostvaren, nego se i gotovo svim sredstvima osporava. Hrvatski narod i članovi hrvatske državne zajednice još su okovani skrivenim lancima parcijalnih interesa skrivenih moćnih skupina koje na svojoj uzici drže ne samo pojedine političare i političke stranke, nego i pojedine predsjedničke kandidate. U Republici Hrvatskoj sve do sada nisu se uspjeli probiti stvarni legalni i legitimni hrvatski nacionalni ciljevi i interesi, a mnogi ljudi još su zarobljeni ucjenama, jugokomunističkim mentalitetom, korupcijom i falsificiranom slikom hrvatske sadašnjosti.
Predsjednik Tuđman, premda ga je Tito čak i štitio, na svojoj je koži osjetio pesnicu komunističkoga totalitarizma te danas sigurno ne bi dopustio da se u Hrvatskoj rigidni komunizam, sa svim svojim političkim i ideološkim implikacijama, prikriva antifašizmom. Znao je predsjednik Tuđman da su komunisti, boljševici, pobili brojne hrvatske antifašiste, osobe koje su se kao demokrati suprotstavljale i fašizmu i nacizmu, a i sam je bio antifašist koji se suprotstavljao i fašizmu i nacizmu i kasnije, kad je progledao, komunizmu, kao i većina hrvatskoga naroda. Za viziju slobodne Hrvatske nečuveno je što tijela hrvatskih žrtava, likvidiranih iz bilo kojih ideoloških i političkih razloga, i dalje počivaju odbačena u masovnim grobnicama, što recentna hrvatska kultura tako malo mari za hrvatske i univerzalne vrjednote, što Hrvatska još nema gospodarske strategije, što zbog toga ne može školovati kadrove koji su potrebni hrvatskoj privredi, što je izborni sustav postao zaprjeka za oslobađanje hrvatskoga društva i hrvatskih građana, što su toliki Hrvati prisiljeni svoj kruh tražiti u inozemstvu… Očito je da je potrebno još jako puno napora, umješnosti i ljubavi prema općemu dobru i prema Hrvatskoj da bi se ostvario Tuđmanov projekt »vječne Hrvatske« – kako je govorio.
Citiravši riječi predsjednika Tuđmana na konstitutivnoj sjednici prvoga saziva višestranačkoga Hrvatskoga sabora 31. svibnja 1990.: »Prilike u kojima živimo, okolnosti koje nas okružuju, i osobito zadaće što su pred nama ne dopuštaju nam blještavi trijumfalizam, niti velika i olaka obećanja. Ipak, pozivajući na krajnju razboritost i promišljenost, daleko smo od svake zdvojnosti i pesimističkoga malodušja«, kardinal je dodao: »Koliko te riječi, što ih je veliki graditelj naše državne suvremenosti izrekao na početku novoga hrvatskoga puta, imaju i danas svoju aktualnost. Potrebna nam je danas: nova borba protiv zdvojnosti i pesimističkoga malodušja, razboritost i promišljenost u procjenjivanju domaćih i međunarodnih prilika te čuvati se nerealnih obećanja i promicati svehrvatski dijalog koji će liječiti nezdravu radikalizaciju hrvatskoga društva.«
Kardinal Bozanić, koji je s pravom u homiliji istaknuo da u današnjoj Hrvatskoj ima mnogo dobra, u skrbi za opće dobro hrvatskoga naroda poziva na »razboritost i promišljenost u procjenjivanju domaćih i međunarodnih prilika«, jer najširi krugovi hrvatskoga društva ne mogu se pouzdati ni u medije ni u ono što govore mnogi političari. Toj razboritosti pripada i prepoznavanje nerealnih obećanja kojih ima uvijek, a osobito sada u predizbornoj kampanji za predsjedničke izbore. Toj razboritosti pripada i svjesno i smišljeno promicanje društvenoga dijaloga, jer svi oni koji, bilo u svojoj naivnosti bilo u svojoj delegiranoj ili nametnutoj misiji, zagovaraju radikalizaciju hrvatskoga društva s bilo kojim političkim ili ideološkim predznakom, zapravo rade protiv općega dobra i interesa hrvatskoga naroda i svih stanovnika Hrvatske.
